Zadnja točka rebrandinga koji je Juventus počeo u siječnju 2017. predstavljajući novi grb bilo je otvaranje novog trening kampa.
Gradonačelnik Torina je Juventusu dao 99-godišnju koncesiju na gradsko zemljište u Continassi u neposrednoj blizini stadiona, a klub je tu izgradio J|Village — kompleks koji se sastoji od Juventusova muzeja, J Hotela, fan shopa, klupskih ureda i niza ugostiteljskih objekata s klupskim logotipom. Kruna tog projekta je trening centar s četiri travnjaka punih dimenzija i svim popratnim sadržajima za prvu momčad. Jedan travnjak je imao potpuno sintetičku podlogu, drugi je bio hibrid, treći je imao jednu vrstu prirodne trave, a četvrti bio identičan onome koji je postavljen na stadion kako bi se momčadi omogućilo da se može prilagoditi na sve uvjete. Uz travnjake je izgrađena teretana, restoran, medicinski centar i bazeni za oporavak, prostorije za sastanke i analize, media centar te mini-hotel koji se koristi za karatenu i dnevni odmor.
Andrea Agnelli je novi trening centar službeno otvorio u kolovozu 2018. tako što je na ulazu u mini-hotel otkrio natpis “Fino alla fine”, prenesen iz kampa u Vinovu gdje je ranije bio dom Juventusove prve momčadi. Bio je to simbolični spoj novog i starog Juventusa.
S jedne strane imate moderni J|Village i rebranding u kojem Juventus želi postati popularniji i atraktivniji, klub koji igra seksi nogomet kojim se može približiti grupama ljudi koji nisu tradicionalni nogometni navijači. S druge strane imate tradiciju koju najbolje utjelovljuje upravo fino alla fine, identitet koji je oslonjen na to da se igra do kraja i da je jedina stvar koja se piše rezultat.
Za pronaći put trebat će nešto više od popisa lijepih ideja koje su Agnelliji prezentirali tamo početkom 2017. kada su krenuli u rebranding
To su pomalo kontradiktorne stvari. Ne može odjednom biti najbitnija i pobjeda i stil. Naravno, odlična je stvar kada se poklopi i jedno i drugo, ali postoje situacije u kojima ćeš morati birati je li važnija pobjeda kao jedini ideal ili je dugoročno važniji stil kojim se dolazi do pobjeda. U suštini, morat ćeš birati između starog i novog Juventusa jer ne može se sjediti na dvije stolice; nemoguće je graditi nešto novo odbijajući rizik puštanja onog starog.
Juventus je tu gdje jest jer uprava nije imala konstantne izbore. Malo se odlučivala za novi Juventus, malo je paničarila pa se vraćala na stari, a onda se izgubila između onoga što je Juventus nekad bio i onoga što su željeli da postane.
Ni uspjeha, ni seksi nogometa
Najbolja ilustracija za to je ispadanje od Lyona. Prva utakmica se igrala prije korone, a uzvrat pet i pol mjeseci kasnije. Juventus je izgubio na gol u gostima, a Maurizio Sarri je dobio otkaz već idući dan. Taj isti Lyon je sedam dana kasnije pobijedio Manchester City, ali Pepa Guardiolu nitko nije dirao. Bio je kritiziran, opravdano je napadan radi svojih izbora, ali klub je vjerovao da je Guradiolin stil igre najvažniji ideal i da će to dugoročno donijeti najbolje rezultate.
Daleko od toga da je Sarri briljirao. Ni u jednom jedinom trenutku čovjek nije instalirao onaj čisti Sarriball zbog kojeg je doveden. Juventus nije igrao seksi nogomet koji se može prodati kao novi klupski identitet, igra je često bila dosadna i neatraktivna. Koliko je Sarri imao slobode očistiti kadar, dovesti svoje ljude i slomiti otpore na koje je naišao unutar svlačionice te koliko je objektivno bilo za očekivati da će sve kliknuti u jednoj sezoni isprekidanoj koronavirusom, to je druga stvar.
Međutim, i takav polovični Sarri je postao prvak. Nije to imalo neku težinu jer su svi podrazumijevali uspjehe, pa je doveden Andrea Pirlo, koji je sa sobom nosio swag bivšeg igrača i autoritet u svlačionici koja ga je trebala bezuvjetno pratiti. ‘Zidane iz torinskog sokaka’ završio je na četvrtom mjestu i tek je u zadnjem kolu spasio ulazak u Ligu prvaka. Juventus u tom trenutku nije imao ni stil ni rezultat, tako da je Pirlo isprašen van, a na klupu je vraćen Massimiliano Allegri. Za njega se znalo da neće igrati atraktivno, ali će barem donijeti rezultat.
Allegri je prošle sezone ponovo završio četvrti, s još manje bodova u odnosu na Pirla. Ne samo to, nego od fino alla fine pristupa nije ostalo ništa.
Juventus je u drugom Allegrijevu mandatu četiri puta igrao s Interom, triput s AC Milanom, po dvaput s Napolijem i Atalantom. U tih 11 utakmica s konkurentima u Italiji nema niti jednu jedinu pobjedu. U Europi je igrao dvaput s Chelseajem, u grupnoj fazi prošle godine — jer Malmö i Zenit ne možemo ubrojiti u stvarne konkurente — te s Villarrealom u osmini finala, a ove sezone u grupnoj fazi ima Paris Saint-Germain i Benficu, s kojima je odigrao po jednu utakmicu. U tih šest susreta ima jednu pobjedu, onu protiv Chelseaja na domaćem terenu.
