Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Joaquín: Sretan čovjek

Velikom majstoru je na kraju karijere uspjelo ono što je oduvijek najviše želio

Zadnja izmjena: 21. rujna 2018. Profimedia

U ljeto 1998. jedan od bizarnijih transfera u nogometnoj povijesti i službeno je bio zaključen. Denílson de Oliveira Araújo, tada 20-godišnji supertalent São Paula, postao je najskuplji igrač na svijetu. Euro je službeno u opticaj ušao godinu dana nakon njegovog transfera, ali u pitanju je iznos koji je ekvivalentan 24 milijuna eura.

Možda to i ne bi bilo toliko čudno da je njegov novi klub bio Real Madrid, Manchester United ili Lazio, koji su se tada također trudili potpisati ga. Tržište je tada uzdrmao Real Betis Balompié, klub čija prošlost nije prožete prevelikim uspjesima, a ni statusom ne pripada među samu elitu: jedan prvenstveni i jedan kup naslov tad su već bile davne uspomene. Betis je njegovim potpisom želio pokazati nakanu da se probije u vrh španjolskog nogometa, vođen ambicijom ekscentričnog predsjednika Manuela Ruiza de Lopere, koji je na dan Denílsonova predstavljanja slavodobitno izjavio kako su Betisovi navijači “napokon dobili razlog za slavlje”.

Vrijeme je, međutim, pokazalo da je s tom izjavom trebao pričekati dvije godine.

Iako je Denílson dao svoj obol tijekom sedam godina provedenih u klubu, njegova enormna otkupna cifra bila mu je često prevelik teret, pogotovo u svijetu u kojem još nije bilo uobičajeno keširati rekordne iznose na tinejdžere. Nepošteno bi bilo kazati da s više od 180 nastupa za klub nije ostavio trag mimo tog rekorda, ali najskupljeg igrača na svijetu jako je brzo zasjenio jedan novi klinac — i to na suprotnom, desnom krilu.

Onaj koji je došao potiho, probijajući se preko rezervi, da bi kao 19-godišnjak debitirao za prvu momčad dva ljeta nakon Brazilca, da bi kasnije postao duša kluba.

Ljubimac nacije

Kao dijete, Joaquín Sánchez Rodríguez se u svom rodnom gradu El Puertu, lociranom na obali nešto južnije od Seville, često iskradao iz kuće. Nekad bi to bilo radi nogometa, ali češće kako bi se u maloj areni suočavao oči u oči s juncima. Obiteljska priča kaže da je fizičke predispozicije za okušavanje u ulozi matadora-poletarca dobio jer je ga je majka dojila sve do sedme godine, iako je jedno od čak devetero djece. Snagu i brzinu pokreta je s vremenom ipak odlučio brusiti na travnjacima, u ulozi nogometaša.

Joaquín je bio drugačiji od prosječnog nogometaša. Prvenstveno karakterno, ali onda i na terenu, i nije bilo boljeg načina da to svima pokaže nego da u kratkom roku u potpunosti zasjeni skupo ime poput Denílsona. Sve ono što je radio Brazilac, Joaquín je radio bolje; driblao, tražio prostor, bježao čuvarima i hranio loptama suigrače. Dok je Denílsona uništavao pritisak, Joaquín je uvijek nogomet igrao nesputano, s vidljivom lakoćom u igri koja je odražavala njegov karakter. Lagano, vedro, razdragano.

Možda mu zato nisu imali srca zamjeriti promašeni ključni jedanaesterac protiv domaćina Južne Koreje na Svjetskom prvenstvu 2002. Na turniru koji Španjolci nemaju puno razloga pamtiti Joaquín je bio 20-godišnje otkriće i ljubimac nacije. Bio je nada da će reprezentacija pratiti ambicije koje su mediji i navijači često pripisivali uz njegovo ime. Čak ni činjenica da je odbio Real Madrid i Chelsea nije bila pretjerano šokantna: bio je uvjeren da ga kad-tad zaista čekaju visine koje mu neće pobjeći, a u međuvremenu je s Betisom 2005. osvojio Copu del Rey, drugu u klupskoj povijesti.

