“Ovog utorka, u 6 sati poslijepodne”, piše vjerojatno na nekoj osmrtnici okačenoj po ulicama grada na sjeveru Engleske, “nakon duge 134 godine povijesti preminuo je naš klub Bury F.C. Iza njega ostaju ožalošćeni deseci tisuća potomaka koje je njegovo postojanje, njegova nadanja i razočaranja, naučilo što znači obitelj bez obzira na to što novca i nema.” Međutim, upravo to što novca nije bilo i jest službeni uzrok smrti, koja je nastupila nakon što vlasnik kluba Steve Dale nije do roka postavljenog u utorak u 18 sati mogao položiti jamstva da je dogovorio prodaju kluba zainteresiranoj strani koja bi preuzela nagomilane dugove i spasila ga od gašenja.

Bury F.C. je osnovan daleke 1885. godine, da bi četiri godine kasnije bio jedan od klubova-osnivača tzv. Lancashire League, svojevrsne preteče drugoligaškog natjecanja za klubove sa sjevera Engleske. Baš su tih godina dobili i nadimak Shakers, koji navodno seže još od finala kupa Lancashirea 1892. protiv Evertona, kada je tadašnji predsjednik J. T. Ingham u motivacijskom govoru igračima naredio da “razdrmaju protivnike”.

“Ne možemo očekivati da će nam neki dobročinitelj doći i davati novce. Vidimo opet koliki je sve to rizik”

Nije dugo trebalo prije nego su ih zbilja i počeli drmati, i to na višoj kompetitivnoj razini; već 1900. su stigli do svog prvog velikog trofeja, kada su u finalu FA kupa svladali Southampton sa 4:0, a tri godine kasnije dodali su mu i drugi, slavljem u finalu protiv Derby Countyja sa čak 6:0. Ipak, nakon što su 1929. ispali iz prvoligaškog društva, u kojem su 1926. bili četvrti, Bury je uglavnom skakao od druge do četvrte lige, ovisno o periodu. Ali njihov Giggs Lane, jedan od najstarijih nogometnih stadiona u Velikoj Britaniji, redovito je bio dobro popunjen bez obzira na rezultate.

Zapravo, kompetitivne oscilacije su u jednom trenutku, kada je nogomet polagano počeo sve promatrati kroz prizmu profita, zamijenile brige oko financija. Nakon što je 2002. godine propala tvrtka ITV Digital, koja je potpisala efektivno neodrživi ugovor s The Footbal League o pravu na pay-TV prijenose, Bury je bio tek jedan u nizu klubova koji su u nedostatku garantiranih prihoda od TV prava upali u ozbiljne financijske probleme.

Sanacija neodrživog stanja

Sudbinu Bradforda i Barnsleyja, koji su 2002. godine stavili ključ u bravu baš zbog toga, Bury je izbjegao tako što su se sami navijači organizirali u inicijativu zvanu “Save Our Shakers” i prikupili neophodna sredstva da izvuku klub iz dugova. Zbog toga im je i dodijeljena godišnja nagrada za Navijače godine, a klub je — iako u četvrtoligaškom društvu — nastavio funkcionirati da bi 2005. postao i prvi (i do danas jedini) klub u povijesti engleskog nogometa sa po 1000 postignutih golova u prva četiri ligaška razreda.

Ipak, iako su navijači bili ti koji su tada spasili klub, posljedice tog kolapsa bile su prevelike i klub se nikada nije uspio dovoljno oporaviti da u izostanku rezultata dugoročno stabilizira svoje poslovanje. Već 2012. Bury je opet morao podignuti hitni kredit kod The Professional Footballers Association zbog problema u cash-flowu; ali i to je bila tek ponovna sanacija neodrživog stanja. Uslijedilo je novo životarenje koje je potkraj prošle godine došlo do svog kraja.

U prosincu 2018. poduzetnik Stewart Day koji je godinu dana nakon tog podizanja kredita kupio klub, objavljuje kako je njegova kompanija zvana Mederco u međuvremenu otišla u stečaj i kako zbog toga ne može više izdavati zajmove klubu s njenih računa. Day je nemušto objašnjavao da je propast njegovog biznisa tek neizbježna posljedica ekonomske kriza koja se očitovala na poslovanju s nekretninama; on je u klub ušao zbog rastućeg razvoja sveučilišne infrastrukture u gradskoj okolici, ali je u realnosti već duže vrijeme krpao rupe zaduživanjem kod različitih off-shore tvrtki, onih koje se zapravo ponašaju kao zelenaši.

Između ostalog, jedan kredit je pod hipoteku postavio i na sam stadion Giggs Lane, a kamata na taj kredit koju su plaćali izvjesnoj firmi registriranoj na Malti u jednom je trenutku isti dovela na iznos nešto manji od 4 milijuna eura, sa rastom stope koja je podrazumijevala povećanje troškova od nevjerojatnih 1.500 funti dnevno.

