Došao je u NBA ligu one mitske 1984. kao sveučilišni prvak i olimpijski pobjednik i dočekan je kao zvijezda. Ma što zvijezda, kao supernova. Odmah je zaludio ljude svojim sposobnostima i karizmom. Letio je i zakucavao kao nitko, odmah je postao redoviti sudionik All-Star utakmica, a pet uzastopnih sezona bio je najbolji strijelac u ligi. Do kraja 1980-ih postao je simbol cijelog jednog sporta i dotad neviđeno marketinško čudovište u sportskom biznisu.
Nije bilo dvojbe, Michael Jordan bio je čudesan. Ali… Ta prokleta tri slova su na prijelazu u 1990-e još uvijek bila aktualna u slučaju Bika koji leti. Nikako mu nije polazilo za rukom odvesti Chicago Bullse u veliko finale.
Ondje su vladale neke druge boje, prije svih žuta i zelena. Dakako, govorimo o Lakersima i Celticsima na čelu s Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom, čije je rivalstvo porodilo modernu NBA ligu. Na prijelazu u novo desetljeće Bad Boys iz Detroita svrgnuli su žuto-zeleni režim, a Jordan je itekako dobro upamtio batine koje je tri godine zaredom svaki put, uredno i bez iznimke dobijao od opakih Pistonsa,koji su za Bullse bili nepremostivi u konferencijskom polufinalu 1988. te finalima 1989. i 1990. Velikog finala dokopao se ‘tek’ 1991., u svojoj sedmoj godini u NBA ligi, i to nakon što je naplatio stare dugove i s Bullsima ‘pomeo’ Pistonse u finalu Istoka.
Bullse su tad čekali Magic i Lakersi, koji su se nastojali vratiti na nekadašnje šampionske staze. Kada su žuto-ljubičasti pobijedili u prvoj utakmici , sve skupa je zamirisalo upravo na Magicov showtime scenarij, pa su kao i obično krenule poznate, uvijek iste sumnje o šampionima u nastajanju. Smiješno zvuči, ali tih dana je legitimna konstatacija bila da je Jordan doista spektakl od pojave, ali i da nije dovoljno dobar za velike utakmice i velike pothvate. Jer, važno smo zaključivali, prvenstvo se ne osvaja na Slam Dunk natjecanju niti sjajnim reklamama za vlastite patike, pri čemu smo vrlo cinično predviđali budućnost gospodina Zraka. Ispustili smo iz vida da se životi i sudbine mijenjaju u trenutku, u nekakvom čudnovatom momentu u kojemu se prelome dimenzije vremena i prostora, pa se cijeli narativ promijeni toliko da se onih dokonih zaključaka čovjek niti ne sjeća.
Michael Jordan je letio. Drugog objašnjenja naprosto nema
U zadnjoj četvrtini druge utakmice finalne serije; točnije u osmoj minuti; još točnije, na semaforu je pisalo 7:47, počeo je Jordanov let.
Let nakon kojeg ništa više nije bilo isto.
Jedan potez mijenja sve
Sve je počelo polukontrom koju je potegao Michael i koji je kod centra, bez gledanja, loptu proslijedio Cliffu Levingstonu, a ovaj hrabro s lijeve strane krenuo na ulaz. No, nakon što se suparnička obrana brzo ‘skupila’ u reketu, vratio je po automatizmu loptu Jordanu, koji se prethodno zaustavio i vratio par koraka iza linije za tri poena. Ondje je čekao zapet poput borbenog mlažnjaka na nosaču aviona, spreman za let kroz nebranjeni prostor prema košu koji se iznenada ukazao pred njim, očišćen i prazan kao da je sam Mojsije razdijelio obranu Lakersa poput Crvenog mora.
Onog časa kad je primio loptu, Jordan se zaletio na ‘onaj svoj’ način, isplazio jezik na ‘onaj svoj’ način i propeo nebu pod oblake spreman da zakuca na ‘onaj svoj’ način. Vidjeli smo to već. Bit će to jedno od onih njegovih spektakularnih, letačkih kucanja. A onda je, negdje u pola leta, u taj nebranjeni prostor zakoračio Sam Perkins, centar koji je s Michaelom igrao za North Carolinu i, vjerujte, uopće nije bio loš igrač, pogotovo u obrani. Tada je uslijedilo nešto što živ čovjek mora vidjeti svojim očima jer… Naprosto, neke stvari morate sami vidjeti.
Ugledavši Perkinsove dugačke ruke, Jordan je loptu prebacio iz desne u lijevu ruku te izvijen nastavio letjeti među zapanjenim suparnicima i suigračima, da bi uz savršenu rotaciju loptu položio na drugi obruč, elegantno od table, a potom doskočio, ne slomivši pritom vrat ni kralježnicu.
