Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kad srce kaže: hura!

Kut sportskog Panteona u kojem se susreću Senna i Twegbe, Gusztav i Čutura

Zadnja izmjena: rujan 24, 2018 Profimedia

Prije dva tjedna me vijest o smrti Marijana Beneša zatekla u trenucima pripremanja članka u kojem je upravo on trebao biti jedan od glavnih primjera. Nisam se primio mobitela i zvao urednika kako bih bezecirao temu — dakako, kolega Vladimir Šagadin napisao je dostojan in memoriam i rekao vam više o Benešu nego što bih vam ja ikada mogao dočarati.

Ipak, cijenim ga, ma koliko slabo pratim i poznajem plemenitu vještinu, možda i više od ma kojeg drugog boksača, na jedan sulud, čudan način, u jednom kutku sportskog Panteona rezerviranom ne za one koji ostvaruju vrhunske rezultate i ruše rekorde — ima i takvih ondje, ali to je sporedno — nego za one koji daju sve od sebe, ulaze u natjecanje svim snagama, neovisno o rezultatu.

Beneš je bio takav, a legendaran je bio njegov stav, bez obrambenog garda ili s nekom nonšalantnom imitacijom istog: “Možeš me mlatiti koliko god hoćeš, ne smeta me, ali ja ću tebe više!”. Uostalom, o čovjeku je napisan i jedan sasvim solidan blues.

Nekako a priori više cijenim ljude o kojima napišu blues od onih u čiju čast se revu neke poskočice ili himnični napjevi. Dobro, Mate Parlov dobio je sjajnu posvetu koja je više na tragu poskočice i himničnog, ali to su već neke druge vode… Uglavnom, Zaprešić Boys i slični ne pjevaju o ljudima poput Beneša, ako shvaćate što hoću reći.

Mnogo godina kasnije, prisjetit ću se još nekolicine boksačkih prvaka, ponajprije u kontekstu odgovora na pub kvizovima, ali malo tko će mi — zapravo, malo koji sportaš uopće izvan svijeta automobilizma, koji mnogo detaljnije pratim — ostati u sjećanju kao tako potpuna, kompletna osobnost. No, zapravo sam u tom tekstu, u kojem je Beneš trebao biti primjer, naumio pisati o nečemu posve drugom, o tim ljudima koji u svaki meč, utrku, nastup… unose sve i idu bez kalkulacija, neovisno o tome je li njihov krajnji domet pet minuta slave ili svjetska dominacija.

Klinac s žutom kacigom u crnom bolidu

Ayrton Senna jedan je od najvećih vozača utrka svih vremena, a još i prije nego što je uopće došao u Formulu 1 počele su, pa i do 13-godišnjeg klinca u nekakvoj zabitoj istočnoeuropskoj zemlji koja je imala samo jedan redovan automobilima posvećen dvotjednik, kružiti glasine o iznimnosti njegova talenta. Kada se 1984. pojavio na gridu, već sam znao za njega i napola bio kupljen utrkom u Monacu. No tek sam sljedeće sezone, kada je prešao u Lotus, postao fanatični obožavatelj i navijač.

Moju generaciju nekako je definirao baš taj lažni start i taj poklič. Upravo poput njega i mi ćemo viknuti “Hura!” i benešovski spuštenih ruku krenuti u svijet

Sjećanja su zeznuta stvar i odlučio sam ovo, za promjenu, ne pokušavati potvrditi ili uništiti danas toliko lakom provjerom činjenica. Vjerojatno nije bilo posve tako, ali reći ću vam kako se ja sjećam te sezone. Osim sjajne pobjede po jakoj kiši u Estorilu (legenda kaže da je nakon utrke, odgovarajući na mamin upit zašto nije usporio nakon što je stekao veliku prednost, rekao “Nisam mogao, mama, da sam usporio, razbio bih se!”), pamtim kako bi taj klinac s žutom kacigom u crnom bolidu redovno bio najbrži na kvalifikacijama, odmaglio naprijed u utrci i potom odustao nakon što bi mu otišao motor ili neki drugi dio bolida.

Dakako, Senna nije bio blesav, već je sredinom sezone shvatio da ne ide tako, usporio ritam, počeo se povremeno zadovoljavati i mjestima slabijima od prvog, završavati utrke… Sirovi talent pretočio je u višu razinu vozačke kvalitete i postao uistinu veliki vozač. Navijao sam za njega do kraja, ali nikada više onolikim intenzitetom zadivljenog obožavanja kao te sulude, predivne 1985.

