Ćorić je te sezone odigrao 20 turnira u odnosu na 28 iz prethodne i taj je period iskorišten kako bi njegova igra konačno dobila prepoznatljive konture. Od igrača kojeg smo pomalo nedefinirano opisivali kao borbenog defenzivca koji puno toga čupa ‘na glavu’ te ima dobar bekend, Ćorić je dobio identitet te postao, kako smo ga nazvali, pitbull koji vas nagriza sa svih strana; znatno agresivniji igrač, onaj koji nastoji gospodariti osnovnom linijom, automatski ranije kupi lopticu te konstantno vrši pritisak na suparnika, uz odgovarajuću dozu varijacije u igri, s obzirom na to da i nema forhend kojim u kontinuitetu može lomiti mečeve. Upravo je i taj forhend postao udarac koji ga nije u toj mjeri tjerao u (pre)duboku defenzivu, a servis alat koji ga može držati u meču čak i onda kad ostalo ne funkcionira.

Pa ipak, ključni trenutak dogodio se u Ćorićevoj glavi, bez čega bi sve drugo bilo teško ostvarivo. Za one koji možda ne znaju, Borna je perfekcionist, a onda i emotivac i živac, a što se najbolje ogledalo u onome da je kao klinac na terenu znao u bijesu plakati kad bi igrao loše. A koliko je teško prihvatiti da igrate ili trenirate za onu stvar, koliko je teško istrpjeti takav period ili naučiti živjeti s tim, možda i najbolje shvaćaju takve ličnosti.

“Da ne mislim da nemam top 10 u sebi, ne bih danas trenirao, vjeruj mi”

“Pa imao sam problema, da, ali danas se puno bolje nosim s tim”, započinje. “U jednu ruku čak je i bahato očekivati da ćeš svaki dan igrati top tenis. To je jednostavno nemoguće i što prije to prihvatiš bit će ti lakši život, jer ćeš se i psihički manje trošiti”, kaže, pa shvaćate da se tek zahuktao s odgovorom.

“Tu mi je Piatti puno pomogao. Recimo, na treningu mi stvarno više nije bitno kako igram. Jednostavno sam isključio emocije i počeo raditi isključivo ono što moram raditi. Jer ako radiš loše, a imaš uključene emocije, automatski ćeš počet radit ono u čemu si najbolji, odnosno nećeš više vježbat ono što moraš vježbat. Konkretno, ako gubim i ako se opterećujem time što gubim, a vježbam bekend-paralelu, prestat ću igrat bekend-paralelu, ili ću je igrat puno manje nego što bi trebao. Tako da mislim da sam napravio veliki pomak kad sam taj mentalitet promijenio ne samo u svom tenisu, nego, ajmo reć, i u kvaliteti života”, kaže pa shvaćate da više ne pričate s onim zapravo dječakom koji bi olako tonuo u malodušje.

Ružno pobjeđivanje

S danas 24-godišnjakom i 24. igračem na svijetu ovaj put se ne gostimo u otmjenom ribljem restoranu, već pijemo Cedevitu u jednom kafiću u Metalčevoj ulici, valjda jedinom u krugu nekoliko stotina metara u kojem ima nešto svijeta. Srijeda je i Borna je već nekih 10 dana na odmoru, ako se to može nazvati odmorom s obzirom na to da je, po običaju, rastrgan na sve strane.

“U ponedjeljak mi službeno počinju pripreme za novu sezonu, ali sam odlučio već danas lagano početi jer kad krenem naglo, tijelo mi zna loše reagirati”, veli pa dodaje i da je prethodnih šest dana po sat vremena bio u teretani.

Iako smo u suštini pojasnili kako je i zašto došla ta 2018., njegova najbolja sezona, ne možemo ne primjetiti nešto pomalo neobično. Naime, njegova su dva najveća uspjeha — Halle i finale Šangaja — došla onda kad se to baš i nije očekivalo, što zbog brzine podloga, pa i zbog nekih drugih okolnosti, a također, kad je 2017. osvojio svoj prvi ATP naslov, Borna je u Marrakech išao ‘turistički’, s dvojicom prijatelja.

