Ali hajde da krenemo redom.

UEFA ima neobičnu tradiciju koje se drži na velikim natjecanjima i finalnim utakmicama poput ove. Jako se, naime, trudi da navijačima koji su na stadionu taj doživljaj maksimalno pokvare i pretvore ga u ono što valjda samo nekakav ekspert u Nyonu smatra vrhunskom predigrom. U praksi je to bijedni pokušaj amerikanizacije nogometa čiji je hajlajt angažiranje onoga što su nazvali animatorima, a ustvari su španjolske i talijanske verzije Dreleta koji onda doslovno satima u mikrofon ispuštaju neartikulirane krikove zbog kojih je jedini razlog što zaista poželite biti blizu događanja taj što bi jedino tako mogli razvezati šamarčinu cirkusantu i konačno ga natjerati da začepi.

Isti taj vrhunski fanentertejner – ozbiljno, tako se nazivaju – u Nyonu uvjeren je da nam za uvod u finale Lige prvaka treba skupina muzičara koji skaču po bini i da ćemo se, eto, dodatno nabrijati kada čujemo da on ima osjećaj da će tunajt biti gud najt. Ma nemoj.

No, kada jednom netko konačno sakrije sve te mikrofone, kada se ispod za svečano otvaranje finala (?!) specijalno dizajnirane pozornice konačno ukaže nogometni teren i pusti da se stvari na tribinama razvijaju svojim prirodnim tijekom , onda uživanje u ovakvoj utakmici i može početi. Millennium je drugi najveći stadion na svijetu s pokretnim krovom, a on je u subotu bio i zatvoren, i to iz sigurnosnih razloga; organizatori su procijenili da će tako spriječiti eventualne probleme koji bi mogli nastati upotrebnom dronova.

Međutim, subotnjem je finalu to dalo i drugačiju dimenziju, dojam igranja u dvorani, što je atmosferu učinilo specifičnom.

Juventus je na krilima navijača ovu utakmicu otvorio bolje. Nakon prvog pokušaja Gonzala Higuaina glavom, i malo poslije toga udarca koji je Keylor Navas jedva zaustavio, zaorilo se „Juve! Juve! Juve!“, a Talijani kao da su ubacili u brzinu više. Onda je raspalio Miralem Pjanić, ali je Navas još jednom obranio. Od prve sekunde Juventus je izgledao kao da konačno vjeruje, da bi ovo mogla biti njegova godina, ali onda se opet pojavio on.

Cristiano Ronaldo.

Jedna je stvar zajednička Ronaldovim golovima ove sezone – neopisiva lakoća kojom ih postiže. Jasno, nema u tome zapravo ništa lagano, ali Ronaldo iz ove sezone ostavlja dojam da zabija bez pola muke, bez pretjeranog mudrovanja, uvijek sa spremnim i automatski najboljim rješenjem. Ovaj put je izgledalo da Juve ima čitavu kontrolu, ali onda se u sekundi sve promijenilo; Toni Kroos je vrhunski povukao loptu i razbio kompaktnost Juventusova dva bloka s po četiri igrača kojima je Max Allegri planirao dočekivati suparničke napade. Karim Benzema je loptu produžio do Ronalda, a ovaj odigrao na Danija Carvajala i onda dočekao povratnu loptu. Sve je izgledalo tako lako, tako automatizirano, kao da uživo gledaš video igru – tap, tap, tap, udarac i gol.

I naravno da je onda to poljuljalo Juventus. Lijepo je letjeti na krilima atmosfere, ali zeznuto je ako nisi sto posto siguran da znaš upravljati jurećom letjelicom. Možda to na televiziji nije izgledalo tako, ali barem je pet minuta Allegrijeva momčad izgledala kao grogirani boksač koji u frustraciji vitla krošeima koji prolaze daleko od glave protivnika. Ali i takvi krošei mogu, u trenutku neopreznosti, gotovo pa slučajno pogoditi direktno u facu i promijeniti stanje na ringu.

Golove poput onog Mandžukićevog ne može uništiti ni Black Eyed Peas ni bijedno imitiranje Super Bowla.

I nije stvar u estetici, pokreti njegovog nezgrapnog tijela nisu baletanski lijepi, ali takvi i ne trebaju biti. Mario nije bio ni u idealnoj situaciji, ni u pravo vrijeme na pravom mjestu. Mandžin gol ustvari je produkt mangupske nogometne inteligencije, nečega s čime se rodiš i što nikako ne možeš naučiti; improvizacije, ali u njenom najpozitivnijem smislu. Ono je bio gol zbog kojeg plaćate ulaznicu i zbog kojeg pamtite noći poput ove. Lopta niti jednom nije pala na tlo, niti jednom nije dodirnula travu – Alex Sandro je još jednu dugu loptu prebacio Higuainu, a ovaj produžio do Mandžukića.

