Ljubav između Delapa i bacanja stvari nije počela s izvođenjem auta. Još u osnovnoj i srednjoj školi bavio se bacanjem koplja. I bacajući za Carlisle Athletic Club ta disciplina mu je išla jako dobro, jer je redovito bacao preko 40 metara još kao 14-godišnji dječak. Nisu to rezultati kakve je imao Jan Železný, a posebno to nije to bila tehnika kakvu je imao Tero Pitkämäki. Rory Delap sam za sebe kaže kako mu je tehnika bila užasna jer nikad nije želio trenirati, ali je imao prirodni talent. Jer baciti preko 40 metara za onako kržljavog dječaka je fantastičan rezultat.

Međutim, atletika ga nikad nije zanimala ni upola koliko nogomet. Bio je talentiran za bacanje koplja, ali zanimao ga je samo nogomet, a onda su treneri kod kojih je trenirao odlučili iskoristiti njegov talent za bacanje stvari tako što su usmjeravali da on bude taj koji će bacati aute. Još u tim najranijim nogometnim danima uhvatio je tehniku koja ga je kasnije proslavila. Uvijek ista četiri kratka koraka i jedan dugi iskorak iza kojeg je slijedio projektil u teren.

Za razliku od ljubavi između Delapa i bacanja, ljubav između Stokea i Delapa nije bila baš na prvi pogled. Nakon što je Southampton za njega 2001. iskrcao rekordnu odštetu od četiri milijuna funti, 2006. je prešao u Sunderland, ali nakon što je klub preuzeo Roy Keane, za Delapa nije bilo mjesta u ekipi. Nakon perioda grijanja klupe prešao je u Stoke City, gdje je Tony Pulis imao ideju kako ga iskoristiti. Prvu utakmicu nakon potpisivanja ugovora odigrao je protiv Leedsa, da bi par dana kasnije osjetio što zapravo znači izraz ‘cold rainy night in Stoke’.

Ljudska praćka

Igrajući protiv Sunderlanda, kluba koji ga je tjedan dana prije posudio u Stoke, ušao je u duel i noga je pukla, Delapu je otišla tibia i fibula. S druge strane bio je Robbie Elliott, koji je ušao u start onako kako se na Britanniji obično ulazi – svom snagom – i nastala je scena koju guglate na vlastitu odgovornost. Nije bilo namjere, ali sezona je za Delapa bila gotova već na početku druge njegove utakmice za Stoke.

Srećom, na stadionu se našao i dotični Nicola Maffulli, svjetski ugledni ortopedski kirurg koji je unutar pola sata već stajao iznad operacijskog stola obližnje sveučilišne bolnice North Staffordshire i krpao tada već 31-godišnjeg Delapa.

Kako mu je sezona završila već u listopadu, a i sam oporavak je bio itekako upitan jer tako starom igraču toliko ozbiljna ozljeda može lako okončati karijeru, očekivao se povratak u kobni Sunderland kod Keanea koji ga stvarno nije preferirao. Međutim, vlasnik kluba Peter Coates poslušao je trenera i Stoke je već u siječnju 2007. otkupio igrača koji je još bio u gipsu i kojem nitko nije mogao garantirati da će ga noga slušati onako kako je slušala prije ozljede.

Ali Tonyja Pulisa ionako nije zanimala njegova noga.

Zaokret u selekciji igrača nije neka sreća kad kod izbora trenera ne razmišljaš jednako izvan okvira. U Stokeu još uvijek traže trenera koji bi trenirao Delapovu momčad

Ne toliko koliko njegove ruke i sposobnost da lansira loptu iz auta ravno u kazneni prostor. Dok su ruke zdrave, Delap je u njegovim planovima imao svoje mjesto. Pulis je znao kako može iskoristiti ljudsku praćku koju je imao.

Ubrzo se Rory Delap dokazao kao simbol nogometa na Britannia Stadiumu. Iako je već igrao Premier ligu za Southampton, ali nešto i za Derby County i nesretni Sunderland, nigdje nije bio važan kao u Stokeu. Klub je pod Pulisom na proljeće 2008. ušao u Premier ligu, a Delap je bio jedan od ključnih faktora. Projektili koje je ispaljivao iz auta letjeli su preko 30 metara, gađao je igrače u kaznenom prostoru, a analiza je pokazala da je njegovo dugo bacanje iz auta prosječno letjelo 38 metara, ponekad i brzinom od 60 kilometara na sat.

