U razdoblju između sezona često se organiziraju seminari za košarkaške trenere na kojima brojni renomirani stručnjaci drže predavanja o raznim temama bitnim za vođenje momčadi. Tako je u rujnu 2017. na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu održan dvodnevni seminar na kojem je jedno od izlaganja nazvano “Metode i vježbe za poboljšanje fokusa igrača”, a prema rasporedu je trajalo sat i 20 minuta.
Prekratko vrijeme za tako kompleksnu temu, dojam je. U budućnosti bi se čitav jedan seminar trebao posvetiti tom području, uz uvjet da se za predavače dovedu euroligaški treneri. Nema aule koja se ne bi napunila uz ovakav raspored izlaganja
10:00 – Jasmin Repeša: Psovke i uvrede u svrhu motivacije igrača
12:00 – Duško Vujošević: Fizičko nasilje kao metoda zadržavanja fokusa
14:00 – Željko Obradović: Psihološki efekt lomljenja ploče za crtanje
Na trenerskim seminarima nije bilo prilike za debatu o ovim stvarima, ali te metode su itekako popularne u našoj regiji. Teško ih je nazvati kontroverznima, iz prostog razloga što su prihvaćene kao sasvim normalna pojava — kada se na internetu pojave snimke na kojima trenere uhvati žuta minuta i krenu skidati sve svece igračima, uglavnom prevladavaju pozitivni komentari.
Koliko god uvrede i psovke ponekad izgledale moćno i djelotvorno, one su u većini slučajeva izraz nemoći i manjka komunikacijskih vještina
Primjera je zaista napretek, ali ne treba sve svrstati u isti koš. Neki treneri naprosto tu i tamo izgube živce i izgovore svašta u afektu, što se svakome može dogoditi, dok drugi promišljeno biraju situacije kada će teškim riječima izazvati reakciju svojih igrača. A postoje i treći, koji proklinju i psuju zato što u trenucima krize ne znaju što bi rekli.
Red, rad i je*anje majke
Počnimo od najvećeg, Željka Obradovića.
On je jako temperamentan tip – tijekom utakmica njegovo lice toliko pocrveni da imate dojam da je promijenio rasu. S obzirom na to, dogodio mu se relativno malen broj verbalnih incidenata. Jedino što ga može posve izbaciti iz takta jest nonšalancija uzrokovana egom igrača, na što je posebno osjetljiv zbog iskustva doživljenog u reprezentaciji tadašnje Srbije i Crne Gore koja je bila natrpana egomanijacima. Zbog toga ga slične situacije znaju dovesti do ludila, ali ih rješava vrlo jednostavno — jednom će možda eksplodirati i sasuti im sve u lice, ali ako vidi da ih to ne dira, pokazat će im izlazna vrata.
Žoca zanima isključivo teren, odnosno jesu li igrači fokusirani na njemu. Dok je tako, neće im raditi probleme: kada je trenirao reprezentaciju, došlo je do glasnih priča da neki igrači lumpuju tijekom priprema i novinari su ga pitali je li istražio o kome je sve riječ. Ostao je šokiran: “Pa jesam li ja trener ili policajac?!”
https://www.youtube.com/watch?v=5uZOsrlvmtM
Posve različit primjer je Duško Vujošević. Dule je, pak, na sebe preuzeo puno šire ovlasti od čisto košarkaških. Sebe smatra odgojiteljem svojih igrača, i to odgojiteljem stare škole — tijekom priprema igračima redovito daje lektire za čitanje, a dok je bio Partizanov trener od igrača je tražio ključeve od stanova kako bi usred noći mogao banuti u iznenadnu kontrolu. Kada se to uzme u obzir, lakše se mogu razumjeti reakcije poput hvatanje za vrat Bogdana Bogdanovića. Dule svoju momčad gleda kao obitelj, a sebe kao drugog oca igračima i zato si je dao za pravo da prelazi granice normalnog ponašanja.
U Hrvatskoj su najpopularniji verbalni ekscesi Jasmina Repeše. Jasko čitavu karijeru gradi imidž autoritativnog tipa, galamdžije s kojim nema previše zajebancije — red, rad i disciplina u najsirovijoj inačici. Ako netko skrene s puta, zvao se on i Bojan Bogdanović, budite sigurni da će dobiti svoju porciju. Repeša nikada nije birao riječi i zbog svog krutog stava nije baš omiljen među igračima.