“Uvijek kažem da moraš imati neku bazu rada da ti se to negdje vrati”, kaže. “I sigurno da ti se zna vratiti onda kad se opustiš, prepustiš, kad nisi previše opterećen rezultatom, poenima, renkingom… U Halleu, na primjer, ja sam bio uvjeren da ne mogu igrat na travi”, misli na to da je dotad na travi imao svega dvije pobjede, i to još iz 2015. “U Šangaju mi je vrat bio ukočen i nisam trenirao šest dana prije turnira, pa onda ne možeš ni očekivati da ćeš dobiti meč… A prije Marrakecha sam imao period kad sam igrao jako loše i otišao sam tamo više radi samog grada”, kaže bez zadrške.

Naravno, nakon takve 2018., kad je došao do career-higha i 12. mjesta, naivno se uzimalo da će se samo tako ukrcati u top 10, ali to se nije dogodilo. Ćorić je imao toplo-hladnu 2019. u kojoj one najvažnije bodove nije uspio obraniti niti je to negdje uspio nadoknaditi, te je sezonu završio sa šest uzastopnih poraza i na 28. mjestu. Prvi dio sezone, do ozljede u Halleu, i nije bio tako loš; dosegao je, primjerice, četvrto kolo Australian Opena, ali i nekako čupao dvije-tri pobjede po turniru.

“Prije tog Hallea jako sam puno mečeva izvukao u tri seta. S lošom igrom, ali na glavu”, kaže, pa kad to pretočite u brojke, dobijete da je od 16 pobjeda u tom periodu — na dva dobivena — njih 13 uzeo u tri seta; općenito je te sezone, uz Stefanosa Tsitsipasa, odigrao najviše mečeva u tri seta (na dva dobivena), njih 25. Pitam ga zdravoseljački — dopizdi li mu takvo, ružno pobjeđivanje?

“U tom periodu periodu stvarno je”, iskren je. “Jako te izmori, u mentalnom smislu, jer se u svakom meču toliko daješ da jednostavno dođeš do trenutka di imaš osjećaj da ne možeš više… Toliko se daješ u ta četiri mjeseca, a igraš loše, pa se još više daješ i patiš na neki način.”

“Rijetko se stisnem u meču”

Može li procijeniti zašto je u tom prvom dijelu 2019. igrao loše?

“Mogu”, veli odmah. “Kad god sam razmišljao, neki zajednički nazivnik je bio taj da svaki rad ili nerad dođe na naplatu. Ne dođe uvijek sutra… Zapravo, rijetko dođe sutra. Zato uvijek gledam, ne samo sebe, nego puno drugih igrača — ono, treniraju šest mjeseci i ne mogu dobit nikog, pa odu sedam dana na odmor, piju, zajebavaju se i onda osvoje tri turnira”, kaže pa spominje da se radi o tzv. superkompenzaciji.

“Tako da u ovom slučaju mislim da mi je nerad dolazio na naplatu, ali ne zbog lijenosti, nego radi jako dugačke sezone”, referira se na tu 2018. i činjenicu da je igrao i finale Davis Cupa za Hrvatsku u Lilleu protiv Francuske. Ćorić je poslije toga uzeo odmor od 10 dana, ali kad se vratio treningu, razbolio se i dobio upalu pluća, bio bez treninga dva i pol tjedna, a što mu je zapravo upropastilo ionako kratke pripreme. “I prije Davis Cupa sam se čuvao. Trenirao sam po sat vremena dnevno jer sam se bojao ozljede — od 1.11. do 1.1. sam odtrenirao 30 sati tenisa, a možda sam trebao 150 ili 300.”

