Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako ćemo pamtiti Johna Terryja?

Kapetan, lider, legenda, šupak

Zadnja izmjena: 22. svibnja 2017. Profimedia

Završna scena bila je tako tipična i očekivana, baš onakva kakvom se takva karijera morala završiti.

Nakon 19 godina i 700 i kusur utakmica Chelsea je dobio priliku nakloniti se jednom od najvećih i najboljih igrača u svojoj povijesti, oprostiti se od velikog Johna Terryja. Čovjeka kojeg su navijači oduvijek obožavali. Ali ipak, sve je izgledalo tako patetično, nekako lažno i usiljeno, pretjerano izrežirano. Gotovo sve je u nedjelju na Stamford Bridgeu djelovalo tako umjetno i potpuno bespotrebno planirano.

I to zato što i jest bilo tako.

Ideja je bila Terryjeva – i 26 minuta koje je izmolio od Antonia Contea, i ‘počasna straža’, i sudjelovanje Davida Moyesa i njegove momčadi. Kapetan, lider čitave jedne generacije i jedna od najvećih legendi kluba od Chelseaja se na kraju oprostio nekako šupački. Ustvari, pitanje je to koje je oduvijek pratilo Terryja i koje je obilježilo njegovu karijeru, do te mjere da i na njenom kraju iskače kao jedno od najvažnijih.

Je li John Terry stvarno šupak i govnar kakvim ga se predstavlja?

Da se razumijemo, ne znam ja konkretan odgovor na to pitanje. Ne samo zbog činjenice da svi mi promatrajući stvari sa strane pojma nemamo kakav je Terry privatno, što ne znamo što se događa u njegova četiri zida i isto toliko zidova svlačionice, nego i zbog pitanja na koje morate odgovoriti isključivo vi sami. Gdje povlačite granicu?

Je li John Terry šupak zato što je klubu isplanirao oproštaj od njega samoga? Ili zato što je onomad promijenio raspored izvođača penala u finalu Lige prvaka da bi ispao heroj, a onda promašio taj penal? Što je u idućem finalu, u kojem nije igrao zbog glupog crvenog kartona, istrčao na slavlje i podigao pehar u punoj opremi, sve sa štucnama i kopačkama? Ili zato što je nedopušteni obilazak klupskog kampa i pored milijunske plaće naplaćivao 10.000 funti? Preko švercera prodavao mjesta u loži Wembleya? Ili što je propustio Svjetsko prvenstvo 2002. zbog sukoba sa zaštitarima u noćnom klubu?

Je li za vas John Terry možda šupak zato što je usred punog bara pišao u čašu od piva? Ili zato što je neposredno nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. pijan ismijavao američke turiste u kontekstu tog napada? Rasistički vrijeđao suparničke igrače? Što je parkirao svog Bentleya na mjestu za invalide? Ili što je varao ženu? I to dok je bila trudna s njihovim blizancima. I još osam puta u kojima je uhvaćen i sam priznao. I onda spavao s bivšom djevojkom i majkom sina svog klupskog i reprezentativnog suigrača i najboljom prijateljicom svoje supruge?

Rođen s kapetanskom vrpcom

Dakle, ne bi bilo teško zaključiti da John Terry jest ogromni govnar.

Međutim –opet se vraćamo pitanjima – i ako sami smatrate da je nečim od ovoga prešao tu imaginarnu šupačku granicu, i ako doista jeste grozna osoba, koliko mu imamo pravo suditi i koliko ga to stvarno razlikuje od velikog broja ostalih nogometaša? Ili, da stavimo u kontekst bacanja kamena onih bez grijeha, koliko ga to razlikuje od gomile ostalih smrtnika koji se nepropisno parkiraju, opijaju i tuku po kafanama ili spavaju s tuđim, a varaju svoje žene ili muževe? I trebamo li uopće zbog toga drugačije suditi o njegovoj karijeri?

Sam Walker, bivši urednik sportske rubrike Wall Street Journala, prije nekoliko dana je objavio knjigu nazvanu The Captain Class: The Hidden Force Behind the World’s Greatest Teams u kojoj je pokušao dokučiti koji su to ključni razlozi uspjeha najboljih svjetskih momčadi u različitim sportovima. Ukupno je 16 timova uvrstio u svoju analizu – između ostalih, mađarsku Laku konjicu, Pittsburgh Steelerse iz 1970-ih, San Antonio Spurse i Barcelonu, a baš svaki od njih zajedničku poveznicu imao je u činjenici da je njihova era uspješnosti počela s pojavom individualca koji se prometnuo u lidera.