U trenutku kada je primio loptu na prsa podignete glavu, tijelo vam se instinktivno pomakne prema naprijed, postane napeto i ono iščekivanje kojeg osjetite i još desetine puta u jednoj noći i koje najčešće završi promašajem, ono ustvari počne. Kada zamahne škaricama, već se podignete sa stolice; gledate loptu, i gledate i čekate i vidite kako magično prelijeće nemoćnog vratara i dok ona zapleše u mreži emocije vam – bez obzira za koga navijate – eksplodiraju. Instinktivno izgovorite nešto čega niste ni svjesni, nasmijete se, vrisnete, ostanete otvorih usta, stisnete šake, skočite u zrak ili uradite nešto što nikada niste.

Gol, jebote, kakav gol.

Sekunda traje kao vječnost i s vama ostaje za vječnost; ne trebaju vam reprize ni tisuću kutova; zbog ovoga dolazite na stadion. Da je samo zbog ovoga, vrijedilo je prijeći tisuće kilometara i platiti novce koje ste platili.

Kada je bilo gotovo, dva je sata kasnije Mandžukić prošao kroz miks zonu, mjesto između svlačionice i parkinga kroz koje igrači moraju proći do autobusa i na kojemu ih novinari čekaju da s vama, čitateljima, podijele svoja iskustva, bio je bez riječi. Dobacio je samo kako nema što reći, kako je potpuno prazan.

Goal of the Year "Mandzukic"
Bonucci -> Sandro -> Higuain -> Mandzukic
Look the ball, it doesn't touch the ground pic.twitter.com/NhKc6e0CLW

— Juventus Fc 🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆 (@paulpogbom) June 3, 2017

I bilo je to razumljivo; ono što je uslijedilo nakon njegovog gola potpuno je uništilo večer hrvatskom napadaču. Nakon Mandžukićeva gola, Juventus je povratio osjećaj kontrole nad utakmicom; uzeo je loptu, napao na Real koji se instinktivno povukao i dopustio tu kontrolu. Juve je opet stvarao šanse, njihova strana stadiona se tresla, činilo se kako je scenarij za njih savršeno napisan.

Ali – ne.

Sreća je da onaj UEFA-in fanentertejner još nije toliko bezobrazan da je od finala lige američkog nogometa prepisao i ideju o half time showu, pa na poluvremenu imate vremena sumirati dojmove. Oni su bili na strani Juventusa, ali očito je da je to znao i Zinedine Zidane. Otkako je prošle godine preuzeo ovaj Real Madrid, koji je bio u gotovo katastrofalnoj situaciji i raspadao se u dijelove, Zidane je pod vječitim znakom pitanja. Koliko je stvarno dobar trener? I to što ima individualnom kvalitetom daleko najbolju momčad na planetu nije pomagalo, jer način na koji je ovaj Real prošle i ove sezone dolazio do pobjeda ostavljao je dojam da su igrači ti baš tom individualnom kvalitetom rješavaju utakmice i prave prevagu.

No, ovo su činjenice – otkako je preuzeo momčad, Real Madrid je odigrao 87 utakmica uključujući i ovu, i u svakoj je postigao barem jedan gol. Izgubio ih je samo sedam, i to dvaput u regularnom tijteku u Ligi prvaka, kada je to na kraju značilo i prolazak, a na kraju je osvojio i dugo očekivanu titulu u La Ligi i dvije Lige prvaka.

Nešto što, dakle, nije uspjelo nikome još od 1990. – obraniti pehar i zajedno s njim se vratiti kući. I često je Real Madrid i prošle i ove sezone igrao upravo ovako; na početku slabo, opasno visio, vukao se na tankoj niti, a onda se vraćao, nekad ranije a nekad kasnije, ali svaki put pokazivao da je momčad s karakterom, i to jako široka momčad s karakterom.

Je li Zizou vrhunski trener?

Ne brinite, i dalje će se raspravljati o tome, ali on je taj koji je uspio pomiriti svlačionicu, sve igrače, pa i one koji ne igraju, učiniti zadovoljnima, napraviti vrhunsku rotaciju i na kraju praviti poteze koji su donosili pobjede. I to ne obične nego velike, najveće, povijesne pobjede koje bi lako, kada konačno prestanemo filozofirati i podvučemo crtu, mogle svrstati među najveće svih vremena.

