Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Jedan dan u Plzeňu

S Dinamovim navijačima u potrazi za ulaznicama

Zadnja izmjena: 15. veljače 2019. Igor Kralj/PIXSELL

Samo jednom u životu sam se susreo s pokojnim Tomislavom Židakom. Bilo je to, a gdje drugdje, u jednom zagrebačkom kafiću, kada je s društvom stigao pred sam fajrunt kako bi naručio još jednu ‘putnu’. Bilo je to nedugo prije nego njegove smrti, a ja sam iskoristio prigodu da ga malo podbodem oko koncepta lažne devetke kojeg se otvoreno grozio, što ga je navelo da pomisli kako ga malo i zajebavam. Da bih vratio sve na pomirljiv ton, odlučio sam kako bi bilo shodno nazdraviti njegovom vječnom idealu: Dinamovu proljeću.

Ne znam koliko bi gospon Židak — ili Židakone, kako ga je u svom pisanom oproštaju nazvao Sinan Gudžević — bio zadovoljan u Plzeňu s obzirom na to da je to ipak prvenstveno grad piva, ali jedna je stvar sigurna: dosta zdravica po šankovima tog češkog grada dizalo se jučer i u njegovo ime. Odnosno, u ime njegova ideala koji je s jučerašnjim simboličnim datumom za modru populaciju konačno postao dostižan.

Priča o desetljećima Dinamova europskog prokletstva prožetih pucnjevima u vlastite noge, bedastim pogocima i austrijskim zločincima jučer je evoluirala na neku drugu razinu. Od prvog trenutka kad sam na praškom autobusnom kolodvoru u rano jutro čekao prijevoz za Plzeň, slušao sam, preko uha i direktno u njega, priče o simbolici tog dana i razdraganost što su ljudi dobili prigodu biti dio povijesti. One povijesti koja se i dalje piše, i to na puno važnijoj razini od te jedne utakmice, bez obzira na to što se ona čekala gotovo 50 godina.

“Ljudi moraju shvatiti da Dinamo nije samo Mamić, kao ni da čitav problem nije samo Mamić. Treba pomesti one koji su mu godinama držali ljestve”

Dinamovo proljeće zapravo tek treba doći u onom pravom i za klupsku budućnost puno važnijem smislu, ali za početak i ovo jučerašnje nije predstavljalo loš početak.

Zapravo, Dinamo čitavo ovo vrijeme na najbolji, ali — nemojmo se lagati — i loš način živi u uspomenama i pričama ljudi koji su ga pratili po njegovim europskim putešestvijima, a tako je apsolutno bilo i jučer. Stoga je bilo neophodno da se iz prve ruke vidi dan koji je na više od jednog načina bio prijeloman za klub; bilo je jednostavno bitno osjetiti što taj dan predstavlja ljudima koji nose taj klub u srcu i kako oni vide njegovu budućnost, omeđenu euforičnim trenutkom s jedne strane i specifičnom neizvjesnošću s druge.

Dokumenti za 80 eura

Iskrcao sam se na plzeňski kolodvor sam, a samo šetajući do stadiona koji je — kao i sve u tom malom gradu — na nekih 15-ak minuta pješice bilo mi je jasno da je već pod okupacijom.

Grupice Dinamovih navijača pratile su me, ili ja njih, još od praških ulica, a ovdje su samo postale vokalne, pogotovo kako je vrijeme odmicalo. I nije iz njihovih grla izlazila samo pjesma, nego je barem u podjednakoj mjeri dolazio i za mnoge očajnički upit lokalnom stanovništvu o tome imaju li volje ustupiti svoje dokumente kako bi došli do vrijednog papirića s kojim bi na kraju uspjeli ući na utakmicu.

Doosan Arena, kako se službeno zove Viktorijin stadion, malo je zdanje koje prima tek nešto manje od 12.000 gledatelja, pa je od prvog dana bilo jasno kako će utakmicu uživo moći pratiti tek odabrana klika gostujućih navijača, njih oko 600. Strateška pozicija grada na pristupačnoj lokaciji u domaćinskoj državi u kombinaciji s važnošću ove utakmice činila je idealnu izliku da se uzme slobodno s posla, ali i iz romantičnih razloga i ode u češki provod. Nisam se previše bavio kronikama Dinamovih navijača na europskim gostovanjima, ali rekao bih onako odokativno kako ovo zasigurno spada među ona na kojima je Dinamo imao ponajveću podršku.

