Potkraj prvog poluvremena sinoćnje utakmice između Dinama i Omonije kapetan Arijan Ademi se nakon jednog sprinta uhvatio za mišić i poručio klupi da ne može nastaviti. Dinamov general s rekordnim brojem europskih nastupa za klub prošle je sezone odigrao 55 utakmica za klub i reprezentaciju, a razmak od posljednjeg susreta Sjeverne Makedonije na Euru pa do prve službene za Dinamo ove sezone, one protiv Valura, bio je svega desetak dana, pa zamor ‘materijala’ niti ne čudi.
Jedan od Dinamovih najjačih aduta je svakako dubina klupe, što je sinoć opet dokazao i Josip Mišić, čovjek koji je ušao umjesto Ademija. Onaj trenutak u 65. minuti, kada je Mišić sjajno u glavi odvrtio čitavu akciju koja će rezultirati pogotkom Lovre Majera pravi je odraz njegove kvalitete i onoga što donosi na teren. Osim tog rutinskog, ali spektakularnog poteza kojim je zavrijedio da mu se upiše asistencija iako nije ni dotaknuo loptu, Mišić je pokazao i strašno razumijevanje kretnji svojih suigrača, kao da je s njima već godinama. Još je impozantnije je baš to što je on i dalje rotacijska opcija s klupe, iako ga je Dinamo nakon posudbe odlučio otkupiti od Sportinga za puna dva milijuna eura.
Srećom, Josipu je i to sasvim minorna stvar. Razlog u njegovom dokazivanju leži u onome što je prošao izvan terena.
Mišića ne treba posebno predstavljati. Imao je, kažu, prigodu u Dinamu završiti još tamo početkom 2014., kada je bio član one sjajne Osijekove juniorske generacije u kojoj su bili i Dino Perić, ali i nešto stariji Borna Barišić, koji je i završio u Maksimiru. Međutim, Mišića je put iz Osijeka odveo okolnim putem, preko Rijeke, i to mu je u retrospektivi bio sjajan potez, iako je ondje također morao inicijalno dokazati svoju vrijednost.
“To je najveća pobjeda moje karijere; u životu postoje dobre i loše stvari i uvijek se treba boriti”
Riječani su ga prvo poslali na posudbu u Speziju koja se i ne može baš ocijeniti pozitivnom, a prilagodba je sporo tekla i nakon što se vratio kod Matjaža Keka. No, Mišić je s vremenom uz dokazano dobru tehniku ojačao i bitne komponente koje su ga učinile tako vrijednim i zanimljivim igračem, a to su pregled igre i fizički kapaciteti. U riječkoj šampionskoj momčadi nije bio samo metronom u sredini terena zajedno s Filipom Bradarićem, već je redovno kao ponajbolji asistent lige bio i iznimno uspješan u iznošenju duela. Mišić je radom na sebi postao kompletan igrač kojemu je samo prekapacitiranost na njegovoj poziciji u reprezentativnim krugovima bila prepreka na putu da ostvari više od dva nastupa na onom revijalnom prijateljskom turniru HNL-ovske selekcije u Kini početkom 2017.
Naknadnim transferom u Sporting suočio se s novim okruženjem i novom konkurencijom u kojoj se vratio na minutažom siromašne postavke iz Spezije, pa ga je klub proslijedio na posudbu u PAOK. Bilo je to na insistiranje nekadašnjeg Hajdukova sportskog direktora Marija Branca, koji ga je dobro upamtio iz HNL-a i vidio kao idealno pojačanje u veznom redu ekipe koja je kao jasnu ambiciju postavila napad na sam vrh grčke lige.
“Kao da prvi put igram nogomet”
Spektakularni PAOK-ov uspon pratio je i sam Mišić; te 2018./19. osvojio je igrom slučaja tri trofeja s dva različita kluba — dvostruku krunu s PAOK-om i portugalski kup sa Sportingom — iako je sveukupno u oba dresa nastupio u svega 13 utakmica. Ipak, ostao je u PAOK-u i iduće sezone i u potpunosti se nametnuo kao nezamjenjiv član prve momčadi, pogotovo nakon što je Răzvana Lucescua na klupi zamijenio Abel Ferreira. Pod njim je Mišić podsjećao na svoje najbolje riječke dane, a na šest golova te sezone, uključujući i izjednačujući pogodak u posljednjim sekundama gradskog derbija s Arisom, dodao je i čak 11 asistencija.