“Ništa nije slučajno”, rekao je Luka. “Mi smo godinu dana naporno radili za ovo. I onda smo se za Juventus odlično pripremili; Zizou nas je odlično pripremio”

Ovaj put je Real iz svlačionice izašao s jasnim planom. Od prve sekunde se pomaknuo prema naprijed, napravio pritisak 20-ak metara unutar Juventusove polovice i tako ugušio onu kontrolu koju je talijanski prvak imao.

Onda je na scenu stupio čarobni Luka.

Da, Cristiano Ronaldo je najvažniji igrač ove ekipe koji golovima – pogotovo uz silnu promjenu koju je načinio ove sezone – kupuje sebi one male nagrade za igrača utakmice, ali Modrić je još jednom bio pravi metronom Realove igre. On je jedan od onih nogometaša koje je bolje gledati uživo, koje samo tada možete potpuno doživjeti. U prvom dijelu je nedostajao njegov doprinos – ali kada je izašao iz svlačionice, bio je to drugi Modrić. Bilo ga je posvuda i mogli ste vidjeti koliko želi loptu. Vraćao se natrag, sprintao gore-dolje, pravio prostor suigračima i s loptom i bez nje razigrao svoju momčad.

Istina je da je Real Madrid imao sreće kod drugog gola. Lopta se čudno odbila do Casemira i njegova je bomba zakačila i Samija Khediru i možda zato djelovala kao da bježi od nemoćnog Gianluigija Buffona, ali tu je sreću Real sebi izgradio. Nakon samo nekoliko minuta drugog poluvremena s tribina Millenniuma točno ste moglo vidjeti kako će se ova priča razvijati i tko će na kraju podignuti pehar – Real je uzeo stvari u svoje ruke. I da nije ušla Casemirova, ušla bi neka druga, jer bilo je samo pitanje vremena.

Treći je pogodak završio utakmicu, ali vrijedilo ga je vidjeti iz jednostavnog razloga jer je bio savršena ilustracija sjajne noći Luke Modrića. Ukrao je loptu, probio desnu stranu, odigrao savršenu povratnu za Cristiana, poachera Cristiana koji onakve stvari ne promašuje i koji na njima gradu aureolu jednog od najboljih nogometaša svih vremena. Četvrti gol je bio samo dokaz dominacije, okretanje noža u već odavno fatalnoj rani.

“Ništa nije slučajno”, rekao je poslije utakmice Luka, koji se u svlačionici uz Sergija Ramosa zadržao najduže. “Mi smo godinu dana naporno radili za ovo. I onda smo se za Juventus odlično pripremili; Zizou nas je odlično pripremio. Točno smo znali gdje su najjači, a gdje najslabiji. Pa mi smo danima radili na ovim povratnim loptama, jer smo znali da od centaršutova nema ništa. A onda nam taj rad donese prva tri gola”.

Nakon posljednjeg sučeva zvižduka, igrači Madrida popadali su na teren; Ronaldo je glavu zabio u travu, Zidane je stisnutih šaka slavio pored terena, slavlje je moglo početi, ali malo tko ove noći u Cardiffu u tom trenutku nije pogledao prema Juventusovom golu. Veliki Gianluigi Buffon je morao još jednom prošetati pored ‘Klempe’, a da ne dobije priliku spustiti ruke na njega. I jednostavno ste morali na trenutak pomisliti na njega i osjetiti tugu. Prije utakmice govorio je kako osjeća da je ovaj Juventus naučio kako osvajati ovakve trofeje, da je iz vlastitih poraza izvukao pouku, ali ispostavilo se da nije; njegov Juve se raspao onda kada je to najmanje trebao i povijest je otišla u drugom smjeru.

I možda ovo nije savršen Real Madrid.

Ustvari – ne, ovo sasvim sigurno nije savršen Real Madrid i nekada mu nedostaje mirisa i okusa, ali je ispalo tako da su se baš sada, kada Galacticosi izgledaju ranjivo, stvari savršeno poklopile i Madrid je uzeo ono što mu pripada. Sergio Ramos ovu je utakmicu najavljivao kao sastanak s poviješću i on to uistinu jest bio – ova često kritizirana generacija potpuno je promijenila nogometnu povijest i ionako najuspješniji i najveći europski klub pretvorila u još uspješniji i još veći.

Zavjesa na sezonu je spuštena, vlakovi napuštaju Cardiff, a zaključak pod crtom je danas, nakon svega što smo vidjeli i doživjeli, jedinstven i neizbježan. Real Madrid najbolja je momčad na svijetu.

Dvanaesti put.