Te je sezone Senna vozio s onim što u mislima volim nazivati hura efektom.

Dakako, kojekakvi prijenosi manje zanimljivih sportova i mahom dosadna napucavanja lopte uglavnom indolentne jugoslavenske lige nerijetko su bili samo izlika za Gustava. Poluvremena i pauze čekali smo samo zbog tog genijalnog crtića, jednog od najboljih ikada, fantastično prilagođenog tom našem čudnom mitteleuropskom mentalitetu, onom koji bi zapravo trebao izmisliti blues ali umjesto toga zavarava svijet o svojoj naravi raznim čardašima i valcerima. Dubinski beskrajno tužan, a istovremeno i zabavan, Gustav je očekivano popularan bio samo u zemljama koje su ga mogle razumjeti, nešto poput švejkovske interpretacije imanentno kafkijanskog svijeta.

I dao nam je taj poklič: Hura!

Neovisno o tome što sve u crtiću izvede kasnije, moju generaciju nekako je definirao baš taj početak njegova biciklističkog nastupa, taj lažni start i taj poklič. Upravo poput njega i mi ćemo viknuti “Hura!” i benešovski spuštenih ruku krenuti u svijet samo da bi nas dočekali rat, privatizacija i proklete 1990-e te da shvatimo kako je to bio lažni start, nesvjesni da mahom nikada nećemo dobiti priliku za neki novi, pravi.

Likovi zbog kakvih volimo sport

Često smo to „Hura!“ znali spominjati po birtijama, tulumima, gledajući sportske prijenose… Taj gustavovski, entuzijastični start, neovisno o posljedicama, postao je ona kvaliteta koju ponajviše volimo vidjeti, kako god završilo. Uostalom, i Gustav je na kraju pobijedio u toj utrci, ali ovo nije priča o pobjednicima — mada ima i takvih u njoj.

Ovo je priča o onima koji ulaze u ring fajterski, beskompromisno, ne razmišljajući o konzekvencama. Nekad pobijede, nekad izgube, ali daju sve od sebe.

Ovo je priča o kanadskim spustašima, koji su nastavili trenirati nakon što se negdje u Švicarskoj odlomio komad ledenjaka i stvorio provaliju duboku možda i nekoliko stotina metara, nasred staze. Tko se toga plaši, taj i nije za kanadsku reprezentaciju, lakonski je zaključio njihov trener…

Ovo je priča o Billyju Binghamu, vječnom selektoru nogometne reprezentacije Sjeverne Irske i njegovu odgovoru na novinarsko pitanje planira li igrati bunker i čuvati 0:0 u Beogradu protiv Jugoslavije. “Je, pa da mi Osim 15 minuta prije kraja ubaci u igru Dejana Savićevića, ovaj predribla 10 mojih i zabije gol…” Ok, nisu možda krenuli baš glavom kroz zid, ali nisu ni igrali kukavički… I Dejo im nije zabio. Doduše, Darko Pančev je uvalio tri komada, Dragiša Binić još jedan, završilo je 4:1, ali shvatili ste što hoću reći.

Ovo je priča o Masahiku Haradi i njegovu pristupu skokovima, najduljima ili najkraćima tog dana, ovisno o tome kako bi se osjećao. Zeznuo je čovjek poneku medalju, svoju i momčadsku, kada bi neki glupan stavio natjecanje na pogrešan dan, ali neka, i opet bi ga postavili u repku za sljedeće natjecanje, i opet mu dali da odlučuje. Jer tako treba biti i zbog takvih likova volimo sport.

No, ponajprije je ovo priča o čovjeku za kojeg vjerojatno niste čuli, a ja ga pamtim već 34 godine i vjerojatno ga nikada neću zaboraviti. Ime mu je Nimley Twegbe i bio je liberijski atletski reprezentativac na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984.

I više od ma koga drugoga ikada, Twegbe je stvarna inačica tog animiranog biciklista koji viče „Hura!“ i kreće…

Gospodin i gospođa Cvegbe

Klinac na ljetnom odmoru, po danu sam spavao, a noćima gledao prijenose Igara, što bi god bilo na redu, pa tako i atletske kvalifikacije. Trčala se prva runda na 5.000 metara, muški, šestorica najboljih prolaze u polufinale. Bili su tu Doug Padilla i Marti Vainio, dvojica mojih heroja, pa neki Kenijac… Prenosio je, dakako, Božo Sušec. Oglasio se pucanj startera i utrka je krenula.

