Što je sreća? Prati ili ona hrabre ili ju treba zaslužiti? Ili, pak, srećom uz posprdno ispuhivanje zraka opišemo kad netko koga ne volimo postigne ono nešto o čemu svi sanjamo?
Večeras pronađite svoju definiciju sreće jer Manchester City i Pep Guardiola napokon su osvojili jedino što im je nedostajalo. Danas imaju Ligu prvaka, a do nje su došli uz jedno brdo, ogromnu planinu sreće. Možda večeras nisu zaslužili dobiti ili, bolje rečeno, Inter nije zaslužio izgubiti, ali tko će te to u povijesnim knjigama pitati?
Nakon svih silnih sezona u kojima su djelovali kao briljantan stroj koji bi trebao rasturiti sve pred sobom samo da bi pali na nekoj od prepona, Građanima su se zvijezde napokon namjestile u finalu u kojem su vjerojatno odigrali jednu od svojih najlošijih utakmica ovog proljeća, a vjerojatno i cijele sezone u elitnom europskom društvu. No, nogomet nije logička jednadžba pa da izgubiš uvijek kad odigraš lošije, a niti je čista matematika. Jer da jest, Inter bi bio samo prolaznik u ovoj formalnosti, a ne suparnik koji nam je ponudio jedno od uzbudljivijih i izjednačenijih finala Lige prvaka od onih koje pamtimo u zadnjih nekoliko godina.
Jer uoči dvoboja kladionice i analitičke kuće užasno su (pre)cijenile City. Jasno je bilo da su Englezi veliki favoriti, ali 80 posto šansi za osvajanje ipak je bilo nerealno s obzirom na suparnika. Inter nije nimalo bezazlena ekipa, a sa specijalistom za finala kupova, Simoneom Inzaghijem, imali su se čemu nadati. I praktički odmah od prvog sučevog zvižduka to se i vidjelo: Inter je dobio utakmicu kakvu je i želio protiv opreznog, možda i preopreznog Pepa.
U možda i najgore postavljenoj utakmici ovog proljeća Guardiola se upisao u legendu i napravio ono što mu je bježalo 12 dugih godina
Koliko god se ‘prao’ narativ i potencirala priča o tome da se Guardiolina veličina i ostavština u Manchesteru neće mjeriti po Ligama prvaka i po ovom finalu, ipak je od početka bilo jasno da je sav pritisak na Cityju. Teret ogromnih očekivanja i pritiska učinio je Guardiolu neobično opreznim, a igrače na terenu dosta nervoznima.
Guardiola nije iznenadio sastavom te je opet u prve dvije linije postavio trojicu stopera i Rodrija te Johna Stonesa na dva zadnja vezna, ali ovaj put u fazi izgradnje nije koristio strukturu 3+2 kojom je srušio Real Madrid i Bayern, već je Stonesa podigao na desnu ‘osmicu’ u rombu. Cilj je bio razvući Interove linije, izvući stopera i osloboditi prostor za Erlinga Haalanda i njegove napade u dubinu, ali nervoza na terenu učinila je svoje. Kroz cijelu sezonu i Pepov mandat izrazito miran i siguran City odjednom je krenuo brzati i igrati za sebe atipično direktno.
Inter kao da je to čekao. Čim bi Građani otišli u širinu, Inzaghi je spuštao momčad u niski blok i punio kazneni prostor. S druge strane, napadački mu je plan bio maksimalno oportunistički i jednostavan: duga lopta na Edina Džeku kad ništa drugo ne ide i povremeno podizanje Hakana Çalhanoğlua, kojeg se također pokušavalo gađati poludugim loptama. Sveo je stoga Inter igru u svoje gabarite, a to je vjerojatno ono što je Pep viđao u noćnim morama dok je sanjao o novoj šansi za, kako je sam kazao, predmet svoje opsesije.
No, večeras smo i još jednom saznali zašto je sreća toliki faktor u Ligi prvaka i zašto nečiju ostavštinu možda i ne bismo trebali mjeriti trofejima o kojima se odlučuje u jednoj utakmici visokih tenzija gdje milijun stvari može poći u dobrom ili krivom smjeru. Ovaj put Pepu i Cityju su se zvijezde namjestile, a bogovi nogometnog Olimpa osmjehnuli. U možda i najgore postavljenoj utakmici ovog proljeća, u utakmici u kojoj je u početnoj postavci možda napravio fundamentalnu pogrešku po pitanju osnovne ideje igre i u utakmici u kojoj je City djelovao poprilično tupo i sterilno, e baš u toj utakmici upisao se u legendu i napravi ono što mu je bježalo 12 dugih godina.
Opet akcija u kojoj veznjak odvlači stopera, a u prazan prostor ubacio se Bernardo Silva. I doza sreće jer baš ta jedna povratna lopta odbije se točno na nogu do tada možda najgoreg igrača na travnjaku, a Rodri je savršeno pogodi. Pa onda imaš i dovoljno sreće da u praktički sljedećem napadu, baš onda kad bi trebao stati na loptu i sve smiriti, tebi suparnik napravi kaos i — pogodi prečku. Pa da onda i Romelu Lukaku nastavi svoju formu iz one utakmice protiv Vatrenih u Kataru i nesebično pogura suparnika prema povijesnom uspjehu.
Sva ta ulaganja i petrodolari, Guardiolin genij i kvaliteta kadra koji je imao na raspolaganju na kraju nisu bili dovoljni. Trebalo je i dosta sreće i da se sve poklopi, a to je u suštini ono što neki od nas pokušavaju govoriti već godinama: suditi nekoga po jednom ili dva trofeja Lige prvaka nije pošteno niti ocrtava sve ono što čini veličinu jednog nogometaša ili trenera. City je napokon uspio premostiti nepremostivu prepreku i dokazati svijetu da s petrodolarima ‘plastika’ zaista može postati punokrvna sila i velikan. Ali i da to uz sve te milijarde ne dolazi baš lako. A što je večeras bilo drukčije u odnosu na sve prethodne noći kad su ostajali kratki? Ne previše toga. Guardiola je kao i tisuće puta dosad svoje odradio, postavio je taktički okvir koji može biti pogođen ili promašen za datu utakmicu. A onda je sve dalje na igračima, smjeru vjetra, padalinama i božici Fortuni.
A Pep? Može već večeras odjahati u suton i nitko mu ne bi mogao ništa kazati. Prošao je svoju katarzu, postigao ono što su mu svi predbacivali i usput to učinio tako da je uzeo svoju drugu europsku trostruku krunu. Nešto što nitko drugi od stotina tisuća nogometnih trenera nije uspio, a ovaj je to odradio s dva različita kluba. I napokon smjestio City u sam Panteon europskog nogometa, među istinske europske velikane.
Možda večeras Građani to nisu zaslužili. Ali, koliko puta dosad jesu zaslužili, a da se netko drugi našao na njihovom mjestu? Zato i obožavamo nogomet, ili ga obožavamo mrziti.
