Prošlo je sad već šest i pol godina otkako su se Luca i njegovih četvero prijatelja zaputili na dugo putovanje autobusom od Sicilije na kojoj žive pa sve do Torina. Iako se radi o putovanju preko čitave zemlje, društvu to nije padalo nimalo teško, pošto je konačni cilj bio Juventusov stadion; ondje je voljeni klub dočekivao Bayern u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. Juve je iz Münchena kući stigao s deficitom od dva gola, ali to prijatelje nije obeshrabrilo, kao ni činjenica da nisu imali ni ulaznice za utakmicu koja je bila rasprodana.
Luca je to riješio tako što je preko zajedničkog prijatelja, također Juventina, dobio kontakt u samom Torinu koji im je obećao da se neće morati brinuti za karte, te da se slobodno zapute na dug put. Nakon razgledavanja grada stigli su pred stadion par sati prije utakmice, kako je i dogovoreno. Njihov kontakt im je naglasio kako će za karte na curvi iza gola morati izdvojiti 40 eura po glavi i da će primopredaja biti u 17 sati. No, 17 sati je došlo i prošlo, a zatim i 18, 19… Utakmica je počinjala za nešto više od sat i pol vremena, pa je postalo jasno da je s kontaktom negdje zapelo. Postali su očajni.
U tom trenutku su im prišli neki od navijača u prolazu, koji su po svemu sudeći bili pripadnici najžešćih navijačkih skupina, onih koji vode glavnu riječ na curvi na koju su se Luca i prijatelji nadali smjestiti. Nakon kratke konzultacije ponudili su im ulaz za ukupno 900 eura (“ludost”, kako je Luca to opisao za Il Giornale), i to za svega tri ulaznice. Nakon licitiranja konačna ponuda ultrasa iznosila je 170 eura po glavi, s tim da su i postojeće karte bile na tuđa imena, što je protivno propisima.
U sukobu s vlastitim navijačima Juventus je zasad uspio izaći kao pobjednik, makar je jasno da su sami klupski dužnosnici otvorili Pandorinu kutiju
“Nema problema s tim”, odgovorio im je prodavač. “Ja ću to srediti, vas dvojica ćete ući bez ulaznica”. Nevoljko su platili triput veću cijenu i riskirali: Luca i dvojica kolega su zaista ušli bez pregleda i zauzeli mjesta na stepenicama, što znači da ta mjesta nisu bila numerirana. No, preostala dvojica su prevareni i ostavljeni bez novca i bez ulaza.
“Jesu to bili nekakvi mafijaši, Ndrangheta? Iskreno, ne znam”, rekao je Luca. “Ali ja nisam uopće uživao, i to ne radi poraza. Zaboga, naš je problem što smo im povjerovali.”
Fixer za papiriće
Šest i pol godina kasnije Luca i prijatelji su mogli dobiti barem malu satisfakciju kada su gledali vijesti iz Torina. Nakon što su policija i tužilaštvo pred mjesec dana upali u prostorije Juventusovih ultrasa, pronašli su razne inkriminirajuće materijale, poput zastava i parola s fašističkim simbolima i konotacijama, ali i ključnih dokaznih materijala za istragu koja se godinama provodila.
“U pitanju je kriminalna strategija širokog opsega”, glasilo je izvješće s racije u kojoj je privedeno 12 utjecajnih osoba s curve. “Ona je kao cilj imala ‘naplatu’ starih dugovanja kroz udruženje u zločinačku organizaciju s namjerom pranja novca, kao i agresivne i nasilne iznude vezane uz prodaju ulaznica za Juventusove utakmice”. Po svemu sudeći, strategija se razvijala i djelovala godinama, i to u suradnji sa samim klubom.
Raffaello Bucci je, baš kao i Luca i njegovi prijatelji, bio južnjak koji je obožavao Juventus. Doduše, nije bio Sicilijanac; njegov rodni grad San Severo nalazi se nešto sjevernije, blizu Foggije, ali opet gotovo punih 850 kilometara daleko od Torina. Stara dama mu je bila opsesija od najranijeg djetinjstva, a nakon završetka školovanja za knjigovođu ostvario je svoj san tako što se odselio bliže njoj, u sam Torino. Onamo je stigao sredinom 1990-ih, baš u vrijeme kada je Juventus bio na vrhuncu: nakon osvajanja Kupa UEFA 1993. stigla je i dugo očekivana domaća dvostruka kruna 1995., a smo godinu dana kasnije Juventus se popeo na europski i svjetski vrh osvojivši Ligu prvaka i Interkontinentalni kup. Logično, interes za pohođenje stadiona Delle Alpi bio je ogroman.