Postoje i drugi primjeri manje uspješnih trenera. Poneki, poput Dušana Dubljevića, psovke uopće ne koriste radi neke dodatne motivacije niti zato što su iznervirani. Bivši Sutjeskin trener naprosto tako svakodnevno komunicira i nije se pripremio na to da se u ABA ligi snimaju minute odmora te da će zbog svojih poštapalica biti okarakteriziran kao najblaže rečeno nekulturan.
https://www.youtube.com/watch?v=moaZObDX5mA
Upravo je snimanje minuta odmora, koje se relativno nedavno pojavilo kao televizijska praksa, problematična stvar za većinu trenera. Time out je nekada bio intimna stvar trenera i igrača, a sada je postao javna. Neke je to posebno pogodilo jer su u javnosti gradili imidž gospode, što je postalo teško održivo kada stotine tisuća ljudi u eteru sluša o “plođenju” uže i šire rodbine. Većina, ipak, za snimanje nimalo ne mari te ne mijenjaju svoje ponašanje, ali postoje oni koji mu predaju i previše značaja.
“Halo, idiote…”
Predvodnik te skupine je Dragan Nikolić, aktualni Igokein trener. Teško se oteti dojmu da Gagi zapravo više priča televizijskoj publici nego svojim igračima. Njegova teatralnost je nešto neviđeno na regionalnim terenima — rijetko kad će izustiti neku psovku ili osobnu uvredu, ali će s prenaglašenom, literarnom dramom u glasu upozoravati na strašne posljedice. Kada je prije dvije godine bio na klupi Karpoš Sokola, preuzeo je momčad koja je otvorila sezonu s osam poraza. Na gostovanju u Zadru uzeo je minutu odmora i, kao u nekom skeču, zaderao se “Mi smo cirkus, mi smo putujući cirkus!” i od smijeha oborio sa stolice sve pred malim ekranima.
https://www.youtube.com/watch?v=_MtH8Z8cD58
Je li slična situacija i u ostatku svijeta, barem što se tiče velikih liga? Nipošto. Primjerice, u lanjskom finalu NBA doigravanja J.R. Smith je u završnici mislio da njegova momčad vodi (a bilo je neriješeno) i tako suigračima otežao šut za pobjedu. Zamislite sad da mu je potom Tyronn Lue demonstrativno razbio ploču pred nosom i opjevao majku narkomansku? Takvo nešto teško je i u glavi predočiti, a da se kojim slučajem uistinu dogodilo američka bi javnost na križ razapela Luea zbog nepoštovanja prema svom igraču.
Upravo je to najspornija točka u ovakvim metodama rada. Na stranu to je li s dobrim razlogom ili ne, ako vas netko psuje i vrijeđa onda to podrazumijeva i manjak poštovanja. Zašto ovdašnji treneri ne poštuju svoje igrače? Možda zato što smatraju da su preplaćeni za svoj posao? Tako je bivši Igokein trener Dragan Bajić zbog slabe kontrole skoka urlikao na Roberta Rikića, pitajući ga hoće li plaću…
Ako nešto nije u domeni trenera, onda je to komentar na opravdanost ili neopravdanost visine primanja igrača. Kao prvo, ne plaćaju ih iz svog džepa, a kao drugo igrači za svoje novce prolijevaju dovoljno znoja usprkos pogreškama na utakmicama. Naposljetku, i trenerima na račun stiže sasvim lijepi iznos, a zamislite da ih nakon tri poraza sportski direktor pozove na kat i kaže: “Halo, idiote, sjeda ti plaća, a gubiš sve redom? Ostavi se košarke! Izgubiš li opet sutra, najebat ću ti se majke!”
Igrači, kao i svaka punoljetna osoba u radnom odnosu, zaslužuju poštovanje svojih nadređenih. Ako ne ispunjavaju svoje obaveze, postoje vrlo efikasne metode kako da se to riješi bez primitivizma; a što se tiče motivacije tijekom susreta, postoje razne metode koje su se trebale usvojiti prilikom dobivanja trenerske licence. Koliko god uvrede i psovke ponekad izgledale moćno i djelotvorno, one su u većini slučajeva izraz nemoći i manjka komunikacijskih vještina.
Ako neki kvalitetan igrač ima velik ego i trener ga uvredama pokuša poniziti kako bi se podredio ekipi, velika je vjerojatnost da će se dogoditi kontraefekt. Igrač će sve s mukom progutati i zamrziti trenera, a potom okupiti klan oko sebe s ciljem sabotaže, jer zna se da je trener prvi na listi za odstrel. Budite uvjereni da se takvo nešto nebrojeno puta dogodilo, a jesenas se naveliko o tome pričalo uoči smjene Aleša Pipana sa Zadrove klupe. Big Baby Davis, stavimo na stranu to što se pokazao neozbiljnim, iznio je u javnost da je ostao šokiran nepoštovanjem s kojim se Pipan odnosio prema igračima (nazivao ih idiotima i sl.), i to naveo kao jedan od razloga zašto se u Zadru zadržao tek pet dana.
