U četvrtfinalu Wimbledona 2007. Justine Henin je nakon nekih sat i pol ili dva igre imala meč loptu protiv Serene Williams, već tada dvostruke osvajačice kultnog turnira, ujedno i tenisačice koju je u prethodnih 10 susreta četiri puta pobjeđivala, sva četiri puta na zemlji. Suočena s tom spoznajom, a koju je zapravo zakopala duboko u sebi, Henin je odlučila odigrati servis-volej. Servis-volej. Na meč lopti. Protiv Serene, superžene koju ta naizgled sasvim neugledna i sićušna žena nikad nije uspjela savladati izvan zemljanog terena. Drugim riječima — odlučila se za nešto što 99 od 100 tenisačica nije u stanju ni pomisliti da bi mogle odigrati, a kamoli da će to i učiniti.
Stvar je u tome što, posebno pri takvim, velikim poenima, servis-volej može biti perfektno taktičko iznenađenje. Ako dotad u meču gotovo da nije bio upotrebljavan, igračica na reternu reagirat će onako kako je dotad uglavnom stremila reagirati — uspije li iskontrolirati servis, tražit će duboki retern koji mora proći kroz središnjicu terena. Upravo idealno za servera koji će tražiti možda i mrvicu sporiji servis, uglavnom na van, i takoreći samo se osloniti na lopticu na voleju te u većini slučajeva s lakoćom osvojiti poen. Savršeno zamaskirani napad. Napad koji kazuje koliko netko osjeća trenutak, koliko je inteligentan i lukav, taktički lucidan.
Iliti — napad koji kazuje koliko je netko Justine Henin.
“U djetinjstvu sam igrala s visokim djevojkama i obično su mi se svi smijali”, progovorila je jednom prilikom o kompleksu koji su joj nabijale od nje uvijek krupnije suparnice, ali i o nečemu što ju je zapravo gonilo. Henin je u mnogočemu bila sušta suprotnost ne samo današnjim tenisačicama, već i svojim onodobnim kolegicama, a njezin je krajnji rezultat — koji se ovako površno da stisnuti u sedam osvojenih Grand Slamova — bio tim veći kad se spozna kontekst u kojem je stupila na WTA scenu.
Najviše će biti upamćena po načinu na koji je igrala, a igrala je tako kako u povijesti ove igre nitko nije igrao
Svoj prvi profesionalni turnir Henin je kao wild-card ujedno i osvojila, u svibnju 1999., sa svega 16 godina, a što je, usput budi rečeno, uspjelo učiniti još samo pet tenisačica. Bitnije je istaknuti, međutim, da je taj kraj 1990-ih ujedno značio svojevrsnu revoluciju u ženskom tenisu, jer će u prvi plan izbiti djevojke koje su bile fizički dominantne; naravno, utjelovljenje toga bile su sestre Williams, na prijelazu stoljeća svoj su peak doživjele Lindsay Davenport i Jennifer Capriati, a na scenu će stupiti i njena sunarodnjakinja Kim Clijsters te Amélie Mauresmo, nešto kasnije i Marija Šarapova.
S druge strane mreže pak, imali ste tu sićušnu djevojku, visoku svega 167 centimetara te tešku 57 kilograma.
‘Ženski Federer’
“Stvarno sam se bojala tih snažnih djevojaka i nitko nije vjerovao da im se mogu suprotstaviti”, kazat će jednom. I tu se ponovno možemo osvrnuti na onu crticu — ta je djevojka, međutim, imala umijeće i hrabrost odigrati servis-volej na meč lopti protiv Serene Williams; protiv djevojke koje se, kao i njene starije sestre Venus, u početku karijere bojala. Dobrim dijelom i zbog onih njihovih bijesnih pogleda koje bi, nakon winnera i pratećeg vriska, uobičavali uputiti ionako preplašenim suparnicama.
Taj strah i zapravo psihološku barijeru Henin je uspjela nadvladati dobrim dijelom i zato što je bila, slobodno ćemo to reći, najraznovrsnija igračica svih vremena; tenisačica koja je, neka se nitko ne uvrijedi, na neki način igrala i ‘muški’ tenis.