Bucci, kojeg su prijatelji od milja zvali Ciccio, nije našao posao knjigovođe, ali vedar duh koji svi oko njega ističu pomogao mu je da se snađe u velikom gradu. S obzirom na veliki interes za ulaznice, Bucci se prometnuo u fixera, pouzdanu osobu koja bi u svakoj prigodi mogla doći do vrijednih papirića, pa bi ih preprodavao prijateljima vlastitih prijatelja i poznanika. Bio je, pojednostavljeno rečeno, švercer; u taj je posao ušao kroz sve veću povezanost s pripadnicima Juventusovih ultrasa koji su ga fascinirali i čije je povjerenje uživao. Istovremeno se radilo o periodu kada su ultrasi dobivali sve veću moć i utjecaj u klubovima, prečesto i kroz nasilje koje je od sredine 1990-ih opet počelo naglo bujati na stadionu i oko njega. Međutim, to Buccija nije obeshrabrilo i vrlo brzo se aktivno uključio u rad Drughija, jedne od ozloglašenih grupa koji su vladale na tribinama.
Čovjek od povjerenja
Iako je s vremenom došao čak i do statusa vođe navijanja, nikad nije postao i capo skupine.
Ta uloga apsolutnog vođe pripadala je Dinu Moccioli, čovjeku koji je odležao 20 godina u zatvoru zbog oružane pljačke i ubojstva policajca; nakon što je 2005. izašao iz zatvora, Mocciolo nije smio doći na Delle Alpi zbog zabrane odlaska na utakmice. Problem je bio taj što su u međuvremenu Drughi bez njega izgurani na margine, a jedan od Mocciolinih prvih planova bio je vraćanje izgubljenog ugleda. Objavio je ‘rat’ nekolicini rivalskih frakcija, pa je tako jedan od utjecajnih članova Fightersa izboden iste godine kad je om izašao iz zatvora, što se percipiralo kao jasna poruka. Pogotovo jer je godinu dana poslije Mocciola izboden zajedno s kolegom iz Drughija, u međusobnom sukobu tijekom kojeg je više od 50 Juventina privedeno. Mocciolo je bio lakše ozlijeđen, a njegova se žrtva isplatila: Drughi su povratili veliki dio izgubljene moći.
No, njemu je i dalje najveći logistički problem bio taj što mu je zakon onemogućavao da se pojavi na tribinama i obznani svoje prisustvo ondje gdje je najviše potrebno. Stoga je nasušno trebao svog čovjeka na licu mjesta, nekog od povjerenja njemu, ali i navijačima. Bucci je dotad u Drughima bio već 20 godina poznato lice i razvio je blizak odnos sa klupskim službenicima, pogotovo sa Stefanom Merullom, šefom Juventusovog odjela za prodaju ulaznica. Taj odnos je podrazumijevao i ulogu medijatora između tribine i kluba, pri čemu je klub ‘kupovao’ naklonost navijača prešutnim dogovorom koji je kasnije postao temelj policijske istrage koja je prije mjesec dana dobila svoje novo poglavlje. Tu se Bucci idealno uklopio kao figura od povjerenja Moccioli, ali i Juventusu, bez obzira što je on sam započeo kao sitni švercer.
Juventus je navodno godinama ‘odobrovoljavao’ navijače tako što bi im omogućavao stotine ulaznica za curvu koje bi onda davali vođama grupa. Ovi bi ih onda po vlastitom nahođenju distriburali dalje, nerijetko na način koji je uključivao i metode prijevare, poput onih na koje su nasjeli Luca i njegovi prijatelji. Izgradnjom novog, grandioznog stadiona i paralelnim pojačanim nadzorom nad ponašanjem navijača Juve nije želio riskirati ogromne kazne koje bi podrazumijevale zatvaranje dijela tribina ili čitavog stadiona; gubitak novca bio bi prevelik financijski udarac za klub, pogotovo s obzirom na sredstva koja su izdvojena za izgradnju vlastitog stadiona. Bucci je bio jedna od ključnih figura u tom ‘poslovanju’, koje je donosilo ogromni profit vođama navijačkih skupina, pogotovo kroz naknadnu distribuciju godišnjih pretplata za curvu.
