Duhanski sponzori iznimno su značajno poglavlje u povijesti Formule 1 još od vremena kada su troškovi utrkivanja postali toliko visoki da klasični poslovni model financiranja putem novca od startnina, nagrada i prodaje novih i rabljenih bolida privatnicima više nije mogao biti dostatan. Dakako, sponzori su postojali i ranije, ali samo oni vezani za automobilsku industriju, poput proizvođača goriva i guma. Revoluciju su 1968. donijeli Colin Chapman i momčad Lotus, a simptomatično je kako je već prvi s automobilskom industrijom nepovezani sponzor koji je ušao u Formulu 1 bio proizvođač cigareta, Gold Leaf.

U roku od samo nekoliko godina, tradicionalne su nacionalne trkaće boje više-manje postale stvar prošlosti, a bolidi postali nalik pokretnim reklamnim panoima, među kojima su prednjačili upravo oni koji su izgledali poput velikih kutija cigareta.

Kristalno je jasno da je čitav projekt Mission Winnow samo jedna velika, prikrivena, zakukuljena i zamumuljena reklama za cigarete

Zapravo, razmislimo li o Formuli 1 od 1970-ih do 2000-ih, prvo čega ćemo se prisjetiti s vizualne strane bit će upravo takvi bolidi: čak i ako nikad u životu niste zapalili, nedvojbeno ćete lakoćom znati prepoznati i nabrojati nekoliko brendova upravo zahvaljujući tim livrejama koje danas promatramo s nostalgijom i smatramo ikoničkima: John Player Special, Marlboro, West, Gitanes, Benson & Hedges, Rothmans, Camel, Lucky Strike, Mild Seven… Dakako, nije se to odnosilo samo na Formulu 1; svaki fan relija zna da Subaru Impreza mora biti plava sa zlatnim felgama, a ako je tu i natpis 555 tim bolje, makar i ne bili svjesni da je to samo još jedna marka cigareta i da su to njene boje.

A to je zapravo strašno.

Zabrana na pogrešan način

O štetnosti cigareta uistinu ne treba govoriti. Svjesna je toga, uostalom, i većina pušača. To ne znači, barem u mojem načinu gledanja na stvari, da bi duhanske proizvode trebalo zabraniti, ali definitivno ih treba maknuti iz javnog prostora — kako doslovno, tako i u prenesenom, marketinškom značenju.

Zabrana reklamiranja, kao i s alkoholom, bila je u domeni individualne legislative pojedinih država, pa su već od 1980-ih na pojedinim utrkama bolidi umjesto imena brendova na sebi imali kojekakve izmijenjene natpise, ali do potpune zabrane duhanskih sponzora došlo je tek 2006. Što je, činilo se, napokon trebalo stati na kraj dotadašnjoj praksi subliminalnih poruka. Naravno da sam nedostatak natpisa s imenom brenda nije mnogo značio ako je neovisno o tome čitav bolid bio u bojama i dizajnu kutije cigareta! I takvi, bolidi su slali jasnu poruku kako je pušenje cool, kako su cigarete cool, utiskujući je i u svijest najosjetljivije publike, klinaca koji tek počinju pratiti sport. Zabrana je stoga bila dobra stvar, ali je, kako to obično biva, izvedena na potpuno pogrešan način.

Ako ste primjerice, poput mene zaljubljeni u autiće, morate znati da je danas u velikom dijelu zemalja ilegalno kupiti model s duhanskim oznakama. Želite li na polici imati, recimo, model bolida kojima su Mario Andretti, Ayrton Senna, Michael Schumacher ili Mika Häkkinen osvajali naslove, morate biti svjesni da ih uglavnom ne možete kupiti, odnosno da ćete dobiti krnje modele, bez sponzorskih natpisa. U najboljem slučaju možda ćete ih dobiti u kutiji, te ih moći sami zalijepiti, ali najčešće niti to. Ima i lažnog oglašavanja: jedan je prijatelj naručio s eBaya Matru-Simcu MS 670B u omjeru 1/43 specifično zato što je jedina od dostupnih na slici imala oznake Gitanes. Dobio ju je bez njih i potom morao same oznake zasebno naručivati od Kineza, koji — očekivano — nude sve.

Imbecilna histerija i lažiranje povijesti, ako mene pitate. Pomalo me podsjeća na “skandal” od prije nekoliko godina, kada je jedan portal proglasio maketarsko natjecanje u Zagrebu veličanjem NDH i ustaštva zato što su izložene makete vojnih vozila na sebi imale povijesno točno i utemeljeno znakovlje. Svjestan sam da to otvara mnoge implikacije i moralna pitanja, ali granica je povučena na pogrešnom mjestu.

Prije desetak godina osjećao sam se pomalo kao kriminalac kada sam od prijatelja kupio model Hitlerova paradnog Mercedes-Benza 770K s pripadajućim zastavicama Trećeg Reicha. On živi u Austriji te čak nije želio ni oglasiti taj model na forumu, plašeći se da bi mu mogli ukinuti dozvolu boravka zbog toga, pa mi je poslao poruku o njemu privatno, kao da mi prodaje drogu, a ne model u omjeru 1/43. Ne kažem da nije moguće takav model nabaviti i izlagati i iz pogrešnih razloga, ali siguran sam da većinu kolekcionara ponajprije zanima povijesni aspekt. Uostalom, imam i Papamobil, a agnostik sam. A da i ne spominjem Lincoln SS-100-X s figuricama putnika, usprkos tome što JFK-a smatram budalom koja je dovela svijet na rub nuklearnog rata…

Suptilno usklađivanje detalja na bolidu

Povijest je povijest, želim i sve svoje trkaće modele imati sa stvarnim sponzorskim natpisima, onakvima kakve su imali u trenutku kada su se utrkivali. No, u današnjem svijetu ne želim da pravi trkaći automobili, pa ni njihovi umanjeni modeli koje ću jednom možda poželjeti nabaviti, više na sebi imaju ma kakve sublimirane reklame za cigarete.

