U pandemijskoj sezoni atletska natjecanja uvelike su prorijeđena, ali daleko najviše stradali su maratonci. Malo tko se usudio ići u organizaciju maratona zato što na njima sudjeluje ogromni broj trkača, čak i na desetke tisuća. Tako je, primjerice, na Bostonskom maratonu 1996. startalo 38.708 natjecatelja, što je svjetski rekord. U takvoj masi ljudi praktički je nemoguće poštovati mjere protiv širenja zaraze, stoga je velika većina maratona elitne klase, uključujući Bostonski, otkazana.
Međutim, neki ni u aktualnim okolnostima nisu željeli dići ruke od svega, stoga su organizirani maratoni na kojima smije sudjelovati samo stotinjak elitnih natjecatelja. Jedan od takvih bit će i Londonski maraton, koji će se održati 4. listopada bez gledatelja u “biosigurnom” okruženju. To podrazumijeva izbjegavanje uobičajene rute, što znači da će se trčati 19,6 krugova na stazi dugoj samo 2,15 km oko Saint James Parka i Buckinghamske palače. Utrka je time izgubila dosta svojih čari, ali organizatori sve planiraju nadoknaditi spektakularnim dvobojem svjetskog rekordera Eliuda Kipchogea i legendarnog Kenenise Bekelea, koji ga je lani u Berlinu umalo oborio s vrha vječne ljestvice.
Da šou bude još veći, tu je i europski rekorder Sir Mo Farah, ali ne kao natjecatelj, nego u ulozi — ‘zeca’.
Farah je, naime, odlučio pomoći onima koji su još uvijek u lovu na olimpijsku normu: “Znam koliko je osobit osjećaj predstavljati svoju zemlju na Igrama i bit će sjajno pomoći drugima da to ostvare”, poručio je, dok je direktor Londonskog maratona Hugh Brasher taj potez nazvao prekrasnom gestom velikana koji nesebično pomaže drugima.
U Londonu će biti čak osam pacemakera na 45 trkača i osam na 30 maratonki
Sve to zvuči jako plemenito, a istovremeno budi neka pitanja. Prije svega – zašto je uopće takva pomoć sa strane dopuštena? World Athletics je početkom godine donijela zabranu korištenja obuće koja ima đon deblji od 40 milimetara zato što takva oprema “previše” pomaže trkačima na duge staze. S druge strane, Farah ili bilo koji drugi zec — dakle, trkač koji de facto ne sudjeluje u trci kao natjecatelj, ali kilometrima diktira tempo — valjda pomaže tek simbolično?
Angažiranje pacemakera danas je duboko ukorijenjena praksa na srednjim i dugim prugama, ali u prošlosti se vodila žestoka debata oko legalnosti njihova prisustva na stazi. Nakon što su Chris Brasher i Chris Chataway 1954. uspješno vodili Rogera Bannistera to toga da postane prvi čovjek koji je otrčao milju ispod četiri minute, zečevi su postali izrazito popularni na mitinzima. Njihova glavna zadaća je ciljati idealna prolazna vremena za postizanje brzih rezultata, zbog čega su skoro pa neizostavni dio lova na razne rekorde.
K’o budala u kredit
Kao još jedna pozitivna osobina istaknuto je sprječavanje tzv. lažnog nabijanja tempa, koje se dogodi kada se netko od trkača previše zaleti i povuče ostatak pa poslije redom svi popucaju i jedva se dovuku u cilj. Jasno, nije zabranjeno prestići zeca na samom početku trke i voditi svoj tempo, ali ostali trkači, ako imaju povjerenja u njegove sposobnosti, tu mogućnost mogu mirne duše ignorirati.
No, tu je i negativna strana — remećenje sportske ravnopravnosti. Zec bi bio posve regularan samo ako bi svim natjecateljima jednako pomogao, a to nije slučaj.
Pacemaker svakako izvlači najbolje iz najboljih, ali zašto bi najbolji uvijek morao pobijediti, tj., zašto bi mu put do pobjede bio olakšan? Tzv. taktičke utrke u kojima većina aktera bojažljivo čuva snagu za samu završnicu nisu zanimljive u smislu obaranja rekorda, ali je u njima svakako veća mogućnost iznenađenja. Ako favorit, za kojeg se ‘zna’ da je najbolji, želi spriječiti takav scenarij, onda mora preuzeti rizik i sam nabiti tempo kojim će slomiti konkurenciju (ili sebe) u ranijoj fazi trke, a ne da taj posao za njega radi netko drugi. I to nije tek djelić posla, nego praktički polovica — favorit dobiva luksuz da pusti mozak na pašu i u miru se fokusira na tehniku umjesto da grozničavo pogledava na semafor i gubi se u računicama.
Ipak, angažman zeca nije u svakoj disciplini i okolnostima jednako opravdan. U globalu — što je utrka kraća, to su zečevi na njoj nepotrebniji. Jer mnogo je teže samostalno odrediti i držati dobar tempo, primjerice, na polumaratonu, nego što je to na 3.000 metara.