Drugi poduzetnik, Steve Dale je uskočio i dobio zeleno svjetlo da s novom godinom kupi klub za simboličnu jednu funtu; problem je što pri provjeri nitko nije uvažio činjenicu da je od 51 kompanije koju je osnovao njih čak 43 s vremenom otišlo u likvidaciju. Vrlo brzo je postalo jasno da je i Bury samo nastavak te priče, a komentari koje je davao uoči tog sudbonosnog dana samo su dodatno razjarili navijače kluba.

“Mene uopće ne zanima nogomet”, izjavio je Dale za BBC Radio 5 Live prošloga petka, dok je još postojala nada da će doći netko novi tko bi zaista mogao sanirati ogromne dugove. “Nikada nisam baš ni posjećivao Bury, tako da mi neće biti problem otići bez pozdrava. Zapravo, tek dok sam ulazio u klub sam saznao da grad ima i nogometnu momčad”. Navijače je doduše komplimentirao zbog njihove strasti, ali isto tako ih je bahato pozvao da “ne budu blesavi” i da “ne sramote sebe i klub nakon što uliju pivo u sebe”.

Kao da je klub upokojen zbog pijanih navijača, a ne pijanih milijunaša.

Posljednji čavao u lijesu

Navijači ga zbilja ni na samrtnoj postelji nisu izdali, a kamoli osramotili. Do zadnjeg trenutka su se nadali i vjerovali da barem može ostati ‘na aparatima’, a njih 400 se u iščekivanju vijesti u utorak okupilo i opralo podove te pospremilo urede na njihovom Giggs Laneu, uz poruku kako se prava vrijednost njihovog nogometnog kluba “ne može mjeriti u funtama i penijima”.

Postoje planovi o osnivanju novog kluba na rukama tih istih navijača koji su ga godinama spašavali, ali je upitno gdje će igrati, jer je velika vjerojatnost da će taj kredit zauvijek odnijeti stadion, jedan od najstarijih u Velikoj Britaniji i prenamijeniti zemljište u tko zna što. Gradonačelnik Buryja David Jones izjavio je kako je gašenje Buryja “posljednji čavao u lijesu grada” koji je od 2010. na rezovima i mjerama štednje izgubio oko 85 milijuna funti, što je otprilike 60 posto ukupnog proračuna.

“Ovo je upozorenje za sve ostale manje klubove”, izjavio je Dominic Martinez, jedan od navijača. “Ne možemo očekivati da će nam neki benefaktor doći i davati novce. Vidimo opet koliki je sve to rizik”.

Rizik je sve veći, a ‘malih’ klubova — koje je takvima napravila isključivo rastuća nejednakost u modernom nogometu — sve je više. Nakon što je Bury likvidiran, League One bi mogla za nešto manje od dva tjedna ostati i bez još jednog bivšeg prvoligaša i jednog od osnivača The Football League, Bolton Wanderers, kojemu prijeti ista sudbina nakon što su ostali bez trenera i igraju sa samo četiri punopravna seniora, od kojih su dvojica vratari. Ogromnih problema ima i u nizu drugih klubova, od kojih su mnogi — poput Charltona, Blackpoola, Portsmoutha i drugih — također klubovi s ogromnom tradicijom i navijačkom bazom koja zajednici znači puno više od okupljanja jednom tjedno.

Katastrofična predviđanja govore kako je čak tri četvrtine klubova van kruga Premier lige u izravnoj opasnosti od insolvencije i posljedičnog gašenja, a brojke ih potvrđuju, pokazujući pritom da je to direktno vezano uz agresivnu komercijalizaciju.

Od 62 kluba koliko je ukupno u povijesti engleskog nogometa upokojeno uslijed bankrota, tek njih pet je bankrotiralo prije odmetničkog pohoda 1992. osmišljenog u laboratoriju Sky TV-a i njegovog vlasnika Ruperta Murdocha, što je kao posljedicu imalo kreiranje Premier lige. Samo te godine je jednak broj klubova — njih četiri — otišlo u propast nego što je to bio slučaj u prethodnih 104 godine od osnutka Football League. Neki od njih su u ovih 27 godina čak uspjeli više puta otići u propast i svima je zajednička jedna stvar: u propast su ih odveli isključivo rastrošni i neodgovorni ‘gazde’.

Putokaz za bolju budućnost

Zbog svega toga se sada navijači u najkomercijalnijem nogometnom okruženju na svijetu sve više okreću ideju da je popularni njemački “50+1” model, koji neki zovu ‘navijački’ jer podrazumijeva da navijači kroz članstvo posjeduju većinski paket dionica, jedini način da se njihovi klubovi održe na životu. Jedan od glavnih problema je i što su mnogi jednostavno potjerani sa svojih stadiona uslijed ogromnih cijena karata i pretplata, a to vrijedi čak i za niželigaške klubove, čiji vlasnici postave sebi ciljeve koji su naprosto nerealni.