Servis-volej, primjerice, nije imala gotovo nijedna ondašnja kolegica u repertoaru, a lakoćom kojom ga je znala izvoditi, kao i drop shot, podsjećala je na Rogera Federera. Isto se može reći i općenito za njen stil igre, zasnovan na tim mekanim i ‘osjećajnim’ rukama. Na stranu to što je bila izuzetno inteligentna i nepredvidiva, ali i što je jako dobro anticipirala i instinktivno osjećala igru, Henin zapravo i nije bila slaba i plaha. Nimalo.
Ponajbolji dokaz tomu da je iz svog tjelešca crpila neku žilavu i neobičnu snagu bio je onaj njen očaravajući i uvijek seksipilni jednoručni bekend, u ženskom tenisu gotovo pa izumrli udarac. Stvar je naprosto u tome da morate imati i prirodnu snagu da biste s bekend strane jednom rukom kontrolirali udarce, a način na koji je Henin to radila sugerira da je, gledajući čak i mušku i žensku konkurenciju, zasigurno imala jedan od najkonzistetntnijih, a time i najkvalitetnijih jednoručnih bekenda.
Naravno, izvor snage u jendoručnom je i to kako dolazite na ili ulazite u lopticu, što za Justine nikada nije predstavljalo problem iz jednostavnog razloga jer se fenomenalno kretala; strateški gledano, Henin je bila fantastični spoj defenzive i ofenzive — na zemlji je češće igrala tu defenzivniju varijantu, prelazeći u kontru kad se ukaže prva prilika, hraneći se brzinom suparničine loptice, dok je na hardu i travi voljela diktirati igru s osnovne linije, ponajprije finim i moćnim forhendom, a što joj je omogućavao i nimalo spori servis. Također, kako je karijera odmicala, sve je više izlazila na mrežu te upotrebljavala servis-volej. Poput ovog u videu gore; slobodno krenite od 26:02 te usput pogledajte i kako je spasila set-loptu…
Obiteljsko prokletstvo
Nikad našminkana te — za razliku od većine tenisačica, pogotovo današnjih instagramuša — neopterećena u kojim će krpicama izaći na teren te hoće li se ikome fizički dopasti, Henin je psihološku stabilnost i fokus u kritičnim trenucima, ali i sposobnost da se vraća nakon silnih ozljeda ili iz ponora u meč, crpjela još iz jednog izvora.
Velika većina tenisača i tenisačica nema priliku ili naprosto nije u stanju usvojiti to da ima i gorih stvari od toga da loptica ponekad odlazi u out. Nije to, doduše, nimalo lako prihvatiti; Toni Nadal je svojom filozofijom i maćehinskim pristupom takvo što usadio Rafi, ujedno mu zapravo dokazujući da život i tenis, u pogledu prepreka s kojima se možeš susresti, imaju niz sličnosti. Henin je okrutnu stranu života spoznala vrlo rano, s 13 godina, kad joj je majka preminula od raka. Samo tri godine ranije, ispričala je puno puta, zajedno su uživo gledale finale Roland Garrosa iz 1992., kad joj je, očarana pojavom Steffi Graf, Justine saopćila da će jednog dana igrati na tom terenu.
Općenito, cijela obitelj Henin kao da je bila prožeta nekom prokletinjom — još devet godina prije nego što se rodila Justine, majka Francoise i otac Jose, inače učiteljica i poštar, ostali su bez trogodišnjeg djeteta kad je malenu i nedužnu Florence pogazio auto. Kasnije, nakon što je Justine već postala profesionalka, njen je stariji brat Thomas ostao bez šest tjedana starog sina Emiliena, koji je umro zbog plućne bolesti, a krajem 2007. i njena je sestra Sarah ostala bez prerano rođenog sina. Justine je tako silom prilika vrlo rano shvatila što znači preuzeti odgovornost, ali i to da je tenis samo igra.