Svjedočiti takvom potezu nadnaravno je iskustvo i trenutak fizičke apstrakcije koji će obilježiti vrijeme. A vrijeme je poput emocija u onom Buklinom teoremu; zajeban, dakle, faktor, pa ljudi često zaborave na neke stvari i onda ih, logično, umanjuju. Zato ako vam netko nekad izrazi sumnju u Jordana i u to koliko je bio dobar, pustite mu taj koš. I to onoliko puta dok taj netko ne shvati.
Nisam ni ja shvaćao. Pa sam otišao na teren, stao u reket i rekonstruirao odakle je luđak skočio, gdje je tko stajao, što je napravio putem i gdje je doskočio. Ostao sam zauvijek šokiran. Michael Jordan je letio. Drugog objašnjenja naprosto nema. Do danas, taj će potez ostati imenovan samo kao The Move, jer za takve majstorije nisu potrebni nadahnuti nazivi, niti bilo kakav pridjev ili epitet. Onog trenutka kad je lopta prošla kroz obruč, od oduševljenja su erumpirali dvorana, komentatori i Chicagova klupa, a Phil Jackson se smješkao vrteći glavom u nevjerici. Bio je to onaj moment. Rijetki trenutak u beskraju koji živi vječno, s isto takvom kulisom.
Početak kraljevanja
“Oh! A spectacular move by Michael Jordan!”, urlao je Marv Albert u mikrofon, postajući zvučna scenografija poteza za vječnost, a njegov kolega, analitičar Mike Fratello, nimalo je analitično prisnažio: “Jordan je zapravo pokušao promašiti. Umjesto da do koša dođe na lakši način, on je zakomplicirao cijelu stvar i opet zabio”. Ni njihovi kolege nisu mogle sakriti oduševljenje. Legendarni Michael Wilbone nalazio se među ostalim novinarima u press rowu u kojemu je otvoreno navijanje i slavljenje ipak bilo neprilično. Pa je nakon Jordanova poteza raspamećeni Wilbone — a šta će drugo, potpuno ga razumijem — ugrizao za ruku najbližeg kolegu do sebe, Davida Aldridgea. Njegovu reakciju vrijeme je pretvorilo u anegdotu, ali tada je to bio trenutak ludila. Razumljiv trenutak ludila.
Jordanov Let 747 bio je od onih poteza čija je veličina jasna iste sekunde kada su izvedeni, poput onog suludog polaganja Dr. J-a koje prkosi zakonima fizike. Kod takvih poteza je apsolutno jasno da nisu planirani, te da su izvedeni impulzivno, po instinktu.
“Sumnjam da bih mogao to ponoviti”, rekao je poslije utakmice Jordan i zaključio: “Naprosto, to je bilo to”. Ta unikatnost trenutka i značaja tog poteza još je jedan pokazatelj njegove važnosti. Nije to bio njegov prvi potez koji nas je ostavio bez daha, a niti posljednji. Taj koš nije bio važan u rezultatskom smislu. Utakmica je već bila riješena, Bullsi su kontrolirali rezultat, a cijela momčad predvođena Jordanom odigrala je sjajno. Prvi bik je utakmicu završio s 33 poena, 13 asista, sedam skokova i dvije ukradene lopte. Šutirao je iz igre 15/18 i ta predstava spada među one najbolje koje nam je prikazao. S tim potezom kao najavom onoga što slijedi. Jer iako taj koš nije bio rezultatski bitan, niti je bio najvažniji šut u njegovoj karijeri, on je kristalno jasno najavio novi poredak u 1990-ima. Taj suludi let bio je početak kraljevanja Njegova veličanstva.
“Izveo je nemoguće, bilo je nevjerojatno. Ovo je bila njegova noć”, zapanjeno je komentirao i Magic, koji je kasnije priznao da je tad shvatio čije vrijeme dolazi. I bio je u pravu. Bullsi će tad izjednačiti seriju i potom dobiti iduće tri utakmice te konačno dohvatiti naslov. Jordan je svaku iduću sezonu koju je odigrao u Chicagu otišao do samog kraja i postao ultimativni pobjednik, natjecatelj-predator najviše vrste i onaj s kojim će se mjeriti svi budući pretendenti na titulu GOAT-a.
I zato, kad danas pričamo o budućim šampionima, ne smijemo zaboraviti kako je onih sedam dugih godina sumnje oko Jordana u trenutku bilo izbrisano. Bio je to, i uvijek će biti, onaj moment u priči zbog kojeg svi ljudi na svijetu vole bajke.