„Ne možeš biti u zaleđu poslije ubacivanja auta, zato se napadači mogu stisnuti u peterac“, objasnio je važnost Delapovih sposobnosti Lee Dixon. „Slobodni udarac i korner počinju sa zemlje, tako da moraju imati prirodni luk kako bi preskočili prvog braniča, a Delapova ubacivanja rukom počinju na visini od dva metra, tako da kut i putanja lopte čine te strijele tako potentnima. Kao slobodni udarci, ali još opasniji.“

Bio je to takav stil nogometa. Igrači limitiranih tehničkih sposobnosti, često spori i bez neke posebne eksplozivnosti. Ali bili su jaki, čvrsti i imali su prirodnu sklonost duelima. A onda Tony Pulis nije trebao ništa više nego tipa koji može daleko baciti loptu. Od 13 prvih golova koje je Stoke postigao u Premier ligi, ako je vjerovati Dixonovoj analizi, sedam je palo nakon Delapovih ubacivanja.

Ono što je Delap simbolizirao i ono što je Pulis preferirao bilo je baš održati tradiciju ‘cold rainy night in Stoke’. Industrijski igrač u radničkoj momčadi pod trenerom kojeg ne zanima puno više od duge lopte i duela.

Potpuni zaokret u selekciji

Nakon što se Delap umirovio, stvari su se prilično promijenile.

Da je 15. kolovoza napravljena anketa s pitanjem koja engleska ekipa među aktivnim igračima ima najviše osvajača Lige prvaka, malo tko bi pogodio odgovor. A tražena ekipa bili su upravo Pottersi.

Kad je Stoke iz PSG-a na posudbu doveo Jeséa Rodrígueza i priključio ga Bojanu Krkiću, Ibrahimu Afellayju, Xherdanu Shaqiriju i Darrenu Fletcheru, u svojoj je svlačionici imao više različitih osvajača Lige prvaka od Chelseaja, Manchester Uniteda, Manchester Cityja ili Liverpoola. U međuvremenu se riješio Krkića koji je otišao na posudbu, ali i dalje u Engleskoj nema kluba koji ima više osvajača Lige prvaka od Stokea.

Napravili su Pottersi potpuni zaokret u selekciji igrača: od Pulisova ideala nogometa u kojem nije bitna ni brzina ni talent dok imate barem osmoricu jakih skakača i Delapa da im baca lopte iz auta, počeli su dovoditi igrače koji imaju i brzinu i igrački talent da zapravo igraju nogomet. Počeli su razmišljati izvan okvira ‘cold rainy night in Stoke’ i obogatili su roster nadarenim igračima koji traže drugu šansu i povratak na vrhunsku razinu. Doduše, nisu to premium talenti i najskuplji igrači lige, ali su svakako figure koje imaju tehnički i fizički kapacitet sukladan modernom nogometu.

I ne radi se samo o ovoj petorici osvajača Lige prvaka koji im daju širinu na krilima. Na stoperskim pozicijama imaju Kevina Wimmera koji je sasvim neloše igrao u Tottenhamu, Bruno Martins Indi je bio jedan od ključnih igrača u Portu, a tu je još i Kurt Zouma. U napadu je Saido Berahino, doveden je Eric Maxim Choupo-Moting, a sve donedavno su u momčadi bili Marko Arnautović, Giannelli Imbula i Steven N’Zonzi. Nije to kadar za napad na titulu, ali tu je sasvim dovoljno talenta za kombinatorni nogomet i miran san u sredini prvenstvene ljestvice.

Međutim, zaokret u selekciji igrača nije neka sreća kad kod izbora trenera ne razmišljaš jednako izvan okvira. Mark Hughes je dobio otkaz, a Stoke traži novog trenera. Problem je što gleda tamo gdje je našao Pulisa, trenera koji umjesto nogu gleda što igrači mogu napraviti s rukama.

S relativno mladim i prilično polivalentnim kadrom, Stoke bi mogao tražiti različite tipove trenera. Ima zadnju liniju koja može igrati visoko što je preduvjet presinga, ima driblere na krilima i – iako je rasprodao veći dio vezne linije – još ima Joea Allena, koji je sasvim solidan distributor lopte za klub takvog ranga. Umjesto da, kao što je to običaj u Njemačkoj, riskiraju i traže mlade trenere s drugačijim idejama, u Stokeu još uvijek traže trenera koji bi trenirao Delapovu radničku momčad.

Što i nema nekog smisla, jer ako se traži trener takvog profila onda mu je fer omogućiti momčad koja će na Britanniju vratiti tradiciju koji opisuje čuvena Grayeva ‘cold rainy night in Stoke’. Ta je momčad imala identitet i plan, koji možda nije bio spektakl nogometa, ali je postojao. Ovako, s polovičnim rješenjem, ono što je igrao Pulis izgleda kao simfonija skladnosti.