To je, naravno, načelno dobra stvar, ali kada imate i dvostruko više navijača od tih predviđenih 600-njak ulaznica stvar brzo iz romantike može prijeći u frustraciju, pogotovo kada ste u gradu u kojem je pivo ponegdje i jeftinije od flaširane vode. Ta će se bojazan kasnije, nažalost, pokazati opravdanom.

S druge strane rukavca rijeke Radbuze, odmah do stadiona, stoji i čuvena plzeňska pivovara, koju su navijači logično okupirali od ranog jutra. Ja sam ondje završio tako što će me jedna grupica Dinamovih navijača zamijeniti za Čeha — pa kada smo zajedničkim snagama pokušali na blagajni neuspješno ispregovarati mogućnost kupnje ulaznica, nije nam preostalo mnogo nego da obiđemo krug po pivovari. Tako sam i uvidio pravi razmjer situacije s ulaznicama, koji u najmanju ruku nije baš obećavao za to mnoštvo koje je naslijepo pristiglo u Češku. Deseci navijača uz pivo su smišljali kako doći do karte, a još je od prethodnog dana kolala priča o Česima koji će drage volje ustupiti svoje dokumente za personalizirane ulaznice izvan kaveza, ali za određenu naknadu.

Nešto kasnije, dok su se Dinamovi navijači uputili prema dogovoru zaposjesti glavni gradski trg ispred katedrale Svetog Bartolomeja, a ja opet nakratko prema stadionu, uvjerit ću se u to i iz prve ruke.

Jedan gospodin koji bi, sudeći po rabijantnom izgledu, mogao i inače biti otvorenih vidika za razne jednokratne poslovne prigode, ponudio mi je da će mi isto tako “drage volje” ustupiti svoje dokumente, ali da bi tu volju naplatio 80 eura. Dok sam smišljao kako mu najbolje objasniti da je to ipak malo previše i da bi zbog svoje gramzivosti mogao ostati na kraju kratak, iza mene se stvorio jedan Dinamov navijač koji je samo zavapio kako su on i njegovo društvo spremni izdvojiti i tu veliku sumu samo kako bi im omogućio ulazak. Je li na kraju došlo do uspješne transakcije, znaju samo njih dvojica.

Euforična distrakcija

Osjećaj proljeća bio je upotpunjen iznimno toplim i osunčanim danom, a mene je — dok sam obilazio punktove u centru grada i čavrljao s prisutnima — ponajviše zanimalo viđenje o onom ‘drugom’ Dinamovu proljeću, onom koje dolazi smjenama režimske vlasti i unutarnjim previranjima kao posljedicom. Na kraju krajeva, budućnost nekih novih, nadolazećih europskih proljeća leži upravo u njihovu ishodu i nastojanjima da se klub više nikad ne dovede u situaciju da kao institucija postane talac jednog čovjeka i njegova privatnog interesa. Spominjanjem toga euforija malo i splasne, ali ne nužno na loš način.

“Ljudi moraju shvatiti da Dinamo nije samo Mamić, kao ni da čitav problem nije samo Mamić”, priča mi jedan navijač. “Puno je važnije shvatiti, pogotovo zbog ovih uspjeha koji to lako mogu zasjeniti, da treba pomesti one koji su mu godinama držali ljestve, a koji sada pokušavaju izvući korist za sebe i potiho zajahati u njegovo sedlo.”

To svakako jest esencija priče, one u kojoj možemo i trebamo pričati o igri momčadi Nenada Bjelice, o tome hoće li pravomoćnost presude bjeguncu u Međugorju dodatno rasteretiti svlačionicu, kao i o tome kako će Dinamo stvoriti neko novo nasljeđe i izaći na pravi put. No, ničega od toga nema i neće biti ukoliko se i dalje dozvoljava da se klice razdora siju preko onih koji su samo pratili Velikog Vođu tijekom širenja pipaka na klub, ali i hrvatski nogomet u cjelini. Dinamovi navijači toga jesu svjesni, barem ovaj dio s kojima sam otvoreno o tome razgovarao, ali na općoj populaciji borbu za viši cilj — baš kao i ljetos nakon Rusije — mogu usporiti i u krivom smjeru odvesti trenuci euforičnih distrakcija poput ove.