Pakt na tribinama
To je privuklo pažnju i obitelji Dominello — oca Saverija i sina Rocca, koji su poznati kao članovi kalabrijskog podzemlja poznatijeg kao ‘Ndragheta, onog koji je sredinom 1950-ih dekretom relociran s juga na sjever kako bi ga se udaljilo od mjesta poslovanja. Primjetivši da kroz preprodaju sezonskih ulaznica pojedinci zarađuju milijunske iznose, otac i sin Dominello su željeli dio kolača. Okupili su grupu nazvanu Gobbi (‘Pogrbljeni’, ‘Grbavci’), ali su čak i oni trebali dozvolu za ulazak na scenu. Sazvali su tajni sastanak sa Mocciolom u selu iznad Torina i na njemu uglavili mogućnost poštene distribucije novca zarađenog preprodajom ulaznica. Dogovor je postignut i u travnju 2013., na derbiju protiv Milana, transparent s natpisom Gobbi ugledao je svjetlo dana.
To je samo pospješilo efektivno reketarenje kluba.
U siječnju 2014. se švicarski državljanin požalio da je prevaren na sličan način kao i Luca s početka priče, te da je ulaznicu koja je službeno vrijedila 140 eura morao platiti čak 620 eura. To je privuklo pozornost medija, a istraga je pokazala da je kartu koju je kupio sam klub distribuirao Roccu Dominellu; policija je između ostalog prisluškivala razgovor između Morelle i Alessandra D’Angela, Juventusova šefa osiguranja, u kojem komentiraju može li se ikako ograničiti Dominellov utjecaj kroz skupinu Gobbi.
S vremenom su Gobbi progutali ogroman dio utjecaja na tribini, što nije dobro leglo Mocciolui. Zloglasni capo Drughija je, nezadovoljan zbog smanjenja broja ulaznica koje im je klub davao preko jedne agencije, na gradskom derbiju 2014. organizirao bojkot zajedno s pripadnicima grupe Viking. Njime su željeli pokazati da su oni vladari tribina novog stadiona i da klub bez njih neće imati atmosferu a ni gledanost, što znači novac. Na kraju je Mocciola ipak potpisao pakt s Gobbima s kojima je udružio Drughije: efektivno je priznao njihovu dominaciju u svrhu mira.
Istovremeno je onaj dio navijača koji se s tim paktom nije slagao pikirao Buccija. Klub ga je pojavom obitelji Dominello gurnuo u drugi plan kao svojevrsnog časnika, a sami su ga navijači prozvali policijskim doušnikom, pogotovo kada ga je Mocciola 2014. pretukao kako bi dokazao novim gazdama da nema zaostalih ‘trećih strana’. Bucci je u strahu za život pobjegao u San Severo, ali nije prestao biti na liniji s klubom koji se sve više bojao da gubi kontrolu nad vlastitim stadionom. Na kraju su ga, kada se situacija u Torinu smirila, i službeno zaposlili u klubu.
Početak rata
Iako se nadao novom početku, Bucci jednostavno nije mogao povratiti povjerenje tribine, čak i nakon što je obitelj Dominello pali u velikoj policijskoj akciji, a što je klub pokušao iskoristiti tako što će smanjiti kvote ulaznica koje je davao navijačima. Naravno, bilo je jasno da to navijači nikada neće prihvatiti, ali klub nije posustajao: trebalo je smanjiti njihov utjecaj po svaku cijenu. Bucci se našao između dvije vatre i trebao natjerati navijače da se pomire s gubitkom dijela kolača, a bez da njega otpišu. U tome nije uspio, a pritisak njegove uloge učinio ga je paranoičnim.
Bucci je 7. srpnja 2016. otišao do 45 metara visokog vijadukta i s njega s bacio u smrt. Ironija je bila u tome da se ni u smrti nije mogao odvojiti od svog Juventusa: s tog istog vijadukta se 2000. godine u smrt bacio Edoardo Agnelli, sin jedinac pokojnog Fiatova i Juventusova vlasnika Giannija.