“Sanjao sam o ovom trenutku mnogo puta. Sada znam da se mogu povući iz nogometa kao sretan čovjek”

Bio je vjerojatno svjestan da se nogomet oko njega tih godina nepovratno mijenja, a njegova je momčad, oduvijek sklona stilskom egzibicionizmu, bila svojevrsno utočište u kojem je pronalazio slobodu. To najbolje pokazuje i trenutak kada je prestao biti pozivan u reprezentaciju, istu onu čiji je trebao biti dugogodišnji nositelj. La Roja je evoluirala i od Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. njegov prostor su sve više zauzimali David Silva i Andrés Iniesta koje su gurali na široke pozicije, prateći tako nove trendove koji su se počeli razvijati upravo u Španjolskoj. Za takvo razigrano klasično krilo tu više nije bilo mjesta, ali on je s vremenom prihvatio sudbinu. Kasnije se se našalio kako je šest godina nastupao za Španjolsku samo da bi počela osvajati trofeje kad se 2008. i konačno oprostio od reprezentacije, za koju je stigao upisati čak 52 nastupa.

Izgubljena duša

Možda je Joaquín i na svoju štetu ‘bježao’ od veće odgovornosti i omeđenosti koje bi mu transfer nedvojbeno donio. Vjerojatno je u nedostatku novih jakih ponuda klubova koji su se okrenuli nekim novim klincima bio sretan s mišlju da će karijeru dovršiti na stadionu Benito Villamarín, iako mu je tog ljeta 2006. bilo tek nepunih 26, ali na kraju ga je nevolja snašla upravo u vlastitoj utvrdi.

Manuel Lopera, predsjednik koji je skvičao da je dovođenjem Denílsona donio radost navijačima i koji je u jednom trenutku preimenovao stadion i nazvao ga po sebi, uspio je nemoguće: posvaditi se s klupskim i navijačkim ljubimcem. Nakon 12 godina u klubu Joaquín je protjeran u Valenciju, koja je tada za njega iskeširala 25 milijuna eura.

Nije Joaquín bio uopće loš po odlasku iz voljenog kluba, ali od tog je dana upao u žrvanj uobičajenih nogometnih problema. Neuklapanje u trenerske vizije pa sukobi poput onog kojeg je imao s Ronaldom Koemanom, borba za poziciju i slične stvari postale su svakodnevnica. S druge strane, bilo je tu puno i lijepih stvari otkako je otišao s Villamarína: osvajanje kupa s Valenciom i dolazak do praga polufinala Lige prvaka s Málagom kojoj se pridružio 2011. sigurno stoje kao ponosna dostignuća za čovjeka koji je sve to prolazio sa smješkom, ne želeći se mijenjati nakon što je već bio prelomio da možda neće dospjeti do samog vrha, ali će zato uživati u putu što više može.

Tek je sa 32 na leđima odlučio otići iz Španjolske kako bi odigrao dvije sezone za Fiorentinu. Ljudi i dalje vole romantični, slobodni i lepršavi nogomet bez velikih ograničenja za njegove najkreativnije sinove, a Joaquín je donio svoju umjetnost u grad renesanse. Koliko je zarazna ta njegova ljubav prema nogometu za raju govori i poruka koju su mu ostavili Fiorentinini ultrasi nakon što je postalo jasno da je stiglo vrijeme za njegov povratak kući: “Matadore, ne napuštaj nas”, molili su ga. “S loptom u nogama si nas natjerao da te zavolimo”.

On je volio loptu i ona je voljela njega, a ljudi su ih obožavali u kompletu, ali njemu nigdje nije bilo draže nego na svom Villamarínu.