I onda je sve stalo, ali ne zbog pandemije.
“Svašta mi je prolazilo kroz glavu”, pričao je kasnije otvoreno Mišić o vijesti koja mu je okrenula svijet naopačke, odnosno kada je saznao da mu je dijagnosticiran rak testisa. “Bio sam u totalnom šoku. Prvo sam čuo kako moram ostati jak, proći kroz sve to i vratiti se na teren. Ubrzo sam shvatio da je to proces koji me čeka, ali nikad nisam prihvatio ideju da neću opet raditi ono što najviše volim.”
Za dotad zdravog mladog čovjeka, šansa za normalan život nakon saniranog karcinoma tog tipa veća je od 95 posto i zbog toga je mentalni aspekt cijele priče ključan. Josip se dotad foksuirao na svoje igre, na ono što se činio kao novi vrhunac njegove karijere, a koja je nakon te dijagnoze ne samo u potpunosti stala, nego je bilo upitno i to hoće li se uspjeti uopće vratiti na teren.
Posljednju utakmicu Mišić je odigrao početkom lipnja 2020., bio je to derbi protiv Olympiakosa; idućih punih 90 minuta na terenu će provesti tek posljednjeg dana u veljači ove godine, u Dinamovu domaćem susretu protiv Slaven Belupa, u kojem je odmah upisao asistenciju.
“Kad sam se vratio na teren, osjećao sam se kao da prvi put igram nogomet”, podijelio je Mišić svoje misli o cijeloj toj traumatičnoj epizodi. “To je najveća pobjeda moje karijere; u životu postoje dobre i loše stvari i uvijek se treba boriti.”
Otporni i spremni boriti se
Puno je ljudi smatralo da se Dinamo u značajnoj mjeri kocka kada mu je ponudio oporavak i povratak na terene u Maksimiru, pogotovo s otkupnom klauzulom. No, Mišić je uspješno prošao operaciju i terapiju, a sa zelenim svjetlom za povratak u normalan trenažni proces bilo je pitanje samo to koliko je i dalje čovjek ljudski uzdrman jednom takvom traumom.
U novoj je svlačionici imao čovjeka i kapetana koji je prošao sličan šok, makar se u njegovu slučaju nije radilo o potencijalno fatalnoj bolesti; Ademi je one 2015. također bio na svom vrhuncu nakon što je predvodio ekipu u ogromnoj pobjedi protiv Arsenala u Ligi prvaka, da bi samo dan kasnije saznao da mu je to možda bio istovremeno i zadnji trzaj profesionalne karijere uslijed suspenzije zbog dopinga. Tada je Ademi rekao kako je “najviše napredovao psihički”, pogotovo s obzirom na to da ga “sve to nije ubilo, već jako ojačalo”. Koliko se Arijan vratio jači u svakom smislu i dalje dokazuje iz utakmice u utakmicu.
Te dvije priče su se sinoć ispreplele u jednom svakodnevnom događaju. Koliko god on bio neugodan za Ademija, pogotovo ako se ispostavi da je njegova ozljeda teže prirode, on je ujedno i šansa da i on i Mišić koji ga je zamijenio, pa onda odigrao bitnu ulogu u na kraju rutinskoj Dinamovoj pobjedi ponovno pokažu koliko su otporni i koliko su se spremni boriti kada je teško.
Ova je sezona sigurno Mišićeva nova šansa da sve loše ostavi iza sebe. U veznom redu ima mjesta i za njega i za kapetana, a u tom dvojcu iza kojeg je klub stao u za njih jako teškim situacijama Dinamo sada ima ne samo sjajne igrače, već i karakterne uzore.