Takva je priča duga i komplicirana, pa je razmjerno brzo stigao trenutak da navijači u grupi pođu prema stadionu. Ja sam još jednom prošetao sam prema onamo, slušajući kako kroz zgrade odjekuje mješavina navijačkog skandiranja i sirena policijskih vozila. U definiciju istinske nogometne kulture, prožete mirisom piva i smradom urina o kakvoj je davnih dana pričao navijački miljenik Georg Koch, treba svakako uvrstiti i taj zvuk. Jer nema autentičnijeg trenutka od onog kad navijačka pjesma utopi sirene i lavež policijskih pasa; s jedne strane zlokoban, ali nedvojbeno nešto što ti se ureže u um i postane sinonim, refleksno podsjećanje na ono što zapravo čini nogomet.

Dinamo je bio živ na ulici

Obilazeći grad još jednom pred početak same utakmice, obistinila se bojazan kako kombinacija previše piva i premalo ulaznica može dovesti do problema. Šetao sam prema jednom kafiću kada sam dobio obavijest kako su se Dinamovi navijači pred ulazom sukobili s policijom i zaštitarima. Teško je reći je li to bila tek svjesno osmišljena nepopularna metoda kako bi se stavio dodatni pritisak na osiguranje da iz predostrožnosti ipak pusti sve gostujuće navijače na stadion, ali izgledalo je da je na kraju to otišlo u njihovu korist. Sporo, ali sigurno, policajci su puštali ljude koji su se našli pred ulazom u gostujući sektor.

Oni koji su i u tom kaosu izvisili, krenuli su prema centru okupirati lokale koji prenose utakmicu, što je pridonijelo bizarnom razvoju događaja u kojem prođete toliko kilometara samo da bi se našli u okruženju identičnom onom vašeg lokalnog kvartovskog kafića. Međutim, to ovom mnoštvu koje je, kako je utakmica odmicala, pred ekranom postajalo sve brojnije i nije toliko smetalo. Golovi su padali; veselili su se prvo oni, pa onda i domaći, zbijeni i marginalizirani u kutovima vlastitih birtija. Za razliku od nemilih scena pred stadionom, tu je pluralizam mišljenja bio dobrodošla stvar i nitko se nije osjećao uvrijeđenim ni frustriranim kada bi ovi drugi skakali na prilike i pogotke svoje momčadi.

Razočaranje preokretom i konačnim ishodom bilo je očito. Pokušavam im utjehu dati podsjećanjem na popodnevni razgovor o stvarnim klupskim potrebama i tom pravom, puno većem cilju ovog Dinamovog proljeća. Nakratko se čini da sam u tome i uspio, pogotovo s obzirom na to da je unatoč porazu pitanje prolaza i dalje sasvim otvoreno, ali ipak je ostao žal koji su Dinamovi navijači nastavili utapati po kafićima. Dinamo je bio živ na ulici, što je istovremeno i dobro i loše, ali svakako ne previše puta viđeno u ovom desetljeću.

Noćni Plzeň je baš onakav kakav bi ga čovjek i zamislio; zatvaranjem kafića grad postaje sablasno prazan, a mene na putu natrag do autobusnog kolodvora dočekuje samo uznapredovala verzija okolnosti koje su me i dočekale kada sam ujutro sišao s autobusa. Lišeni opterećenja u vezi karata, ishoda utakmice, pa barem nakratko i razmišljanja o budućnosti kluba, iste i tek nešto veselije grupice Dinamovih navijača hodale su u potrazi za obrtom čiji će šanker biti nešto milostiviji od njegovih sugrađana na stadionu. Dosta njih je, pretpostavljam, bilo spremno omogućiti im bijeg od zime koja se s večeri spustila. Barem na još jednu rundu, onu za fajrunt.

U jednom od njih bi, siguran sam, bio i Židakone, koji bi i sam opet nazdravljao Dinamovu proljeću.

Ne propusti top članke