*da barem jesu. Onda DeAndre Jordan nikad ne bi bio izabran u prvu petorku lige. U modernoj pick’n’roll košarci dragocjen u oba smjera, njegovo ime u prvoj petorci lige bode u oči.

A nekoć su centri, baš kao dinosauri, vladali zemljom. Recimo, od prvih 20 naslova 16 je uzela momčad s dominantnim centrom. George Mikan, Bill Russell i Neil Johnston uvjerljivo su osvajali naslove kao još uvjerljivije prve violine svojih momčadi. Zanimljivo, nijedan od njih trojice nije bio viši od 2,08*. Kao što se danas žali za pravim devetkama u nogometu, u košarci (posebno onoj NBA) žali se za dominantnim centrima. Prava istina je kako ni centre ni centarfore nije ubio asteroid kao dinosaure – dokrajčio ih je napredak u fizikalijama i ubrzavanje igre, a još više taktički napredak sporta.

*Ili, za lakšu usporedbu, nijedan od njih nije bio viši od Daria Šarića.

Dominantni se naglasak s centara prebacivao na krila, a danas je gotovo isključivo na bekovima. Razina talenta u ligi najveća je na poziciji playmakera i gotovo polovica franšiza ima legitimnog kandidata za All Star susret na poziciji beka. Godine evolucije igre stvarale su igrače sposobne kreirati s loptom u rukama, ubrzavati ritam do neslućenih razmjera.

Ne možeš nekoga naučiti da bude visok

Small ball se rodio i etablirao kao legitimna taktika za osvajanje naslova u trokut radionici Phila Jacksona, posebno za vrijeme drugog three-peata u Chicagu. Legendarni Celtic Red Auerbach – koji je devet puta osvojio ligu kao trener, a još sedam puta kao dužnosnik – definirao je košarku kao rat u kojem se prvo razvijaju napadačka oružja, a obrambena uvijek kasne. Implementiran kroz trokut, small ball je bio najefikasnije rješenje za izvlačenje maksimuma iz vatrene sile koju su pružali Michael Jordan, Scottie Pippen i Toni Kukoč. Bili su prebrzi i previše kreativni da bi ih ijedna obrana s dva visoka mogla braniti.

S novom generacijom centara košarka nastavlja evoluciju i iza small balla. Svi ovi igrači imaju širok set vještina i sposobni su na igru utjecati na različite načine

Kasnije, promjenom pravila*, small ball je kroz Duncanove Spurse i LeBronov Miami prerastao u dominantnu silu na kojoj su naprosto doktorirali Warriorsi. Oni, doduše, nisu obranili naslov, ali i taj naslov je osvojila momčad koja forsira small ball, LeBronovi Cavsi koji nemaju praktički nijednu akciju za centra** unutar trice.

*zonska obrana je dozvoljena tek početkom nultih, a uvedeno je pravilo zabrane handcheckinga.
**s obzirom na to da je centar momčadi Tristan Thompson, možda je i bolje je da nemaju.

Međutim, jednako kao što se težište momčadi spuštalo preko krila do bekova da se odgovori dominantnoj paradigmi, tako će se težište sve više podizati. Stvar je jednostavna: ako ne možeš odgovoriti kvalitetom u istom segmentu, moraš tražiti (i razvijati) kontra taktiku, odgovor na shematiku napada koji ćeš moći koristiti kao mismatch. Dakle, ako brzinom i šutom ne možeš odgovoriti small ballu, logično je da zaigraš visoko. Kao što je rekao Auerbach: ne možeš nekoga naučiti da bude visok.* Naravno, za to će biti potrebno imati odgovarajuće igrače, dovoljno brze i tehnički potkovane. I upravo takvi igrači postaju nositelji svojih momčadi.

*zapravo Frank Layden, trener Utah Jazza, na pitanje zašto je regrutirao automehaničara Marka Eatona odgovorio je “You can’t teach 7 foot” pripisavši aksiom Redu

Nova generacija

Sazrelo je vrijeme za promjene. Već se neko vrijeme, u sklopu tektonskih poremećaja izumiranja centara, mlade igrače odgaja u drugom smjeru. Više se ne drilaju isključivo post potezi i ne očekuje se da igrač zabija isključivo leđima okrenut košu. Mladim visokim igračima ugrađuju se i druge vještine, bez obzira na visinu. Potiče se razvoj šuta, vježba se tehnika i dribling, a više nego na snazi radi se na brzini.

Posljedica toga je da zadnjih godina imamo povećanu produkciju centara koji imaju franšizni potencijal. Ako uzmemo granicu na 25 godina i igrače koji većinu svojih minuta provode kao centri, čekaju nas Anthony Davis, Kristaps Porzingis, Joel Embiid, Andre Drummond, Myles Turner, Rudy Gobert… A više od svih Karl-Anthony Towns. Svi oni kao definitivni nositelji svojih momčadi. Pridodajmo tek mrvicu starije DeMarcusa Cousinsa i Hassana Whitesidea; pozicija centra lagano počinje svoju renesansu.

Jasno, moderni sport briše granicu između pozicija – kako u nogometu tako i u košarci. Svi ovi igrači imaju širok set vještina i sposobni su na igru utjecati na različite načine. Rijetki (zapravo nijedan od njih) igraju starinskim stilom košarke; u doba današnjih zona i kompleksnih obrambenih shema, takvi bi pokušaji bili lagano neutralizirani. Oni u ligu donose sasvim novi splet sposobnosti i taktičkih potreba, ali nikako im se ne može osporiti da su centri. Pravi, čistokrvni centri sa svom potrebnom papirologijom.

Zapravo, s novom generacijom – koja je samo očekivana adaptacija razvoja igrača na smjer u kojem se sport kreće – košarka nastavlja evolucijski napredovati i iza small balla. Cikličnost koja se javlja kao reakcija na akciju, taktički odgovor na dominantni koncept u kojem se pokušava stvoriti i iskoristiti mismatch. Očito, Jurski park oživljava, jer navodno izumrli centri polako zauzimaju svoje pozicije, razina talenta ponovo dolazi u balans, a NBA će opet, kad-tad, postati liga centara.

Jer ne možeš naučiti visinu. A ako ta visina usput ima i brzinu, pregled igre i šut, itekako se isplati uložiti u Townsa, Davisa, Embiida i ostatak mladih centara.