Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kad je Tottenham bio prvak

Da, bilo je to davno i ponajprije zahvaljući legendarnom Arthuru Roweu

Zadnja izmjena: 1. ožujka 2019. Profimedia

Kad se priča o velikim engleskim klubovima, Tottenham je uvijek negdje iza — rastegnut između uloge favorita iz sjene koju najčešće i sam odbija prihvatiti i one predvidljivog gubitnika; nikad onaj od kojeg se očekuje sam vrh, nikad ni simpatični autsajder kakve ljudi obično vole.

Takav je i Tottenham Mauricija Pochettina, koji je još donedavno i ove sezone figurirao kao ‘trkač’ za naslovom, barem na prvi pogled. Sad kad je ispao iz te utrke opet se, prilično nepravedno, preispituju sposobnosti menadžera koji je ekipi dao atraktivni identitet i relativni rezultatski uspjeh, a sve s puno manje uloženih sredstava od konkurencije. Uzalud je to, jer čini se da Tottenham u današnje vrijeme nikad neće biti doživljen kao ‘cool’, ali ni uistinu ‘veliki’ klub.

Ali bilo je vrijeme kad su stvari stajale sasvim drugačije.

U nizu imena ideologa koji su mijenjali igru u “kolijevci nogometa” rijetko će se pronaći ono Arthura Rowea. U njegovo je doba razvoj igre ondje još uvijek prati istančani imperijalistički sentiment koji je počivao na robusnim, asertivnim karakterima i tvrdoglavo odbijao prihvatiti ideju da bi nešto za nogomet moglo biti važnije od sirove snage, pa je stoga i marginalizirao ljude koji bi se usudili ponuditi drugačije viđenje. Za Rowe — samozatajnog igrača Spursa koji je u periodu pred Drugi svjetski rat za njih skupio gotovo 200 nastupa — nogomet je bio jednostavna, ali ne i dogmatična igra.

Tottenham je pomeo konkurenciju, postavši prvi klub koji je u dvije uzastopne sezone osvajao titule u drugoligaškom i u prvoligaškom društvu

Rowe je bio Tottenhamovo dijete, rođen tek koju ulicu dalje od igrališta, pa je očekivano bilo da će ga klub primjetiti kada je svoj talent počeo iskazivati u Northfleet Unitedu, lokalnom amaterskom klubu iz kojeg je Tottenham povlačio mlade igrače. Došavši u klub započeo je svoj profesionalni put pod Peterom McWilliamom, jednim od karakterističnih trenera škotske škole, uvijek spremnim tražiti nova rješenja. Talentirani centarhalf bio je naklonjen igri s loptom koja nije podrazumijevala bjesomučno napucavanje i čišćenje, što je bilo u skladu s tradicijom. Međutim, 1933., nakon što je upisao i svoj jedini nastup za reprezentaciju, pokosila ga je ozljeda od koje se nikad nije do kraja oporavio, iako će igrati još šest godina, isključivo za Spurse. Oni su već sezonu kasnije potonuli u drugoligaško društvo u kojem će ostati idućih sedam sezona.

Rowe je, međutim, previše volio nogomet; gledao ga je drugačijim očima od većine suvremenika i smatrao da mu ima još toga za ponuditi. Zajedno s još jednim talentiranim suigračem iz te Tottenhamove predratne generacije, Vicom Buckinghamom, Arthur je odlučio krenuti u trenerske vode.

Arsenal kao primjer?

I dok je Buckinghama put odveo preko West Bromwich Albiona sve do amsterdamskog Ajaxa u kojem će iotkriti i talentiranog mladića pod imenom Johan Crujiff, Rowe je krenuo nešto dublje u kontinent kako bi proučavao neke drugačije pristupe nogometnoj igri. Taj ga je put odveo u Mađarsku, epicentar tadašnje progresivne vizije nogometa poznatije kao Dunavska škola nogometa, gdje je upisao trenerski tečaj. Odmak od rigidnog i zaostalog shvaćanja bio je itekako djelotvoran za razvoj njegovih ideja, a ‘klik’ s Mađarima trebao je rezultirati preuzimanjem njihove reprezentacije za Olimpijske igre 1940. No, svemu se ispriječio rat, pa je Rowe bio prisiljen vratiti se.