Talijansko tužilaštvo je istragu o malverzacijama s ulaznicama po privođenju oca i sina Dominello proširilo i na Juventusovo rukovodstvo. Iako je utvrđeno da su poveznice s ‘Ndraghetom postojale, one su prema tužilaštvu ipak bile nedovoljno čvrste da se podignu optužnice i protiv rukovodećih ljudi u klubu. Talijanski je nogometni savez, doduše, u rujnu 2017. na godinu dana suspendirao Andreu Agnellija, Giannijeva nećaka i Juventusova predsjednika, uz kaznu od 20.000 eura. Suspenzija je naknadno prekinuta prije isteka, ali sve je to previše uzdrmalo klub i natjeralo ga na ekstremni scenarij.
Buccijev nasljednik na poziciji časnika za navijače, Alberto Pairetto, sjeo je pred kamere 19. lipnja 2018. i službeno najavio kako klub raskida sve formalne odnose s ekstremnim navijačkim skupinama, uključujući bilo kakve privilegije za pojedince. Naravno, to je bio i početak rata: Tradizione Bianconera, grupa koja se smatra nasljednicom Fightersa, poslala je idući dan ogorčeno i prijeteće priopćenje, u kojem navodi da u “u proteklih osam godina jedna pribadača nije poletjela na teren”, aludirajući na to da su se u znak poštivanja dogovora koji im je donosio karte, a onda i profit, navijači ponašali prema pravilima. Klupskom objavom rata mobilizirali su se i navijači.
Njihov odgovor je bio onakav kakvog su se u klubu svih ovih godina i pribojavali.
Osim bojkotiranja službenih događaja, poput prošloljetnog predstavljanja Cristiana Ronalda, ‘navijači’ su osigurali da klub u samo tri mjeseca nove sezone 2018/19. plati više od 35.000 eura kazne zbog njihova nedoličnog ponašanja. Kulminacija je došla kada su na rasnoj osnovi vrijeđali Napolijeva Kalidoua Koulibalyja, inače čestu metu rasista među rivalskim navijačima.
Kada je Juventus zbog rasizma u listopadu 2018. dobio kaznu zatvaranja navijačke Curve Sud, što ga je ostavilo i bez dijela prihoda od ulaznica, slavljenički je reagirao Salvatore Cava, zamjenik Dina Mocciole na mjestu gazde Drughija: “Ne može mi nitko reći da ovo nisu tražili”, izjavio je. “Očekivao sam, doduše, barem dvije utakmice kazne, ali zadovoljni smo i s ovom jednom”.
Pandorina kutija
Međutim, klub nije popustio. Kada su navijači tražili 130 vaučera za utakmicu protiv Ajaxa u četvrtfinalu, Juventus im je ponudio legalnih 50 koje bi platili po tržišnoj cijeni. Ovi su pobjesnili, pa su poslali poruku koju je odaslao sam Mocciola.
“Otiđi i kaži im (predsjedniku Agnelliju i vodstvu kluba, op.a.) da nitko ne zaboravlja kada su on, D’Angelo i Morella sjedili s članovima obitelji Dominello u Napulju. Mogli bismo tužiteljstvo pritisnuti novim dokazima”. Ali Juventus je bio očito brži, a racija je osim privođenja uključila i pretrese više od 39 različitih objekata u gradovima diljem Italije. Među 12 privedenih nalaze se čelnici svih utjecajnijih ultras skupina.
“Nasilje je način života za ove ljude”, izjavila je tužiteljica Patrizia Caputo nakon rujanskih privođenja. “Čak ih ni prisustvo djece na tribinama nije odvratilo od njega”.
U sukobu s vlastitim navijačima Juventus je zasad uspio izaći kao pobjednik, makar je jasno da je cijela priča od početka postavljena tako da su, u želji da sebi olakšaju život, sami klupski dužnosnici otvorili Pandorinu kutiju. Sada su panično pokušali potrpati natrag sve što je iz nje izašlo, a očito je izašlo previše toga. Zasad su uspjeli, ali ne prije nego što su ispričali na koji način mračna strana navijačkog pokreta u Italiji efektivno preuzima vlast nad samim klubovima, bez obzira koliko oni moćni bili u globalnim okvirima. Sada je samo pitanje koliko će ta Pandorina kutija ostati pritvorena.