“Nakon što je majka umrla, stvari više nikada nisu bile iste”, otvorila se jednom, što je uistinu rijetko radila. “Pogrešno je reći da sam postala majka, jer nisam kuhala za njih i slično. Ali vrlo sam rano postala zrela i svi su obično dolazili meni sa svojim problemima. Postalo je preteško…”, dodala je, misleći na Saru, Thomasa i još jednog starijeg brata, Davida. Nije pomogao niti otac koji ju je navodno htio previše kontrolirati, vjerojatno u strahu da još i nju ne izgubi, pa nije odobravao ni njenu vezu s Pierre-Yvesom Hardenneom, u kojeg se zaljubila kao 15-godišnjakinja.
Dvije godine kasnije, s ni 10 belgijskih franaka u džepu Justine je pobjegla od kuće i sve do 2007. nije komunicirala s obitelji, a očinsku figuru odigrao je njen trener Carlos Rodriguez, čovjek koji je bio uz nju cijelu karijeru. Početkom 2007. Justine se rastala od Hardennea, a onda u ožujku stupila u kontakt s obitelji, silom opet nesretnih prilika; naime, David je doživio saobraćajku te pao u komu, od čega će se ipak oporaviti, a Justine će pak ponovno postati članom obitelji te koliko-toliko rasčistiti s duhovima prošlosti.
Dominacija u najjačoj eri
Dijelom i zato, ostatak 2007. je nakon pauze zbog rastave odigrala monstruozno dobro, ostvarivši omjer 63-4 i osvojivši svoj treći uzastopni i ukupno četvrti Roland Garros te ukupno drugi US Open. Nakon RG-a je do kraja sezone upisala 44 pobjede i jedan poraz; taj jedan došao je kao prvoklasno iznenađenje kad je izgubila od Marion Bartoli u polufinalu Wimbledona, jedinog Slama koji nije osvojila, dobrim dijelom i zbog sestara Williams, koje su u razdoblju 2000.–2009. osvojile osam od 10 titula u All England Clubu…
“Stvarno sam mislila da postojim jedino radi tenisa”, izjavila je jednom, referirajući se kako je u svibnju 2008., nakon što je sasvim izgorjela u samoći osobe koja je duže vrijeme broj 1, te ipak ponešto krhka i načeta ozljedama sa svega 25 godina naprasno prekinula karijeru; vratit će se 2010. te kao wild-card stići do finala Australian Opena, ondje posrnuti od Serene u trećem setu te koji mjesec kasnije ozlijediti lakat i konačno okončati karijeru.
Uspjehe, brojke, rekorde, epske mečeve, rivalstva i nizove brutalne dominacije koje je imala Henin — a koja se može vremenski odrediti kao razdoblje od 2003. do 2007. — nema smisla ovdje isticati; ta je djevojka bez sumnje jedna od najboljih tenisačica svih vremena, koja je usto igrala u vjerojatno najjačoj eri u ženskom tenisu. Tek ukratko – sedma je po postotku pobjeda u karijeri, sedma po broju provedenih tjedana na broju 1, spada među tri najbolje zemljašice ikada, i tako dalje… Međutim, najviše će biti upamćena po načinu na koji je igrala, a igrala je tako kako u povijesti ove igre nitko nije igrao; igrala je tako i što je odigravala servis-volej na meč lopti protiv Serene Williams.
I ako se pitate kako je završio taj vražji poen o kojem trabunjam cijelo vrijeme… Henin je udarila prilično brzi servis po T crti, dobila retern kroz sredinu, ali je potom promašila bekend-volej. No, kao što smo istaknuli, Justine je na onaj prokleto težak i do boli nepravedan način naučila da stvari u životu, recimo to eufemistički, često ne idu po planu ili onako kako bismo mi to htjeli. Baš kao i u tenisu.
I upravo je zbog toga ta sićušna djevojka vrlo ozbiljnog, ali istovremeno blagog lica koje otkriva koliko je propatila, postala ona pred kojom se klanjaju puno krupnije djevojke. One kojih se nekoć stvarno bojala.