A vrhunac neopravdanosti je korištenje zeca na 800 metara.
Znači, cijelu karijeru treniraš utrku na dva kruga, dva vražja kruga i, kao, treba ti pomoć da jedan od njih odradiš kako treba. Vrhunskim profesionalcima, pa i onim manje vrhunskima, ne treba pogled na semafor da bi znali koliki im je prolaz na 400 metara. Oni su kroz treninge vježbali taj uvodni tempo tisuće i tisuće puta, stoga im je u mozak ugrađen sat koji je precizan skoro u desetinku. Sve i da nije, u svakom slučaju teško da je manje precizan od onoga koji ima zec, pa makar to bio zec-profesionalac. Ako 800-metraši idu prvi krug sporije od očekivanog, onda to definitivno nije zato što su krivo računali, nego zato što su tako odabrali i to je na njihovu savjest. Uostalom, kada je David Rudisha skršio svjetski rekord na Igrama u Londonu, nije bio potreban nikakav zec da mu utaba put.
Svejedno često viđamo zečeve na toj distanci, i to na elitnim mitinzima. Tako se prije tri godine dogodio debakl na Dijamantnoj ligi u Rimu – Kenijac Job Kinyor trebao je diktirati tempo, ali se zaletio k’o budala u kredit, što su natjecatelji odmah primijetili i ignorirali njegovo prisustvo. Međutim, kada je nakon prvog kruga pogledao iza sebe i shvatio da ima veliku prednost, Kinyor se nije zaustavio nego je krenuo ganjati pobjedu. Taj pokušaj senzacije neslavno je propao jer su ga baš svi trkači prestigli u posljednjoj ravnini, a nestašni zeko se, zajedno s organizatorima, propisno osramotio.
Svaka pomoć je dobrodošla?
Pitate se, zašto je zec jurnuo ka pobjedi ako je plaćen da se makne nakon što odradi svoje? Stvar je u tome da organizator mitinga ne smije zabraniti zecu da ide na pobjedu ako mu se ukaže prilika jer je formalno i on ravnopravni sudionik trke, inače utrka ne bi bila legalna. Da bi spriječili takve (pre)ambiciozne pokušaje, organizatori u ugovor smiju postaviti stavku da zec ostaje bez dogovorene zarade ako ne napusti trku na određenom mjestu, ali budući da je glavna nagrada uvijek unosnija od zečeve plaće, oni će i dalje često dolaziti u iskušenja.
https://www.youtube.com/watch?v=E0maCbZTRqQ
Većinom su takvi pokušaji osuđeni na propast, ali poneki i uspiju, osobito na maratonima. Najveća senzacija dogodila se u Oslu 1981., kad su na 1.500 m trkači predvođeni tada aktualnim svjetskim rekorderom Steveom Ovettom odbili pratiti pacemakera Toma Byersa. Byers je u posljednji krug ušao s prednosti od gotovo 10 sekundi i uspio je sačuvati dolaskom na cilj pola sekunde prije Ovetta.
Taj i drugi slični događaji su fantastične priče, ali i vrlo rijetke iznimke zbog toga što su zečevi uglavnom anonimusi koji nisu sposobni za velike pothvate i potrebna je velika doza podcjenjivanja natjecatelja da ih ipak ostvare. A u slučaju kada se angažira neko veliko ime itekako sposobno za pobjedu, poput Faraha sada u Londonu, onda je takvim veličinama ispod časti iskoristiti priliku čak i ako se ukaže — svijet na to ne bi gledao s nimalo simpatija, već bi prštale prozivke kojeg se vraga nije normalno prijavio na trku nego glumata nekakvu plemenitost.
WA se jako trudi da uklopi zečeve kao nešto potpuno fer i prihvatljivo u atletici.
Tako, primjerice, i dalje nisu dopušteni pacemakeri koji se uključuju naknadno u trci, zbog čega nije priznat Kipchogeov maraton u Beču na kojem je probio barijeru od dva sata. Isto tako, na trkama se angažira više od jednog zeca kako bi ostali pomogli grupama trkača koji ne mogu pratiti udarni ritam – tako će u Londonu biti čak osam pacemakera na 45 trkača te osam ‘zečica’ na 30 maratonki.
Ipak, ako se pomoć pacemakera ne kosi sa sportskim duhom, zašto su onda zabranjeni na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima? Po toj logici bi i steroidi mogli biti dopušteni samo na manjim natjecanjima kada se ganjaju rekordi jer, eto, svaka pomoć je dobrodošla u pomicanju ljudskih granica. Priča o zečevima na stazi definitivno zvuči simpatično – oni su već sad ostavili duboki trag u atletskoj povijesti asistirajući vrhunskim trkačima u postavljanju mnogih rekorda.
Ipak, ako su sporni đonovi, onda je jasno da se ni zečja pomoć ne može promatrati kao nešto sasvim prirodno za put do uspjeha.
