Kao što možda možete primijetiti, Mate Pavić i Nikola Mektić nigdje se ne spominju. Dapače, spominjao se još niz imena jer nisu svi bili suglasni u izboru, ali njih nema ni među ‘sporednim glumcima’. Da ste kojim slučajem nekoliko godina živjeli s domorocima na Papui Novoj Gvineji te po povratku u civilizaciju htjeli saznati što se događa nakon ere braće Bryan, ne biste znali ni da ta dva igrača postoje.

Djelić opravdanja za ovakav gaf može se pronaći u tome što je Pavić u tom trenutku 15. igrač na svijetu, dok je Mekta 22.; do stanke zbog korone i jedan i drugi su se mučili. Prvi je tražio kemiju sa Soaresom, a drugi s Nizozemcem Wesleyjem Koolhofom.

“Ako će ostati unutra i napredovati, jednostavno ne vidim tko ih može smijeniti”

Kako je Mekta rekao u Podcast Inkubatoru, kad je sredinom kolovoza došao u New York na restart sezone, bilo je teško ne primijetiti da neki od igrača nisu u najboljoj fizičkoj formi. Primjerice, jedan je od njih bio taj navodno najteži suparnik Kontinen, koji je postao najteži samo u smislu kilaže. Dok su neki, dakle, višak vremena ili stresa ubijali čokoladom ili čime već, Mekta je još za vrijeme karantene trenirao upravo s Pavićem, a što će doći na naplatu i na US Openu, gdje su se susreli u finalu.

Bilo je to prvo Grand Slam finale za Mektića, ali na kraju i drugi Grand Slam naslov za Pavića koji će koji tjedan kasnije izgubiti i svoje drugo finale na Roland Garrosu. Otprilike mjesec dana kasnije, odnosno dan prije početka završnog Mastersa, Mektić je saopćio Koolhofu da prekida suradnju, iako je dogovor bio da ona bude dugoročna. Radilo se o tome da je postojao samo jedan čovjek čiji poziv nije mogao odbiti i zbog kojeg je bio spreman učiniti nešto što se zapravo ne radi. Usput budi rečeno, on i Koolhof na kraju su osvojili završni Masters.

Monstruozni omjer

“Mi se nadamo”, započeo je Mekta kad ga je Marko Petrak upitao mogu li on i Pavić postati ubojita kombinacija. “Ali naravno, ne očekujemo da ćemo mi sad sve osvojit, drugi isto igraju, parovi su jako, jako blizu, to se sve na kraju svede na tri, četiri poena, tak da… Ali trebalo bi bit dobro partnerstvo”, dodao je dok se danas pitate koji to “drugi” isto igraju… Ne valjda ovi nesretnici iz uvoda?

Šalu na stranu, jer Mekta je samo bio realan. Kao prvo, parovi stvarno jesu gusti, odnosno zbog sustava bodovanja izvan GS-ova može se reći da je teže dominirati nego u singlu. U redu, kvaliteta će na kraju nekako isplivati, ali nije zahvalno igrati deciding point kod deucea, kao ni match-tie break kao treći set, odnosno tie-break do 10.

Također, osim Wimbledona koji se igra na tri dobivena seta — osim ako se raspored poremeti zbog vremenskih prilika, pa se skraćuje na dva dobivena — svi ostali Grand Slamovi igraju se na dva dobivena, najbolji parovi znaju oscilirati, a što je povezano i s tim što forma ovisi o dvojici igrača. Dovoljno je pogledati kakve je oscilacije na GS-ovima Pavić imao s Oliverom Marachom (finale, naslov, finale, pa niz ispadanja u ranim fazama); Mate je sporo krenuo i sa Soaresom, što nije neuobičajeno jer prilagodba zna trajati pola godine do godinu, ako se uopće dogodi klik, a često se i ne dogodi. Mekta je, dakle, bio samo realan, ali pokazalo se i sasvim u krivu.

U ovih prvih sedam i pol mjeseci Pavić i Mektić osvojili su osam turnira, uz monstruozni omjer od 48 pobjeda i šest poraza. U zadnjih 21 godinu samo je jedan par imao više osvojenih turnira do ovog dijela sezone, a pretpostavljate da se radi o Mikeu i Bobu Bryanu; kad su 2013. osvojili Wimbledon, bio im je to deveti naslov u sezoni, s tim da su osvajali i Australian Open i Roland Garros. Godinu su završili na omjeru od 71 pobjede i 13 poraza, ali nakon Wimbledona uzeli su još samo dva naslova, među kojima nije bio US Open; nikada inače nisu uzeli više od 11 naslova u jednoj sezoni.