Sve je djelovalo lažno osim emocija; njih ni tribine, ni suigrači, ni sam John Terry nisu mogli i nisu trebali glumiti, one su bile spontane i iskrene

John Terry za Chelsea je debitirao 1998, a već je tri godine kasnije prvi put oko ruke stavio kapetansku vrpcu. Carlo Ancelotti će reći da se s njom rodio, povjerio mu ju je Jose Mourinho, a nosio ju je i u mandatu svih ostalih trenera. Terry je postao sinonim za Chelsea; Terry je bio i još uvijek jest Chelsea.

U dresu ovog kluba odradio je 19 sezona, odigrao 717 utakmica i zabio 67 golova. U rekordnih je 580 je bio kapetan, igrao protiv ukupno 100 različitih momčadi. Pet puta zaredom je bio u najboljoj momčadi svijeta po izboru igrača, četiri puta u UEFA-inoj momčadi godine, isto toliko u najboljoj momčadi Premier lige. Tri puta je bio najbolji europski defenzivac, jednom igrač godine u Engleskoj. Odigrao je i 78 utakmica za reprezentaciju. S njim kao kapetanom i vođom Chelsea je osvojio pet titula prvaka, pet FA Cupova (a možda će još jedan), tri Liga kupa, Ligu prvaka i Europa Ligu. Sve što se moglo osvojiti.

Obilježio eru

Međutim, brojke i srebrnina nisu ono najbolje s Johnom. Jer on možda i nije bio talentiran kao drugi, možda i nije bio vrhunski nogometaš u onoj mjeri u kojoj mislimo da jest, ali je uvijek ostajao predan i uporan, išao iznad vlastitih limita i izvlačio maksimum. Kao 12-godišnjak je zaradio tešku ozljedu zbog koje je s terena odsustvovao brutalnih godinu dana, ali odustajanja nije bilo. Na noge bi vezao vreće šećera i trenirao, a sve kako bi ojačao mišiće i ponovno igrao nogomet. Kada je tek stigao u Chelsea, igrao je u veznom redu, a onda sam shvatio da se neće moći nositi s konkurencijom i da treba prilagodbu. I prilagodio se.

Terry je uvijek bio prvi koji dolazi i zadnji koji odlazi, pali i gasi svjetlo u Cobhamu, čak i sada kada je daleko najstariji. Kada je Chelsea prije dvije godine osvojio titulu, Jose Mourinho je igračima dao nekoliko slobodnih dana kako bi se odmorili. John ih je iskoristio radeći individualno u klupskom trening centru i na kraju uspio zabiti u idućem kolu protiv Liverpoola (i postati najbolji strijelac među defenzivcima) i do kraja sezone odigrati svaku minutu svake utakmice, s 34 na ramenima.

“Kada sam tek došao u Chelsea nije mi padalo na pamet ostajati poslije treninga. Kasnije sam vidio kako radi John i kako ga prati čitava ekipa i shvatio da je to način na koji funkcionira klub”, objasnio je Branislav Ivanović u jednom intervjuu za The Times.

Ćirin klišej s Gocom Jurićem i inzulinom savršeno se uklapa u ovu priču, jer John Terry jedan je od takvih igrača, koji je primjer i koji vuče sve ostale. I zato je u nedjelju apsolutno sve na Stamford Bridgeu djelovalo lažno i umjetno i isplanirano osim daleko najvažnije stvari.

Sve osim emocija; njih ni tribine, ni suigrači, ni sam John Terry nisu mogli i nisu trebali glumiti, one su bile spontane i iskrene.

Nije Terry savršen, nije ni blizu toga; egotriper je upitnog morala i labilnog karaktera – ustvari, vrlo vjerojatno jest pravi šupak – koji je zaslužio sve kritike koje je trpio i breme koje nosi na leđima, ali je i čovjek koji je obilježio jednu eru engleskog i europskog nogometa i na čijim rukama je, između ostalih, izgrađena imperija danas moćnog Chelsea.

To možda nije prvo po čemu će ga svi pamtiti, a trebalo bi biti.

Ne propusti top članke