Ozljede su, naravno, sastavni dio karijere sportaša, ali je nama izvan tog njihova kruga teško precizno percipirati koliko one mogu biti pogubne. Istraživanje vezano uz povratak nakon ozljeda prednjih križnih ligamenata kod nogometaša, provedeno na sveučilištu u švedskom Linköpingu, pokazalo je da se više od trećine igrača ne uspijeva održati na dotadašnjoj natjecateljskoj razini u periodu do tri godine nakon ozljede. Napredak sportske medicine je, doduše, uvelike smanjio mogućnost da takve ozljede prisile nogometaša na prekid karijere, ali svejedno često radikalno umanje njenu uspješnost i duljinu.
Zato je pravo čudo da se Nikica Jelavić od svoje nogometne karijere oprostio kao 35-godišnjak, s tisućama navijača diljem svijeta koji ga se sa zadovoljstvom prisjećaju.
Takav rasplet se činio apsolutno nevjerojatnim i jednog prohladnog siječanjskog dana na Poljudu prije više od 15 godina, kada je na prijateljskoj utakmici između Hajduka i Sarajeva tada 20-godišnjak napokon zaigrao nakon duge stanke. Jelaviću to nisu bile prve pripreme s Hajdukovim seniorima; već ga je Zoran Vulić poveo na jedne i to kao talentiranog 17-godišnjaka, koji je u Hajdukove kadete stigao iz Gabele, preko Neretve.
Taman kada je dobio tu priliku, dogodila mu se teška ozljeda koljena, koja je postala još i gora jer mu je tadašnja klupska medicinska služba preporučila da rupturu ‘sanira’ vježbanjem u teretani. Nikica je tako provodio vrijeme bildajući mišiće koje su držali razvaljeni ligamenti, što je rezultiralo time da bi mu koljeno ponovno otišlo čim bi dodirnuo loptu. Tek su tada shvatili koliko je situacija ozbiljna i da mu stric nije uplatio operaciju u Švicarskoj, Jelavić gotovo sigurno ne bi imao prigodu profesionalno se baviti nogometom.
Kao da je u pitanju strah od idućeg dodira s loptom, od mogućnosti da mu on donese neku novu ozljedu, Nikica je postao one touch king
Sjećam se dobro tog osjećaja kada se — gotovo dvije godine nakon te operacije na koju se vezala još jedna ozljeda meniska — Jelavić konačno pojavio na terenu. Žal se eksponencijalno i povećao kada je na toj utakmici sa Sarajevom osjetio trenutak za krenuti na jedan centaršut koji je s lijeve strane uputio Vlatko Đolonga. Činilo se da nema šanse, kako je fizički nemoguće da se ‘spoji’ na taj i ne toliko precizni ubačaj, ali kao da mu je u tom trenutku neka kombinacija htijenja i zadovoljstva što se konačno našao na terenu dala nadljudsku snagu. Bio je to zaista nevjerojatni let, bez ikakvog pretjerivanja nalik onom golu Robina van Persieja osam godina kasnije, u utakmici protiv Španjolaca na Svjetskom prvenstvu.
I dok su stariji ljudi na toga dana jedinoj otvorenoj istočnoj tribini povlačili paralele sa Slavišom Žungulom, mi mlađi, koje romantiziranje još nije bilo ‘ubilo’, nakon pljeska smo samo uzdahnuli i zamislili što je moglo biti. Jelavić je stigao odigrati jednu sezonu u Hajduku, pa čak i ubilježiti asistenciju u derbiju protiv Dinama, ali kada je Zulte Waregem poslao ponudu od navodno pola milijuna eura, ljudi su s pravom mislili da je to sjajan iznos za tipa kojem to kronično napaćeno koljeno diktira karijeru.
Golovi na čisti instinkt
O psihološkom utjecaju takvih teških ozljeda, pogotovo u formativnoj dobi i pogotovo kada su inicijalno krivo dijagnosticirane, ispisano je puno više studija, a rijetko koja nudi veću dozu optimizma. Osim što igrači nakon njih dokazano izbjegavaju duele i pretjerani fokus podsvjesno stavljaju na ozlijeđenu nogu, mnoge prožme i anksioznost zbog neizvjesne budućnosti. Za mnoge koji su prošli kroz takve ozljede, pogotovo ako se one u nekom obliku ponove, pitanje više nije hoće li se ponoviti, već samo kada će se to dogoditi. Tu je misao potvrdio i sam Jelavić, kada ga je nova ozljeda — ovaj put, doduše, gležnja te iste desne noge — snašla u Glasgowu, kao Rangersova igrača.