Rowe za igračkih dana na treningu Spursa (u sredini)

Kući se vratio s praktičnim znanjem o tome kako ponuditi suvislu alternativu sustavu W-M od kojeg Englezi nisu odustajali, a koji je u njihovoj izvedbi s vremenom sve više podrazumijevao gušenje igre i stjecanje prednosti rabijantnošću. Bilo kakav naglasak na pas-igri bio je smatran otuđenjem od tradicionalnih britanskih ideja i kao takav uglavnom nepoželjan. Rowe je na sebe uzeo dokazati da to ne mora biti tako; prvo je tijekom rata vodio vojne nogometne selekcije, da bi po njegovu završetku preuzeo lokalni klub Chelmsford City. Ondje se profilirao rezultatima i pristupom, pa je vrlo brzo na vrata opet pokucao njegov Tottenham.

U tom je periodu rivalstvo u sjevernom Londonu bilo nešto sasvim marginalno. Arsenal je kao prvi profesionalni klub u gradu dosegnuo svoje visine u 1930-ima pod velikim Herbertom Chapmanom. Iako je on 1934. naglo preminuo od upale pluća, na temeljima koje je stvorio Arsenal je u tom desetljeću osvojio čak pet naslova prvaka i jedan FA Cup, od čega su dvije titule stigle i nakon njegove smrti. Chapman često vodi kao otac formacije W-M i, premda to nije baš u potpunosti precizno, činjenica da je u Arsenalu imao kadar koji je bio skrojen upravo po tom modelu i da je to bio ključ dominacije. Ona bi vjerojatno potrajala i dulje da nije bilo Drugog svjetskog rata, u kojem je klub izgubio više igrača od ijedog drugog prvoligaša.

Roweov razvoj ideja na obalama Dunava značio je da one ne idu korak u korak s Chapmanovim nasljeđem, koje je kritizirao. Nakon što je sa svojim stilom orijentiranim na izmjeni brzih dodavanja i naglih promjena pozicija u prostoru izdominirao drugoligaškim društvom i vratio Tottenham među elitu, Rowea su na skupštini pokušali odgovoriti od tih ideja i natjerati ga da bude nešto pragmatičniji kako bi uspio preživjeti među snažnijom konkurencijom. Pred početak te sezone sugerirali su mu predratni Arsenal kao primjer, što je posebno revoltiralo Rowea.

Euforija na White Hart Laneu

“Otkako se 1925. promijenilo pravilo o zaleđu i otkako je Arsenal nametnuo svoj, moram priznati, vrlo uspješan stil igre, nogomet je za mene postao negativan”, ljutito je objasnio prisutnima. “Mnogi su klubovi pokušavali kopirati Arsenalov stil bez da uopće imaju kadar koji je sposoban za takvo što. Naša je metoda pak bolja, jer počiva na njegovanju ideje kako je kolektiv bitniji od individualaca, jer kroz nju i sam individualac profitira.”

Odlike tog stila, koji je zasnovan na duplom pasu i nazvan push and run jer je njegov temelj bilo ‘guranje’ lopte i utrčavanje u slobodan prostor za povratni pas, zapravo i nisu bile nešto neviđeno u globalnim okvirima. Na kontinentu, ali i u Južnoj Americi su upravo varijacije na takav stil već debelo davale rezultata, ali poanta je da je Rowe bio dovoljno siguran kako će ga upravo on učiniti revolucionarnim u tako tradicionalnom okruženju britanskog nogometa.

I u tome je, na nevjericu mnogih, uspio.

Nakon što su u studenom te 1950. ispratili vodeći Newcastle s White Hart Lanea sa čak sedam golova u mreži, javnost je bila oduševljena. Reporter The Daily Telegrapha je javljao kako je Tottenhamov stil onaj protiv kojeg efektivno “nema obrane”, naprosto jer “počiva na trokutima i kvadratima, s dodavanjima koja su unaprijed definirana i precizna”. White Hart Lane je rušio sve rekorde gledanosti, a u sezoni u kojoj su Spursi uživali niz od 22 utakmice bez poraza kod kuće ih je gledalo više od milijun i pol ljudi.