Valja reći i da su Pavić i Mekta na omjeru od 8-2 u finalima, uzeli su tri Mastersa 1000, a nestvarnu formu konačno su naplatili GS naslovom u Wimbledonu; usput budi rečeno, u četvrtfinalu su nadoknadili 0-2 u setovima protiv tog Mr. X faktora, tj. Mela, te najagresivnijeg reternera, Kubota. Na Australian Openu su ispali u polufinalu — valjda ih je morao izbaciti još jedan neuračunljivi Hrvat — a Roland Garros nisu mogli osvojiti jer su bili pozitivni na koronu… Teško je ne primijetiti i da su ljudi uzeli 13 od 14 match tie-breakova.

Dobitna kombinacija

“Ha, gledaj…”, teško pronalazi riječi Lovro Zovko kad ga pitam kako je, pobogu, moguće ovo što rade. “Upotpunili su se”, kaže u kontekstu toga koliko je bitno da su igrački stilovi u parovima komplementarni.

“U parovima je netko all-round igrač, koji je u svemu solidan, iako nema nijedan udarac kojeg se baš bojiš. Onda imaš one koji igraju servis-volej, a imaš i udarače, koji pokušavaju riješiti poene sa servisom, da se maksimalno igraju dvije-tri izmjene. Mate spada u tu kategoriju, a Mekta je all-round, jako solidan u svemu… Udarač kad-tad može ući u neku krizu, nestati na tri-četiri gema i onda ti treba netko solidan. Kad sam igrao s Dustinom Brownom, ja sam morao bit solidan jer ovaj… mislim, nije divljak, ali frajer granatira. I jebiga, onda čekaš, čekaš i čekaš i frajer iz vedra neba zaveže osam winnera”, priča u svom stilu Zovko koji je u parovima imao nesretnih 0-6 u finalima.

Prilagodba Pavića na Mektića i obrnuto kratko je trajala upravo zato i što se jako dobro poznaju u igračkom smislu, a kao što kaže Mekta, vole zajedno popiti i čašu vina. Upravo je i taj međuljudski odnos izuzetno bitan, odnosno važno je moći ostaviti ego po strani i biti spreman na (samo)kritiku.

“Igrači inače često lutaju, pa pogriješe s partnerom, pa traže..”, priča sada Zovko kako je Mekta prilično brzo radio dobre rezultate s gotovo svakim partnerom. “On nigdje nije pogriješio i sa svakim je napredovao”, dodaje, pa ga pitam koliko im pomaže i to što su dešnjak i ljevak…

“Pokazalo se već kroz povijest da je to dobitna kombinacija”, kaže pa navodi braću Bryan, ali i legendarne Todda Woodbridgea i Marka Woodfordea. Pritom bi nekima moglo biti čudno što dešnjak Mekta igra na add strani, dok ljevak Pavić na deuce strani, ali dijelom se radi i o tome što se potonji voli izvlačiti i igrati forhend inside-out i inside-in.

“Svaka lopta koja im dolazi u sredinu terena, tu imaš dva forhenda”, ističe Zovko i druge prednosti. “Na reternu, ako se izmičeš na forhend, imaš puno više opcija nego da igraš iz forhend kuta; kad ti servira jednom dešnjak, pa jednom ljevak, teže je pronaći i ritam na reternu… Pa kad idu sjeći na mreži, obojica imaju forhend volej koji je po 50 centimetara duži nego da idu s bekendom…”. Zovko već neko vrijeme radi s dobro poznatim Andrejom Golubjevom koji se posvetio parovima; dotični je inače s Robinom Haaseom u drugom kolu Wimbledona izbacio upravo kombinaciju Murray/Soares…

Prostor za napredak

Još prije tri godine pisali smo da Pavić može postati ikona dubla, ponajprije zato što je neobično mlad za uspješnog igrača parova, a danas dolazimo do toga da tu priliku ima i četiri godine stariji, 32-godišnji Mektić.

Kako se i zašto dogodilo to da neuračunljivi Hrvati imaju prvog i drugog igrača na svijetu u parovima te zasad dominiraju kao što je to u zadnjih 20 godina znao raditi tek najveći par svih vremena, iako smo pokušali nešto suvislo napisati, u suštini i dalje ostaje neshvatljivo. Naravno, dio toga može se valjda pripisati i toj bolesnoj ambiciji da se uspije unatoč svemu, ali veći dio zapravo ostaje u sferi mistike. Sigurno je to da su se oni nesretnici s početka teksta, da oprostite, gadno zajebali. S obzirom na to da su dečki još stvarno mladi za parove, pitam Zovka za kraj: ima li u njihovoj igri prostora za napredak?

“Ma ima”, odgovara odmah, iako ne želi ulaziti u detalje. “Ako će ostati unutra i napredovati, jednostavno ne vidim tko ih može smijeniti.”