“Rekao bih, ovako na brzinu, da sam izgubio sigurno dvije i pol do tri godine na oporavke”, pričao je tada. “Taman kad pomislim da mi se više uistinu nema što dogoditi, opet me pogodi nesreća. Rekao sam stoga da više neću pomišljati da su me pehovi minuli, jer sam siguran da će doći novi. Makar bi doista bilo vrijeme da se odmorim od ozljeda. Ovako, ipak, barem neću previše tonuti u psihičkom smislu”.
Svaki je čovjek, kako je i sam naglasio u ovom intervjuu, mentalno podložan takvom specifičnom vidu pritiska. Ali baš zato što je Jelavić takvom pritisku i neizvjesnosti izložen praktički od juniorskih dana, njegov stav kao da je formiran oko njih, barem u istoj mjeri kao i njegov stil igre. Baš kao i kod tog gola Sarajevu, Jelavić je podsvjesno uvijek projicirao svoja ograničenja kroz maksimalno iskorištavanje trenutka. Kao da je u pitanju strah od idućeg dodira s loptom, od mogućnosti da mu on donese neku novu ozljedu koja će ga i konačno odvući od terena, Nikica je postao ono što ti silni Škoti i Englezi u oproštajnim porukama nazivaju one touch king.
Nije se bojao izložiti ni tako zahtjevnom okruženju, ponajprije fizički, kao što je otočki nogomet, zabivši zaista hrpetinu golova na čisti instinkt, u trenutku. Svi pamte onaj famozni gol Celticu u finalu škotskog Liga kupa, ili golove koje je u Evertonovu dresu zabijao protiv obaju mančesterskih giganata. Istina, imao je sreće što je vrhunac dostigao u trenutku kada je takav robusni, stariji profil napadača još imao mjesta među elitom, ali za njega je takav stereotip samo donekle vrijedio, jer Jelavić je uvijek radio na tome da iskoristi svaki trenutak i nađe se u dragocjenoj prilici za gol.
“Ne mogu se maknuti”
Mnogima je u pamćenju ostao onaj njegov pogodak Irskoj na Euru 2012., kada je pokupio loptu iz gužve i u sekundi prebacio loptu preko istrčalog Shaya Givena. Bogovi nogometa bi mu trud nagrađivali čak i onda kad mu ti tap-inovi ne bi išli po planu, kao na otvaranju Svjetskog prvenstva u Brazilu i onog skretanja lopte u Marcela, koji ju je onda — zahvaljujući Jelavićevom utrčavanju iz pozadine — poslao u vlastitu mrežu. Opet, sama činjenica da je stigao do preko 110 utakmica u engleskoj Premier ligi, ali i do reprezentativnih nastupa na Euru i Svjetskom prvenstvu, u retrospektivi djeluje kao pravo čudo. Naravno, najviše zato jer su noge i dalje periodično, kroz čitavu karijeru, slale bolne podsjetnike da su mu one barem podjednaka prepreka kao i suparnički braniči.
I za sve one pošalice o hercegovačkim glavama, kao i za sve njegove komentare o tome kako mu je igra glavom forte, kod Nikice je zaista uvijek ponajviše bila riječ o glavi. Ne čak ni o njenoj veličini, a ni njenom korištenju u igri, već o njenom utjecaju na ustrajnost da krene dalje kada stvari ne idu dobro i da izvuče maksimum, prkoseći negativnim statistikama. Istina, ponekad bi to prešlo u svojeglavost, možda i netaktičnost — kao onda kada je naprasno otišao iz reprezentacije zbog neslaganja s Nikom Kovačem — ali generalno je Jelavić u karijeri uvijek znao prepoznati svoje limite, što mu je pomoglo da u danim okvirima izvuče svoj maksimum.
Prepoznao je limite i na samom kraju, kada su ga novinari pitali zbog čega se nije vratio u Hajduk, već je odlučio karijeru završiti u Lokomotivi. On im je šeretski odgovorio onako kako mnogi prije njega nisu, i to iz kojekakvih razloga.
“Ma gdje ću im ja pomoći, ne mogu se maknuti”, ispalio je tada. “To je nerijetko u prošlosti bila Hajdukova pogreška — što je dovodio starije igrače koji nisu bili na visokoj razini. HNL je napredovao i ako nisi 100 posto spreman, ne možeš više igrati”.
Možda se on i tada sjetio onog gola Sarajevu, baš kao što bih ga se i ja često prisjetio kada bi Jela zabio neki važan gol tamo po Austriji, Škotskoj i Engleskoj. Doduše, svakim novim spomenom bi onaj osjećaj žala s te utakmice i suosjećanja s talentiranim klincem sve više mijenjalo zadovoljstvo što je ipak, mimo svih očekivanja, dočekao 35. rođendan kao aktivni nogometaš s bogatim CV-jem. Trenutak poput onog je uvijek čekao i cijela je njegova karijera postala metafora za takvu priliku. Bez obzira na sve, on ju je ipak iskoristio.