Tottenham je pomeo konkurenciju i te 1951., postavši ne samo prvi put engleski prvak, već i prvi klub koji je u dvije uzastopne sezone osvajao titule u drugoligaškom i u prvoligaškom društvu. Brojne čestitke nisu samo stizale na račun tog uspjeha, već i na način na koji je ostvaren, čime je uvelike skinuta sumnja i otvoreni otpor idejama koje je Rowe uveo u engleski nogomet.

Ali on nije tu mislio stati, već je želio razviti nasljeđe kako bi bio siguran da taj stil može dodatno napredovati i tako postati neosporni putokaz otvaranju hermetičnog svijeta novim idejama, onima koje vode prema internacionalnoj konkurentnosti u vremenu kada je nogomet ostavljao Englesku iza sebe.

“Velika je istina”, tvrdio je Rowe po osvajanju te povijesne titule, “da ćeš neku stvar i dalje isprobavati nakon što ti se svidi.”

“To je lijepo…”

Iako je Rowe bio vrlo kritičan oko Arsenalove ovisnosti o pojedincima, taj ga je uspjeh pomalo i zaslijepio, toliko da je počeo i on sam podsvjesno ovisiti o kadru. Kod Tottenhama je problem bio taj što je u pitanju bila momčad koja je postupno već ulazila u pozne godine, i koja — iako je spremno prihvatila sve njegove ideje — više nije mogla pratiti visoki ritam kakav je stil zahtijevao. Rowe je bio neodlučan oko uvođenja mlađih igrača, iako je baš taj pristup kod njegova mentora McWilliama bio taj koji ga je i uveo u nogometni svijet, a lojalnost prema iskusnim igračima na kraju ga je stajala karijere.

Još je jednu sezonu Tottenham držao ritam, završivši drugi iza bujajućeg Manchester Uniteda Matta Busbyja, a onda je uslijedio slom: kako za klub, tako i za samog Rowea. Nakon što su Spursi dvije sezone u nizu potonuli do 16. mjesta na ljestvici, Rowe nije mogao vjerovati da njegova revolucija jede svoju djecu i u siječnju 1954. je doživio živčani slom. Vratio se iz bolnice još jednom kako bi preuzeo momčad na početku iduće sezone, ali je u veljači 1955. nakon poraza u petom kolu FA Cupa od York Cityja doživio i svoj drugi, puno ozbiljniji slom, nakon kojeg je završio u sanatoriju.

Kao menadžer Crystal Palacea s Ferencom Puskásom i Alfredom Di Stéfanom

Puno je priča kolalo, pa čak i da je nad njim izvršena lobotomija, ali taj se trač pokazao neistinitim kada se odjednom pet godina kasnije pojavio na klupi Crystal Palacea. Kako je priznao njegov sin Graham, Arthur je bio u sanatoriju podvrgavan mučnim terapijama koje su uključivale zloglasnu kombinaciju struje i vode. Kada je izašao, bio je ljuštura, ali ona koja je svejedno željela još jednom pokušati proživjeti svoje ideje. Na Selhurst Parku je ispratio Palace u prvoligaško društvo, ali na White Hart Lane više nikada nije kročio nogom. Jednostavno, prisjećanje na taj neuspjeh bio je toliko snažan da je nadmašio i privrženost vlastitim idejama koje su ga odvele do uspjeha. Nakon Palacea se u potpunosti povukao u osamu, živeći u relativnoj anonimnosti do kraja svog života 1993.

Iako je bio čovjek s velikim utjecajem na otvaranje engleskog nogometa novim idejama, Rowe je završio zaboravljen. Tottenham mu nije pružio nikakav ceremonijalni oproštaj, iako je njegov učenik i član njegove zlatne generacije Bill Nicholson osvojio još jedan — pokazat će se, jedini preostali — naslov prvaka.

Tek je 1982., povodom 100. godišnjice osnivanja kluba, TV ekipa posjetila njegov dom kako bi ga upitala par stvari o njegovu radu u klubu. Na pitanje reportera što su mu Spursi značili, Rowea su stigle emocije: otvorio je usta kao da će nešto izgovoriti, ali ih je istog trena zatvorio, grčeći rukom rukohvat fotelje. Onda je ponovno pogledao reportera u oči i izgovorio samo: “Sviđaju mi se. To je veliki klub i biti povezan s njima…”

Glas je ponovno zadrhtao i pretvorio se u šapat. “To je lijepo.”

Ne propusti top članke