Juve sad nema ništa
U tom kontekstu ne bi trebala iznenaditi činjenica da je Juventus trenutno na osmom mjestu Serie A. Nema razrađenu napadačku igru s kojom može lomiti lošije suparnike i stvarati šansu za šansom na račun široke palete sistemskih riješenja, ali takav pristup se od Allegrija nije mogao niti očekivati. On je fino alla fine trener, netko tko je fokusiran na rezultat. Međutim, Juventus ne može pobijedti nijednog jakog suparnika. Protiv Intera ima tri poraza i remi, protiv Milana poraz i dva remija, protiv Napolija i Atalante po poraz i remi, a u Europi je nekonkurentan.
Nije Allegri zaboravio pobjeđivati. Čovjek je šest puta bio prvak u Italiji, osvojio je četiri Coppe, a osvojio je i Serie C sa Sassuolom. Nije se nogomet toliko promijenio u dvije godine koliko je Allegri bio izvan Juventusa niti je Allegri zaboravio trenirati.
Međutim, promijenio se Juventus.
Giuseppe Marotta više nije bio dovoljno medijski poželjan i Agnelliji su odlučili promijeniti operativce bez da promijene način na koji klub funkcionira. Očekivalo se da će se i dalje moći dovoditi igrače za minimum novca kao što je Denis Zakaria ili Rolando Mandragora, dovodilo se hrpu igrača na posudbe, a razvoj momčadi se podredio štimanju financijskih bilanci kao u slučaju razmjene Arthur Melo-Miralem Pjanić ili marketinškom utjecaju koji je donosio Cristiano Ronaldo.
Juventus je bio momčad koja nije bila atraktivna, ali je bila savršeno kompatibilna u svakoj fazi igre i u kojoj je svaki igrač kraj sebe imao suigrača koji je svojom vrlinom pokrivao njegovu manu. Najbolji primjer bio je vezni red koji su činili Pirlo, Paul Pogba i Arturo Vidal. Svaki od njih je imao neku svoju manu, ali nijedna od njih nije dolazila do izražaja kao u drugim klubovima u kojima su igrali jer su vrline druge dvojice onemogućavale suparnika da iskoristi tu manu. Takva momčad je prešla put do momčadi koja je potpuno disfunkcionalna i maksimalno neusklađena. A i dalje nije atraktivna.
Juventus još uvijek ima nekoliko jako dobrih igrača. Pogba je izvan stroja, baš kao i Federico Chiesa, ali u momčadi su još uvijek Dušan Vlahović koji nije bezveze plaćen preko 80 milijuna eura, obrana koja bi s Danilom i Alexom Sandrom na bekovima te Leonardom Bonuccijem i Bremerom trebala biti najjača u Italiji, a vezni red je prepun igrača — Manuel Locatelli, Leandro Paredes, Adrien Rabiot — koji u teoriji mogu biti važni kotačići u nekom dobro konstruiranom stroju. Problem je u tome što oko tih igrača treba izgraditi sustav, a onda dovesti još igrače koji će biti kompatibilni njima kako bi se izvuklo maksimum iz vrlina koje imaju, a sakrilo mane jer Juventus sad nema ništa.
Kako naći put?
Kad gledate utakmicu Milana i Juventusa, vidite nekoliko potencijalnih stvari koje Milan možda može prilagoditi. Kod Juventusa ne vidite niti jednu. Milan ima glavu i rep, igra je jasna i na hrpu dobrih stvari mora pokazati i neke loše jer je naprosto riječ o koncepcijskom riziku koji se javlja kao posljedica odabranog stila. Istu stvar imaju i Liverpool i Manchester City; da bi bili dobri u nekim segmentima igre, druge moraju pomalo žrtvovati.
Kod Juventusa to nije stvar. Sve što vidite je potpuna stihija; igrači pokušavaju nešto na individualnu kvalitetu, nema ideje koja je vodilja cijeloj momčadi, a linije se raspadaju do te mjere da je Brahim Díaz prije drugog gola loptu vukao 60 metara bez pravog otpora. Nije to jedna stvar koja je problem i koju treba popraviti kako bi sve bilo u redu; to su čitavi klasteri međusobno nepovezanih taktičkih problema koji bi u nekim drugim okolnostima mogli biti čak i prednost, ali ovdje su toliko izolirani od konteksta da ne pružaju nikakav smisao.
Juventus se na putu između starog kluba i novog projekta potpuno izgubio.
Nije bilo ideje i strpljenja kako bi se pretvorio u atraktivnu momčad koja ima jasan stil igre, a istovremeno se razbila struktura pažljivo slagane momčadi od igrača s jasnim limitima, ali visokog stupnja međusobne kompatibilnosti. Negdje na pola puta se ušlo u kompromise i panična rješenja, a rezultat je ovo što imamo sad — Juventus koji rezultatski nije konkurentan, nema ideju i raspada se po šavovima svaki put kad naiđe na suparnika koji zna što radi.
Ne znači to da je Juventus zauvijek izgubljen. Riječ je još uvijek o najjačoj organizaciji, s najviše novca i najboljim igračima. Ne treba puno da se takvi klubovi vrate na pravi put. Ali za to će trebati nešto više od popisa lijepih ideja koje su Agnelliji prezentirali tamo početkom 2017. kada su krenuli u rebranding. Trebat će jasna ideja što je najvažniji ideal, tko su najvažniji igrači oko kojih će se graditi igra i malo strpljenja.
Bez toga osmo mjesto nije slučajnost nego realna posljedica stihije i svih kompromisa u zadnjih nekoliko godina.