Iako će reći da je ozljeda mišića u predjelu abdomena u Halleu došla “niotkuda”, nije nelogično zaključiti da je ona posljedica baš tog ‘nerada’, a onda i oranja i rovanja u onim mečevima od po tri seta. Za vrijeme oporavka krenule su i nesuglasice s Piattijem — u jednom trenu spominje da nije htio igrati toliko turnira do kraja godine, već više trenirati — s kojim će ubrzo raskinuti, a kasnije i započeti suradnju s Martinom Štěpánekom.

Na tome se, međutim, ne zadržavamo, već počinjemo pričati o ovogodišnjem US Openu na kojemu je prvi put i, neki će reći, konačno dosegao četvrtfinale Grand Slama. Jasno, treba imati na umu da je u trećem kolu protiv Tsitsipasa imao i zrno sreće, jer je ovaj prokockao ono što se u tenisu jako rijetko prokocka, a što je Borna gospodski i pošteno priznao odmah po završetku meča, pa to radi i dok razgovara sa mnom. Bilo kako bilo, dojam je da je Saschu Zvereva imao u šaci.

“Sigurno da sam prva dva seta bio bolji igrač i da je to jedan od mojih najtežih poraza u karijeri”, kaže, dijelom misleći i na to da je ždrijeb bio blagonaklon, odnosno da bi ga u polufinalu čekao Pablo Carreño Busta, iako odmah napominje da se radi o jednom od rijetkih igrača koji svoj potencijal ‘cijede’ do kraja. Dakle, nije bilo nervoze protiv Zvereva?

“Ma ne”, veli, pa kao da razmišlja kako da to dokaže. “Rijetko se stisnem u meču. Dogodilo mi se možda da baš nisam mogao servirat, sad u San Pitu”, misli na Sankt-Peterburg i meč drugog kola protiv — nikad ne biste rekli — Romana Safiulina, 180. na svijetu, kad ga je Rus brejknuo na servisu za meč, pa je Borna napravio rebreak te konačno odservirao za 7-5 u drugom. “Tu mi se ruka baš skratila”, veli pa se vraća na Zvereva. “On je digao igru i nije ni za očekivati da igrač njegova kalibra neće u jednom trenutku podići igru. Šteta je da u tom trenutku nisam odigrao mrvicu bolje, da sam prelomio taj gem-dva, mislim da bih ga dobio na kraju.”

“Čekao sam test više od 30 sati u sobi”

Dosta pričamo i o njegovom forhendu za koji će reći — više da mi udovolji, dojam je — da je možda par puta zakazao protiv Zvereva, ali da je od restarta sezone zadovoljniji forhendom nego bekendom, te će po prvi puta u karijeri više raditi na bekendu.

“Mislim da mi ga je i ta ozljeda lijevog zgloba dosta poremetila”, priča tipičnu priču s Toura, onu da još od kraja 2018. vuče i gasi bol u zglobu, a da nije bilo stanke zbog korona-krize gotovo bi sigurno morao pauzirati nekih mjesec dana. Zadržavamo se i na njegovom najvećem nedostatku u igri, a to je retern; radi se o udarcu koji obično nešto sporije sazrijeva kod tenisača, pa nije nerazumljivo to što se na prvoj servi vrti oko 27 posto osvojenih poena, dok onih 20-ak najboljih uzimaju 30 i više posto. Na drugoj je pak znatno bliži eliti (oko 52 posto).

“Sigurno da ću najviše radit na reternu”, veli odmah. “Mislim da je to jedan od najtežih udaraca za popravit jer jako puno ovisiš o servisu suparnika, o uvjetima u kojima se igra… I najteže ga je trenirat jer na servisu imaš najviše varijacije — kutova, brzine, kako tko servira, kick, tijelo, van, kick na van…”.

Kako to i biva, bilo je naivaca koji su očekivali da će Borna nakon US Opena zablistati na zemlji, ali to se nije dogodilo. Ne želimo mu pretjerano komplimentirati, ali Ćorić nikad nije bio igrač koji traži izgovore; pa ipak, inzistiram na tome da mi prepriča jedan poraz koji teniska javnost nije očekivala, ali se dogodio zbog malog milijuna okolnosti koje se ne mogu prepoznati preko običnog pogleda na rezultat. Igrom slučaja, izabire baš jedan s kratke zemljane turneje nakon US Opena.