A to pravilo Ferrari i Philip Morris svjesno izigravaju već 13 godina.

Nisu jedini, dakako. Mada je i reklamiranje alkohola zabranjeno, Williams je nekoliko godina imao Martinijevu livreju. McLarenov Zak Brown je pak, požurio napomenuti kako to što reklamiraju BAT-ov brend e-cigareta Vype ni na koji način ne krši pravila jer “nemaju nikakvih veza s duhanskom stranom posla”. No, sve je to mačji kašalj prema onome što rade u Maranellu.

Najveći je skandal zapravo izbio 2010., kada je naizgled apstraktni barkod na crvenim bolidima neobično podsjećao na donji dio kutije Marlbora, protiv čega se pobunila grupa britanskih liječnika i aktivista. Tada je još na snazi bio jedan od najnevjerojatnijih sponzorskih ugovora u povijesti — od 2005. do 2011. Philip Morris je za oglašavanje na Ferrarijevim bolidima platio čak milijardu dolara, a službeno je ime ekipe bilo Scuderia Ferrari Marlboro. Sredinom sljedeće sezone Marlboro je nestao iz službenog naziva Scuderije, ali ne i s bolida. Philip Morris je nastavio godišnje plaćati Ferrariju oko 50 milijuna dolara, a postavlja se pitanje za što, ako se ne smije direktno reklamirati?

Ima načina.

Pogledate li klasične Ferrarije iz vremena prije nego što je 1990-ih veza s Philipom Morrisom postala tješnja, oni su bili tamnije, decentnije crvene nijanse. Posvjetljivanje, ubacivanje narančastog tona, odnosno usklađivanje s nijansom karakterističnom za kutiju Marlbora, direktna je posljedica te alijanse. Suptilno usklađivanje detalja na bolidu, kako bi oblikom ili tipologijom slova podsjećalo na Ono što bi htjeli reklamirati, a ne smiju, može se zamijetiti na svakoj recentnijoj Ferrarijevoj livreji, i uglavnom je prolazilo lišo.

Sve do ove sezone, kada su ipak pretjerali.

Najnovija prevara

Natpis Mission Winnow pojavio se lani u Suzuki, a zimus je objavljeno, pa nedugo potom i povučeno, kako će, u skladu s tradicijom, postati i dio novog imena Scuderije. Dizajn slova i logotipa neupitno podsjeća na proizvode grupacije Philip Morris, dostatno da su ne samo odustali od preimenovanja, nego i izostavili reklame u svim državama s ozbiljnijim zakonima protiv reklamiranja duhanskih proizvoda u kojima se do sada vozilo, poput Australija, Kanade, Francuske i Engleske. Po nekim najavama, moglo bi se dogoditi da ovu reklamu, zbog uzburkanih duhova, više uopće ni ne vidimo ove sezone, ako ikad.

Što bi vjerojatno bilo i najbolje.

Bizarnost čitav priče najbolje se razotkriva na izvoru, odete li na samu stranicu — hrpa ispraznih trabunjanja o tome kako se Philip Morris nalazi pred velikim izazovima te usmjerava sve resurse u nove tehnologije kako bi se kompanija odmakla od dosadašnjeg poslovanja. Bez ijedne riječi o tome što bi te nove tehnologije, proizvodi i poslovi bili — jer je sve to šarena laža, ne postoji. Na naslovnici su uz te budalaštine još i linkovi na priče o Scuderiji Ferrari i drugom sponzorski podržanom projektu, moto ekipi Ducati Corse. No, odsutnost supstance najveći je razlog zašto je ova priča podigla toliko obrva: kristalno je jasno da je čitav projekt Mission Winnow samo jedna velika, prikrivena, zakukuljena i zamumuljena reklama za cigarete.

Prema javno dostupnim podacima, korporacija je uložila oko četiri i pol milijarde dolara u razvoj zamjenskih proizvoda koji će upotpuniti njen portfelj. Znate li o kakvim je novim produktima riječ? O inačicama koje duhan ne spaljuju nego samo zagrijavaju, uz ispuštanje nikotina (najpoznatiji je IQOS), te o drugim proizvodima baziranima na nikotinu. Sve vodeće organizacije za borbu protiv pušenja odavno su skočile na noge, ukazujući na to da je riječ o još jednoj podvali duhanske industrije. Sva istraživanja usmjerena su na to kako bi se upravo najštetnija tvar, ona koja izaziva ovisnost, učinila dostupnom na druge načine! Licemjerje duhanske industrije time dostiže novi vrhunac, a projekt Mission Winnow nam se otkriva samo kao još jedna, najnovija prevara u grotesknom nizu.

Lijepa je, stoga, ironija što Ferrari, usprkos nesuđenom nazivu i reklamama, sada uistinu ne pobjeđuje, dok Ducati Corse, kojoj je Mission Winnow ostao u službenom nazivu momčadi, ima dvije pobjede u Moto GP prvenstvu, ali debelo gleda u leđa, još jedan s njima spojeni dio tijela i auspuh Marcu Márquezu i Hondi. Obje su mi ove talijanske marke tradicionalno bliske srcu, ali količina licemjerja u ovoj priči tolika je da im je trenutno uistinu teško poželjeti dobro, znajući da u sprezi s trovačima u tolikoj mjeri rade budale od nas.