Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je 1860 München postao najprije plastični, pa onda amaterski klub

Gazdi se više ne da…

Znate one priče o plastičnim klubovima bez identiteta i duše koji uspjeh temelje na novcu nasuprot klubovima s tradicijom?

Otkako je 1963. lansirana Bundesliga, Bayern München je postao prvak čak 26 puta, dodao je tome 17 domaćih kupova (jedno prvenstvo i jedan kup osvojio je i u predbundesligaškoj eri), a nabrao je i 11 međunarodnih trofeja. Jasno je, to je najuspješniji njemački nogometni klub, s ogromnom tradicijom i još većim navijačkim bazenom. Pa ipak, i Bayern je jednom bio ‘plastičan’.

TSV 1860 München osvojio je Bundesligu prije nego je društvo iz Säbener Strasse uopće ušlo u nju. Bili su Die Sechzger (ili Die Löwen, lavovi, kako ih još zovu) prvaci, ali i respektabilna sila u Europi, s obzirom na to da su 1965. igrali finale Kupa pobjednika kupova protiv West Hama na starom Wembleyu. Dakle, München je bio itekako plav, jer Turn- und Sportverein München von 1860 je osvojio prvenstvo, kup i igrao finale europskog natjecanja dok je Bayern još uvijek bio u nižem rangu.

Međutim, ostao je to do danas vrhunac koji su Zehcigeri uspjeli doseći. Netom nakon osvajanja trofeja, pokazali su se lošim pregovaračima i podcijenili rastući Bayern kojeg su dotad gledali kao nedoraslog mlađeg brata. Gubili su sponzorske ugovore, a rastuća bavarska industrija sve se više okretala crvenoj strani Münchena. Uslijedila su dva desetljeća velikih financijskih problema, turbulentnog odnosa u klubu i lutanja po pitanju struke, što je rezultiralo sunovratom.

Ipak, pošto je klupu preuzeo Werner Lorant, legendarni veznjak sijaseta bundesligaških klubova, krenulo im je. Predsjednik Karl-Heinz Wildmoser organizirao je klub i vukao solidne strateške poteze. Vratili su se natrag u Bundesligu, prvo se kvalificirali za Kup UEFA 1997., a onda i u Ligu prvaka 2000., iako se nisu uspjeli plasirati u grupnu fazu. Odjednom više nije bilo toliko loše, ali ni budućnost nije izgledala previše blistavo. Problem je bio novac i jednako kao početkom 1970-ih nije bilo načina da 1860 München zaradi novac bez rasprodaje igrača, a to nije održivo. Ne samo da nisu mogli biti marketinški konkurentni Bayernu, nego je i ostatak prvoligaškog društva financijski i organizacijski otišao predaleko.

Odluka koja je zapečatila budućnost

Jedan od temeljnih razloga za to bio je i stadion.

Plan je bio proširiti i modernizirati njihov Stadion an der Grünwalderstrasse. U klubu su smatrali kako će adaptacija za njihove potrebe donijeti stalne prihode i pridonijeti financijskoj solventnosti kluba. Uostalom, stadion je temelj svakog kluba koji drži do sebe. Ipak, gradske su vlasti odbile projekt i praktički prisilile Bayern i TSV 1860 München da funkcioniraju zajedno na istom stadionu. Prvo su s Bayernom dijelili Olimpijski, a onda su zajedno ušli u projekt Allianz Arene. Problem je bio što Zehcigerima Allianz Arena jednostavno nije bila potrebna.

Taj divni stadion predviđen je za potrebe Lige prvaka. Projektiran je tako da pruži sav luksuz i svjetla reflektora kakva traži FC Hollywood, kako popularno nazivaju Bayern. Uostalom, takav top klub treba imati top stadion. S druge strane, 1860 Münchenu taj stadion nimalo ne treba, jer luksuz koji donosi oni nemaju kome naplatiti. A izgraditi nešto luksuzno košta, tako da je klupska blagajna bila iscrpljena troškovima izgradnje zdanja koje im nije niti potrebno. Odluka gradskih struktura da ne mogu širiti i adaptirati Grünwalder praktički ih je gurnula u stečaj i bankrot.