U želji da što prije napreduju na ligaškim ljestvicama što bi im zagarantiralo i veći profit, gazde napuhuju budžete do neslućenih granica, a kada shvate da je sustav otišao toliko daleko da su te razlike praktički nedostižne, prepuste klub — njegovu povijest, tradiciju i zajednicu okupljenju oko njih — propasti, praveći se baš kao i Dale da se nikada ništa nije dogodilo. Da su ti klubovi samo još jedan neuspješni biznis.

Putokaz za bolju budućnost je u praksi pokazan kroz Pompey Supporters’ Trust, navijačku inicijativu koja je 2012. otkupila klub Portsmouth na pragu bankrota od tadašnjeg vlasnika Vladimira Antonova pod čijim je nadzorom natučeno gotovo 60 milijuna funti duga. U samo 18 mjeseci klub je od insolventnosti pod navijačima i službeno proglašen financijski zdravim, a u tom se periodu prodavao i rekordni broj pretplata.

Zanimljivo, kada su 2017. pristali ponovno prodati klub, Portsmouth je uspio skočiti natrag u League One, ali novi privatni vlasnici iz Sjedinjenih Američkih Država nisu uspjeli nadmašiti taj učinak. Bez obzira na njihove naknadne odluke, navijači Portsmoutha su utabali put mnogim žrtvama nogometne stratifikacije, pogotovo kod tzv. ‘feniks klubova’, novoosnovanih na grobovima onih ugaslih.

Njihovi navijači su se okrenuli držanju stvari u svojim rukama, jer u tuđim, njihova tradicija jednostavno nije sigurna.

A kolika je ta stratifikacija najslikovitije opisuje činjenica da klubovi u Championshipu imaju akumuliranih 1.21 milijardu funti dugovanja samo prema bankama, iako je u pitanju peta najbogatija nogometna liga na svijetu. Ta brojka ne zvuči golemo nego zaista i jest golema, ali u usporedbi s potrošnjom u Premier ligi izgleda smiješna; tamo su klubovi samo ovog ljeta potrošili preko 1,41 milijarde funti na pojačanja, s tim da je za braniča rekordnih 80 milijuna funti koliko je Manchester United platio Harryja Maguirea dovoljno da otpiše dug 20 od 24 kluba u Championshipu.

Baš zato mnogi ne očekuju da će se dogoditi radikalne promjene u nogometu sve dok tu elitu ne pogodi nekakav kolaps. Koliko je on vjerojatan teško je predvidjeti, pa to organiziranje žrtava pohlepnih vlasnika u ideju samoodrživih klubova otvorenih privatnim sponzorstvima služi konsolidiranju i održavanju na životu.

Prvi znak revolucije

Bury je od Manchestera udaljen tek nekoliko kilometara i s njim je povezan običnim gradskim prijevozom, koji vas može odvesti od Etihada i Old Trafforda cestom tik uz Giggs Lane. To je najslikovitiji put razlike koja na jednom papiru stane u par kilometara ceste, a na drugom u dva dijametralno suprotna svijeta.

Baš kao što je i na simboličkoj razini nekako ironično da je Buryjevo deklasiranje Derby Countyja one 1903. bila najveća pobjeda u finalima FA kupa sve dok Manchester City lani nije istim rezultatom deklasirao Watford i tako upotpunio famoznu trostruku domaću krunu po prvi put u engleskoj nogometnoj povijesti.

To je samo jedna od nuspojava elitizacije nogometa, one s kojom se i naši klubovi susreću kada se nađu u okruženju velikana koje je takvima napravio isključivo novac i koji u skladu s tim ispisuju neku novu povijest.

Tragikomično, ali jedni od žrtava Buryjevog upokojenja su i braća Neville, Phil i Gary, koji su rođeni i odrasli tamo prije nego što će postati ikone Manchester Uniteda. Njihov otac Neville Neville bio je nekoć direktor Buryja i čovjek koji je kasnije bio jedan od udarnih ljudi iza inicijative “Save our Shakers”, dok je njihova majka Jill dugogodišnja klupska tajnica. Ona je prošlog vikenda i službeno ostala bez posla, makar već mjesecima nije vidjela plaću.

“Moja majka je u raspadu”, kazao je Phil ovog tjedna. “Napustila je svoje radno mjesto prošlog petka jer jednostavno nije mogla funkcionirati s tim ljudima u upravi. Zdrav razum treba prevladati: jedan čovjek ne može zaustaviti stotine godina povijesti jednog nogometnog kluba i uzrokovati prestanak njegovog postojanja”.

Nažalost, u današnjem svijetu jedan čovjek može upokojiti sve to i razoriti sve uspomene koje su se oko tog travnjaka stvarale godinama i godinama. S druge strane, možda je baš sudbina Buryja i svih posrnulih i iskorištenih klubova prvi znak revolucije koja dolazi kad mrtvi zapjevaju.