“Nije mi problem da se poslije ispričam igračima”
Odakle si treneri daju za pravo pričati tako s igračima? Zašto to nije slučaj i u inozemstvu u tolikoj mjeri? Stvar je možda u tome što su svi spomenuti stručnjaci odrasli u totalitarnom društvu. U Jugoslaviji se na sport nije gledalo kao na svaki drugi posao, pogotovo ne iz zabavnog sektora, već se bacala paralela s vojskom — skup atletski moćnih mladića pod autoritativnim vođom trebao se naučiti strogoj disciplini i slijepom slijeđenju naredbi kako bi mogli pobjeđivati suparnike. U prilog tome, sportaši su doista mogli dobiti odgodu služenja vojnog roka i to je davalo dobar argument trenerima da ih dobro nagaze.
U današnje vrijeme ta se tradicija još uvijek održava, ali razmislimo koliko ona zapravo ima logike. Raspravljaju li vojnici sa svojim narednikom? Ne, slušaju zapovjedi. Ako ih krivo provode, ljudi mogu poginuti. Zbog tako fatalnih posljedica narednici trebaju pričati s njima na izrazito surov način u slučaju pogrešaka. S druge strane, ako košarkaši nešto krivo protumače, njihova ekipa može izgubiti utakmicu i navijači će se iznervirati, pogotovo oni koji su bili u kladionici.
Vrlo je bitna komunikacija između trenera i igrača kako bi se moglo prijeći preko takvih delikta. Primijetit ćete da u većini navedenih slučajeva igrači gledaju po strani i šute kada ih treneri prozivaju. Zašto ne stanu u svoju obranu, pokušaju objasniti svoje postupke? Zato što su odavno naučili da su pitanja (ili urlanja) retorička i da, ako progovore, mogu samo pogoršati stvari i dobiti ušutkavanje ili tablu u glavu. Ako se igrači boje postavljati pitanja, teško da će dobro usvojiti ono što trener od njih zahtijeva. Koliko ste puta pažljivo pratili što vam objašnjava predavač i onda opet poslije pitali nekog da vam to gradivo bolje objasni, upravo zato što vam je bilo neugodno postaviti potpitanja? Nije puno drugačija situacija na parketu.
Željko Obradović s ovim nema problema: “Volim slušati što igrači imaju za reći o svemu, ne samo o košarci i situaciji na terenu”, rekao je. “Mnogi igrači su inteligentni i postavljaju pitanja. Neki ne žele pitati pred drugima, već to naprave kad smo nasamo. Otvoren sam za svaki način komunikacije, to je najbolji put.” Osvrnuo se i na trenutke u kojima eksplodira: “Ovo je stresan posao, znam da ponekad pretjeram u reakcijama, ali u tim situacijama nije mi problem da se poslije ispričam igračima.”
Zbog takvih gesti Žoc može dobiti povjerenje od svojih igrača. I drugi od spomenutih bili su spremni posuti se pepelom; tako je Bajić nakon brutalnog psovanja uputio javnu ispriku igračima i počastio ih ručkom, a Nikolić na kraju one sezone sa Karpošem pozvao minutu odmora i, usprkos tome što je momčad bila pred porazom, u svom teatralnom stilu nahvalio igrače i rekao da su njegovi heroji (velikim nizom pobjeda u drugom dijelu sezone Karpoš je izbjegao ispadanje iz ABA lige).
Stiže nova garda
Takvim činovima treneri pokazuju da ipak nisu bezdušni tirani, ali ni to nije jamstvo da će igrači podržavati takve metode. I Dule se ispričao Bogdanoviću, ali kada su Bogdana godinama kasnije pitali je li mu čuveno davljenje pomoglo u karijeri, nabacio je kiseli osmijeh, a potom mrtav-ozbiljan poručio: “Svatko to vidi iz svog kuta. Moj stav je da nije, ne podržavam nasilje generalno.”
Mnogi sa simpatijama gledaju na sve ove situacije — nije baš da ih odobravaju, ali su im smiješne i ne vide u njima ništa kontroverzno. S druge strane, pokušajte se staviti u kožu igrača koji moraju raditi u okruženju gdje ih se na dnevnoj bazi vrijeđa i psuje. Nije baš ugodno radno okruženje, pa čak ni uz odličnu plaću. Možemo na to gledati kao na baštinu stare škole košarke, ali zapravo je više riječ o manjku bontona ili samokontrole.
No, mlada trenerska garda nadire i njen velik dio odbacuje ovu praksu, stoga se nazire da bi se u budućnosti slični ekscesi mogli uvelike prorijediti. Ipak, dotad će proći još mnogo godina, zato naćulite uši na minutama odmora, zgrabite kokice i uživajte u izljevima trenerskog bijesa.
https://www.youtube.com/watch?v=TD_vsTA5-II