Pravda je na neki način dostigla Loperu, koji je završio u zatvoru zbog poreznih prijevara, što je Joaquínu bio dodatni motiv da se nakon devet godina vrati u Real Betis. Gotovo 20.000 ljudi zbilo se posljednjeg dana ljetnog prijelaznog roka 2015. na tribine Betisova stadiona kako bi u ekstazi pozdravilo povratak “izgubljene duše” svog kluba. Iako već 34-godišnjak, Joaquín je suznih očiju znao da to nije tek revijalni povratak veterana.

Nastavio je ondje gdje je stao: u četiri povratničke sezone ušao je među 10 igrača s najviše nastupa u Primeri te je na pragu ulaska među top 10 igrača s najviše nastupa za Betis, od čega ga dijeli samo pet nastupa. U ove četiri godine stigao je i do diobe sedmog mjesta na vječnoj listi klupskih strijelaca.

Poetični trenutak

Ali možda najviše od svega što je postigao znači mu ono što je postigao prije nešto više od dva tjedna. Ono zbog čega je, kako je sam rekao, sve vrijedilo.

U svojoj je karijeri Joaquín odigrao hrpu seviljskih derbija. Točnije, protiv Seville je u karijeri odigrao najviše utakmica, njih čak 32, zabivši samo jednom, i to u gostujućem remiju prije 16 godina.

Sa 37 godina na leđima i nevjerojatnih 19 profesionalnih sezona iza sebe, jedna velika karijera primiče se svom neminovnom kraju. Zna to i sam Joaquín. Iako je potpisao ugovor s klubom do 2020., svjestan je da ovo vrlo lako može biti njegova posljednja sezona u najdražem dresu. Ozljede su postale sve češće, a jedna takva ga je uznemiravala i pred ovaj posljednji Derbi sevillano na Villamarínu.

Trener Quique Setién, energični ljubitelj eksplozivnog i lepršavog nogometa koji mu svojom filozofijom svakako održava želju za igrom na najvišoj razini, upitao ga je večer prije ono ključno pitanje — koliko je spreman. U Joaquínu je s jedne strane ključala želja da iskoristi možda i posljednju šansu za istrčati u najvećem derbiju za klub i to pred svojim navijačima, ali je ta neugodna ozljeda lista značila kako bi mu to bio prvi nastup ove sezone. Nije ni sam želio dati odgovor, svjestan da uznapredovali problemi mogu značiti njegov kraj.

Gledao sam tu utakmicu koja i nije bila ljepotica, a njen je tempo više bio obilježen situacijama koje se uglavnom dogode kada uzavreli derbi kvalitetom igre ne prebaci fokus s proključalih tribina. Faul na faul, prekid na prekid; osam žutih kartona i jedan crveni, odnosno drugi žuti Sevillina Roquea Mese. Setién, pomalo i nervozan zbog lošeg ulaza u sezonu odlučio je riskirati i s klupe u 75. minuti podignuti Joaquína, koji je ušao uz očekivano skandiranje s tribina.

Devedeseta je minuta i težište igre je na Sevillinoj strani, koja s igračem manje potpisuje i bod. Odjednom, Betisov desni bek Aïssa Mandi pronalazi prostor za oštri centaršut na drugoj stativi, gdje između dvojice gostujućih braniča ulijeće upravo Joaquín i glavom zakucava loptu u mrežu za ogromnu pobjedu nad prezrenim rivalima. Nije tada bilo ni brige oko tog mišića, ni oko čega: euforija je zaokružila taj poetični trenutak. Prva Betisova domaća pobjeda u derbiju još od one godine kad je Joaquín potjeran iz kluba.

“Sanjao sam o ovom trenutku mnogo puta”, izjavio je Joaquín nakon utakmice. “Bez laganja: zabijanje pobjedničkog pogotka protiv vječnih rivala kod kuće, pred svojim navijačima, nemam riječi kojima mogu izraziti sreću koju osjećam. Sada znam da se mogu povući iz nogometa kao sretan čovjek.”

Ne propusti top članke