Ukazala se u prvom trenutku pomoć od gradskog rivala. U vremenu kad je bankrot visio nad glavom Bayern je ponudio 11 milijuna eura kao otkup prava koje je 1860 München imao na stadionu. Financijska injekcija je dobro došla u krpanju rupa u rastegnutom budžetu, ali čelnici Zehcigera su se pokazali jednako lošim pregovaračima kao i 40-ak godina ranije. Da, budžet je trebalo hitno pokrpati, ali tom su si odlukom praktički zapečatili budućnost. Klub više nije imao prihode od iznajmljivanja poslovnih prostora i davanja licenci za komercijalnu djelatnost, nije mogao pobrati dividendu od pozitivnog poslovanja koje su donosili koncerti i izgubio je pravo na novac koji donosi sponzorsko ime Arene.

Ukratko, prodajom svog dijela u Allianz Areni prodao je svoju budućnost, i to ne za velike novce. Tim više što i za igranje na stadionu koji je nekoć bio njegov mora plaćati određenu godišnju rentu.

Potpuni cirkus i odlazak u amaterizam

Stadion je temelj svakog kluba koji drži do sebe, a Zehcigeri su ostali bez njega. Kratkovidno su si za 11 milijuna eura izbili mogućnost da godinama zarađuju kroz komercijalnu djelatnost, a još su zapeli na stadionu koji je potpuno izvan njihove lige i na kojem neće zaraditi na ulaznicama. Pobogu, tko će platiti ogromne cifre za VIP sjedala i Sky Box lože da bi gledao drugoligaški nogomet? Stadion bi trebao odgovarati potrebama kluba i zbližavati navijače, biti korišten da podiže atmosferu oko kluba, a Allianz Arena kao takva potpuno otuđuje Münchenove navijače od kluba. Zamislite depresiju navijača koji dođe na stadion na koji očito ne pripada. U sezoni 2005./06. – drugoj nakon ispadanja u Cvajtu – klub je imao prosječnu posjećenost od 41.720 navijača, dok je u tekućoj sezoni taj broj pao na 25.900. Naravno, prazne stolice Allianz Arene nisu jedini razlog za takav pad, ali depresivna atmosfera nečega što je toliko izvan tvoje lige sigurno jako utječe na motivaciju navijača za dolazak na stadion.

Samo pet godina nakon što je prodao svoj dio u Allianz Areni, TSV 1860 München je opet bio na rubu bankrota. Kako ovaj put u klubu nisu imali što prodati, odlučili su se na investitora. Jordanski milijarder Hasan Ismaik kupio je 60 posto dionica kluba i 49 posto upravljačkih prava. Kako navijače u Njemačkoj štiti Regel 50+1, Ismaik nije imao neograničenu vlast, ali ubrzo je među predstavnicima navijača pronašao – bolje rečeno, kupio – suradnike koji su mu omogućili da klub pretvori u svoju igračku.

Otkad je preuzeo klub promijenio je 13 trenera, a nakon što je Thomas Eichin smijenjen s pozicije sportskog direktora, Ismaik je na tu poziciju instalirao američkog poduzetnika Anthonyja Powera. Koliko je taj nekonvencionalan svjedoči i činjenica da je prvu konferenciju za medije održao sjedeći između novinara, a predstavio se tek na kraju priopćivši kako je Eichin bivši i kako on sad vodi klub. Potpuni cirkus.

TSV 1860 München nikako nije plastični klub. Međutim, više od tradicije ili navijača, plastičnost kluba određuje to kako ga vode ljudi koji su na čelu u sadašnjosti. Znači, klub su preuzeli ljudi koji nemaju baš niti blagog pojma o nogometu i vode ga kao da se sprdaju na video igrici. I čudi li onda ikoga što je TSV 1860 München, kao najdugovječniji drugoligaš, ispao iz lige?

I onda je gazda odlučio da mu se ne da igrati u trećoj ligi u kojoj su skliznuli, umjesto da ispuni svoje obećanje o ponovnom ulasku u Ligu prvaka. Jer – klub, to je on. I on će odrediti sadašnjost i budućnost kluba. Taman na povratku na Grünwalder, Ismaik je odbio platiti 10 milijuna eura za licencu u trećoj ligi i TSV 1860 München ispada u amaterski rang natjecanja.

Godine loših, ali baš katastrofalnih odluka došle su na naplatu. Povijest se ponovila u aspektu loših pregovaračkih sposobnosti i potpune kratkovidnosti u planiranju budućnosti. Ostaje im ponovo ponoviti povijest i vratiti se iz amaterizma. Ali to će biti puno teže, neusporedivo teže nego ikad prije.

Ne propusti top članke