Potkraj proljeća 2015. Max Allegri je dao intervju za engleski The Guardian uoči utakmice četvrtfinala Lige prvaka protiv Monaca. U prostorijama Juventusova trening kampa Vinovo Allegri je govorio iz perspektive čovjeka koji je zasjeo na tron talijanskog nogometa. No, bio je to ponešto drugačiji tron od onog s kojeg je samovoljno sišao Antonio Conte. Iza Allegrija je bilo izrazito turbulentno razdoblje, praćeno velikim prosvjedima navijača koji nisu mogli prihvatiti da je trofejnog trenera, pod kojim je Juventus imao vlastiti pečat u igri, zamijenio čovjek koji je prethodno dobio otkaz u omraženom rivalu Milanu.
“Mislim da je nogomet sreća i zabava” započeo je svoju mantru Allegri. “Ali u nogometu i dalje moraš razmišljati o pobjeđivanju jer to je ono što se računa. Da bismo došli do tog cilja, cilja dobivanja utakmica, moramo ići putem igranja lijepog nogometa i imati veliki intenzitet, raditi na taktici i tehnici.”
U međuvremenu je Allegri doživio dva posrtaja na konačnoj stepenici — prvi put u Berlinu porazom u finalu od Barcelone samo mjesec i pol dana nakon te izjave, te drugi put preklani, porazom od Real Madrida u Cardiffu, nakon kojeg je priznao da se planirao povući, misleći da ne može izvući više. U međuvremenu je trofejna dinastija porasla na osam uzastopnih titula, koliko će ih klub na kraju ove sezone gotovo sigurno dosegnuti, ali sa svakom novom godinom i svakim novim posrtajem Allegri je sve više odstupao od sreće i zabave, a sve više po logici klupske sportske politike postajao opterećen rezultatom, odnosno konačnim ciljem osvajanja europskog naslova.
Prečesto je nedostajalo tog intenziteta i ljepote, baš kao u prvoj utakmici protiv Atlética u Madridu. Sa svakim novim prijelaznim rokom klub je dobivao novi kontingent imena koja na individualnoj razini trebaju potegnuti i donijeti rezultat; a kad je ovog ljeta je doveo i Cristiana Ronalda, bilo je jasno da je cilj u crno-bijelom Juveovu svijetu samo jedan.
Veliki je ovo trijumf za Juventus — ali pitanje je radi li se uistinu o Allegrijevu trijumfu ili tek o dokazu Juveove ovisnosti o briljantnim pojedincima
Paralelno s očekivanjima je rasle su i ambicije navijača koji, nafilani blještavilom i milijunima, žele i ljepotu i trofeje; a onda im je beskrvna partija u Madridu izvrtjela stari scenarij pred očima. Uvrede prema Allegriju i pretjeranom oslanjanju na skupe individualce prštale su tolikom silinom da je inače hladan čovjek poput njega morao reagirati gašenjem profila na društvenim mrežama, uz komentar na press konferenciji kako su “očekivanja lišena realnosti”.
“Možete izgubiti jednu utakmicu u Serie A i to nadoknaditi unutar idućih 12”, pričao je, djelujući pomalo i ustrašeno. “Ali u Ligi prvaka možete izgubiti jednu utakmicu i to je to, vani ste.” Ona izjava iz Vinova sada se vratila kao nepodnošljiva razina pritiska.
Ovisnost o pojedincima
Juventusova sinoćnja pobjeda velika je i uvjerljiva, ali njen će se intenzitet i mjesto u povijesti definirati tek konačnim ishodom ovog europskog puta koji sinoć nije završio samo zahvaljujući ubojitosti stroja za golove zvanog Cristiano Ronaldo.
Naravno, reći da je to bio one-man show bio bi grijeh prema sjajnog predstavi Federica Bernardeschija, koji je nakon gotovo dvije sezone u klubu konačno dočekao svoju pravu, veliku utakmicu u Juventusu. Atlético i Diego Simeone sinoć su bili neprepoznatljivi, ali Juventus u strahu od tog gola u gostima nije prepoznavao punu dimenziju njihove ranjivosti, strijepeći na trenutke nakon svog drugog gola kao dijete koje životinjsku lešinu podbada štapom jer nije sigurno da je stvarno mrtva.
Kada se stvari stave u realnost koju Allegri zaziva, Juventus je sinoć samo u prvi plan gurnuo svoje dvije mašine vrijedne 150 milijuna eura, nahranjene relativno efikasnim forsiranjem mismatcha na drugoj vratnici gdje se Cristiano Ronaldo još jednom potvrdio kao kriptonit Juanfranu i ostatku inače gotovo nesalomljive obrane; s ova tri pogotka došao je do ukupno 25 golova postignutih Atléticu tijekom svoje karijere.
“Možda su me zato i doveli”, u svom je samodopadnom stilu Cristiano odgovorio kada su mu ukazali na to da se Juventus nikada nije vratio iz ovakvog deficita u Ligi prvaka.
Allegri nije iznenadio izostankom reakcije na glasine kako je spreman odstupiti i prije kraja sezone ako ne uspije nadoknaditi zaostatak iz prve madridske utakmice. Dopuštajući da mu s vremenom rezultat postane jedino mjerilo, uz prihvaćanje klupske politike potrošnje da se do rezultata dođe, sam je sebi zatvorio vrata zabave i sreće koju je poznavao u nogometu, fokusirajući se samo na cilj bez obzira na to kako će do njega doći. Planski je izostavio i Paula Dybalu, još jednog koji je Juventus samostalno spašavao u trenucima potrebe. A tih je trenutaka bilo: od 31 pobjede u svim natjecanjima ove sezone čak 14 puta je momčad slavila samo s jednim golom prednosti.
Veliki je ovo trijumf za Juventus — ali pitanje je radi li se uistinu o Allegrijevu trijumfu ili tek o dokazu Juveove ovisnosti o briljantnim pojedincima koji mogu kompenzirati manjak ideje. Jednom je spasitelj u recentnom scenariju bio Douglas Costa, drugi put Miralem Pjanić, treći put Mario Mandžukić, a sada se, kada je najviše trebalo, ukazao Cristiano i golovima prenio momčad preko prepreke koja se činila ogromnom i teško premostivom.
A sreća i zabava, lijepi nogomet, sva ta boja za koju je Allegri tvrdio da želi donijeti Bianconerima? Ma dajte, bajke ne osvajaju Ligu prvaka; Cristiano Ronaldo osvaja.