“Eto, u Rimu, na primjer”, započinje. “Nisam trebao ni igrat, bio sam mrtav-umoran i imao sam jedan dan karantene, odnosno čekao sam test više od 30 sati u sobi, što za sportaša baš i nije dobro… Spavao sam i četiri sata dnevno jer me vremenska zona baš ubila, još mi je i rame bilo upaljeno od US Opena”, objašnjava, pa kaže da je Christiana Garina u prvom kolu dobio da ni sam nije znao kako. “I onda sam jednostavno potonuo”, misli na poraz od Stefana Travaglije.

“Mislim, opet… Dečko na zemlji može igrat tenis, nije on rekreativac”, referira se na ono da mnogi na ishod meča gledaju isključivo kroz prizmu renkinga, pa, bit ćemo slobodni i reći — i kroz prizmu koeficijenata. “A i uvjeti su za mene bili najgori mogući i onda se naš level izjednačava”, kaže, pa se dotičemo toga da su i na Roland Garrosu uvjeti bili manje-više isti, ako ne i teži.

“Bio bih lud da kažem kako mi je teško”

Podsjećam da je jednom priznao kako je sumnjao u sebe.

“Da se razumijemo, i dalje je tako”, počinje sporo i oprezno. “Ali da budem iskren, mislim da to i nije toliko loše jer znam da me ta sumnja gura. Da ne mislim da nemam top 10 u sebi, ne bih danas trenirao, vjeruj mi. Ali ta me sumnja dovela tu gdje jesam; da je nema, možda bih i dalje bio 40., 50. Zapravo, nisam sumnjao baš onda kad sam bio mlađi, kad sam bio uvjeren da će top 5 ili top 3 doći kroz godinu-dvije”, dodaje, pa ga podsjećam i da jedno dvije-tri godine, prije onog prvog intervjua, po vlastitom priznanju nije dovoljno radio na sebi. “Ni blizu… Ni s teniskog, ni s fizičkog, ni s mentalnog aspekta. Nije da nisam bio unutra, nego, ajmo reć da nisam živio tenis. Mislio sam da živim, ali danas sam puno profesionalniji, više pažnje pridajem i oporavku, i tehnici, i fokus je veći na treningu, i prehrana je bolja.”

Postavljam mu pomalo neobično pitanje – što je najveći mit ili zabluda o tenisu?

“Mislim da je općenito problem to što ljudi misle da sportaši žive kao u bajci”, pokušava se posložiti. “Ima ljudi koji nešto razumiju o tenisu, a ima i ljudi koji ništa ne razmiju — ne o igri, već o životu u tenisu. Oni koji ne razumiju vide moj instagram i vide da spavam u hotelu s pet zvjezdica, putujem biznis klasom, hranim se dobro i svi bi htjeli biti u tvojim cipelama… A ima ljudi koji kuže koliko te tenis zapravo troši i da nakon pet godina nije više toliko bitno da spavaš u ovom ili onom hotelu, kad bi možda radije bio doma u 50 kvadrata sa svojom obitelji. Opet, bio bih apsolutno lud da kažem kako mi je teško — jer živiš dobar život, radiš ono što voliš, zarađuješ dobro… Tako da, kao i u običnom životu, ima dobrih, a ima i teških trenutaka.”

Što je onda cilj za sljedeću sezonu, neminovno je pitanje za kraj.

“Zadnjih par godina uvijek je to da ostanem zdrav. Jer kad sam ostao zdrav, imao sam najbolju sezonu u životu. I stvarno sam uvjeren da će mi se prije ili kasnije otvoriti ako ću moći trenirati onako kako želim. Je li to top 8, 10, 12 ili 15 — ne znam, niti me iskreno zanima”, priča ipak nešto opreznije nego prije tri godine. “Mislim, naravno da me zanima, ali se više ne opterećujem time toliko jer znam da dajem sve od sebe.”