Nažalost, nisam uspio pronaći snimku, a i da jesam, ne bi bila sa Sušecom, pa vam moram prepričati.

Na startu se na čelo probio — Twegbe! “Tko to vodi?” — šuškanje papira — “Cvegbe iz Liberije!” — šuškanje papira — “Nemamo upisanih nekih njegovih rezultata, ali tko zna, svake se godine pojavi neki novi dobar trkač iz Afrike…” Nemojte se smijati, uistinu je bilo tako, u vremenu prije interneta sve je bilo moguće…

Tswegbe je vodio na kraju prvog kruga, možda i drugog, a onda su ga sustigli i prestigli. Nakon nekog vremena i obišli za puni krug, uz Sušecov komentar. Nije on bio jedini obiđen za krug, dakako; ali nije bio obiđen ni samo jednom. Pa ni samo dvaput… Bio je uvjerljivo posljednji.

Utrku je dobio Portugalac Ezequiel Canário s 13:43,28 (veličanstveni Saïd Aouita će u finalu ići 38 sekundi brže od toga), Vainio i Padilla su prošli, kamera je još neko vrijeme pratila ulaske u cilj, a potom se prebacila na neku drugu disciplinu. Ne znam jesu li skakali ili bacali štogod, ali i prijenos i život su samo nastavili dalje i možda više nikada ne bih čuo za Twegbea niti ga se ikada kasnije sjetio da je tada stao prijenos. Ili da smo imali komercijalnu televiziju pa da su uskočile neke reklame.

No, nije bilo tako. Nekoliko minuta kasnije, stadionom je odjeknuo gromoglasni pljesak. Kamerman se nije udostojao pokazati, Amerikanci su to, oni vole samo pobjednike, ali Božo je pojasnio razlog oduševljenja kalifornijske publike.

“Cvegbe je upravo završio svoju utrku.”

Danas, dakako, znam kako se to piše, ali meni će uvijek u srcu ostati fonetski, Cvegbe. Znam, zahvaljujući Wikipediji, i vrijeme, 17:36,69, doimalo se da je i dulje trajalo… I siguran sam da na svijetu postoji još barem nekoliko ljudi koji ga nisu nikada zaboravili, ta njegova dva kruga slave u transkontinentalnom prijenosu. I jedan, ali velik i snažan pljesak.

Tri godine kasnije, pobjegao sam od Univerzijade u mir dalekog otoka, bez televizora i prijenosa, ali pričali su mi o nečemu sličnom, o ovacijama punog stadiona posljednjeplasiranoj maratonki, koja je onamo utrčala kada je svečanost zatvaranja već dobrano bila u tijeku. Ne znam joj ime, toj gospođi Cvegbe.

Gnjavljenje Zorana Čuture

Čudno je, priznajem, u istom tekstu se i s barem podjednakim žarom prisjetiti najslabijeg trkača u prvom krugu atletskih kvalifikacija i jednog od najboljih vozača u povijesti utrka, ali ako uistinu volite sport sigurno ćete shvatiti zašto su obojica ovdje, zašto su rame uz rame.

U najvećoj mjeri, ovo je samo tok svijesti, osobni spomen na neke ljude koji su znali uskliknuti “Hura!” i zaletjeti se, pa što bude, bude. Neki su pobijedili, neki postali prvaci, neki nisu napravili ništa od toga. No, nisu zaboravljeni.

Prije nekoliko mjeseci na jednom sam koncertu — priznajem, pod ne baš malim utjecajem alkohola — prišao Zoranu Čuturi i zagnjavio ga nekom pričom. Ne ponosim se time i nemam običaj gnjaviti ljude koje ne poznajem, ali morao sam. Morao sam zbog onoga kako bi Čutura viknuo “Hura!” i zabio se postrance pod koš, izvijajući tijelo pod takvim čudnim, nikada ranije ni kasnije u reketima viđenim pozama. Dobro, ovo za “Hura!” sam izmislio, ali ne znači da zato lažem. Svaki je njegov koš mogao biti popraćen tim Gustavovim usklikom i zato ga danas izvjesni pijani sredovječni obožavatelj zagnjavi, dok bi druge, pa i podjednako dobre ili bolje igrače iz tih vremena ostavio na miru.

Tijekom godina gledao sam mnoge sjajne sportaše i divio se njihovim uspjesima. No, mislim da sam uistinu obožavao samo one tijekom čijih bi mi nastupa u glavi redovno zazvonio taj poletni Gustavov poklič.

Hura!

Ne propusti top članke