Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Aduriz varao vrijeme

Osebujni slučaj napadača koji je vrhunac doživio duboko u svojim 30-ima

Zadnja izmjena: 2. siječnja 2019. Profimedia

Pet dana je prošlo, a snimka tog trenutka još se vrti po naslovnicama raznih servisa i društvenih mreža.

Sam je izdisaj prvog dijela utakmice između Athletic Bilbaa i Real Valladolida, a u trenutku kada svaka ekipa probire bodove kroz prste neopreznost Valladolidovog veznjaka Keka donijela je mogućnost Athleticu da povede iz jedanaesterca. Na San Mamésu vlada tajac, jer se u grčevitoj borbi za preživljavanje sumnja i neizvjesnost nadvija čak i nad sposobnost jednog od najboljih izvođača penala u La Ligi, Aritza Aduriza. Ovaj uzima loptu, stavlja je na bijelu točku, pogleda suca i iz mjesta, praktički bez gledanja i hladan kao špricer opali u kut gola Jordija Masipa.

I pogodi.

Bio je to nevjerojatan trenutak, nalik onom pogotku Ronaldinha Chelseaju na Stamford Bridgeu 2005. Ali kod Ronaldinha se radilo prvenstveno o briljantnoj tehnici i procjeni situacije, koja je onda uspješnom realizacijom zaokružila sve i dodala dozu ruganja. Njegov ulog je, doduše, bio malen jer situacija nije uopće nalagala da će Brazilac dobiti prostora na šutu; Aduriz je, s druge strane, imao ‘samo’ taj šut koji u trenucima neizvjesnosti oko budućnosti kluba s pričom većom od samog nogometa vrijedi puno više. Kada je netko istovremeno lud i bogat, kažu da je ekscentrik, a s obzirom na deficit bodova i forme Aduriz je tad bio samo lud. Ali itekako je znao što radi.

Aduriz svojim primjerom pokazuje da starosna krivulja ne mora biti baš pravilna i vrijediti jednako za svakoga

Čovjek koji će početkom godine navršiti 38 godina života napucao se i jedanaesteraca i nazabijao golova, ali njegova je priča sve osim obična. On je igrač koji ne upada toliko u onu dvojbenu sportsku kategoriju late bloomera nego ruši ono što smo smatrali nepobitnom životnom činjenicom; godinama nitko ne može pobjeći. Onda kada su svi očekivali da će dotad tek prosječan napadač postati još prosječniji i da će sve biti samo još sporije, slabije, neefikasnije, godine su mu donijele samo bolje dane.

Krivulja starenja

U sportu se iznosi koje klubovi plaćaju za igrače pravdavaju nizom algoritama. Za elitne igrače će se novci prevrtati kudikamo rjeđe, jer se u velikoj većini slučajeva radi o nogometašima čije su sposobnosti potvrđene na najvišoj razini, stoga je samo pitanje financijske moći i ideje uklapanja takvih pojedinaca u sustav. No, za sve ostale postoji niz varijabli koje će klubovi uzeti u obzir pri kupnji. Jedna od krucijalnih je i igračka dob. Sportaši mogu donekle prolongirati efekte starenja, ali im ne mogu pobjeći; tu na scenu stupa analitički mehanizam koji obrađuje učinak starenja i pomaže klubovima da dobiju jasniju sliku oko možebitnih rizika kod plaćanja odšteta za nogometaše koji su prešli s one strane starosnog spektra.

U elitnom sportu razlika između uspjeha i posrtaja nerijetko leži u sitnim marginama. Međutim, za razliku od starog Opela vaših roditelja, ljudsko tijelo ima načina za donekle kompenzirati učinak starenja. Obradom i kontekstualiziranjem tih podataka počeli su se baviti u američkom Major League Baseballu još ranih 1990-ih, kako bi kategorizirali nedostatke i prednosti igrača u određenim etapama karijere. Bila je to sportska adaptacija ageing curvea — odnosno, starosne krivulje — koja je u bejzbolu specifična, jer se radi o sportu s dugim vijekom trajanja sportaša u odnosu na većinu drugih.

Obrada krivulje starenja zapravo omogućava najbolji suodnos između karakteristika pojedinog igrača koje se mogu povezati s iskoristivošću tijekom godina. Što igrač više naginje profiliranju određenih mentalnih karakteristika, to mu projicirani tijek karijere postaje dulji. Metoda je to koja ne pomaže samo pri procjeni nekog očekivanog kretanja i razvoja igrača u poznijim godinama zbog potencijalnog transfera, već se koristi i kod analize postojećeg kadra kako bi se uvijek bilo korak ispred i održavalo najvišu moguću razinu.

Njihove procjene kažu da faza fizičkog razvoja staje oko 23. godine. Organizam tada prestaje proizvoditi hormon rasta i smanjuje produkciju testosterona, a kosti oko te dobi dostižu idealnu gustoću. Mitohondriji proizvode optimalnu količinu energije, mišići su elastičniji nego što će ikada kasnije biti i generalno je tijelo, ako je pravilno uzdržavano, dosegnulo svoj vrhunac. Period nakon toga performanse neznatno počinju opadati, prvenstveno zbog manje proizvodnje energije, ali tu onda dolazi druga komponenta — ona zbog koje starost ne mora biti nužno i strah, a to je iskustvo. Čovjek koji je dovoljno inteligentan da osluškuje svoje tijelo zna uskladiti njegove potrebe s performansom na terenu.

Triput u Bilbau

Solidan primjer za to je Cristiano Ronaldo. Da, on živi gotovo pa asketski život u kojem je njegovo tijelo iznad svih ovozemaljskih užitaka. On čuva stanice putem ledenih kupki te strogo pripremljenih režima treninga i ishrane, ali možda ni ta nadljudska priprema ne bi bila dovoljna da u pravom trenutku nije prešao s pozicije krilnog napadača na onu najisturenijeg čovjeka, poachera. Jer kod nje, kažu ljudi koji su adaptirali analizu starosne krivulje za nogomet, vrhunac dolazi znatno kasnije od neke generalne prosječne dobi.

Prema statističaru i analitičaru Michaelu Caleyju, nogometaši dostignu idealnu kombinaciju kognitivnih i fizičkih sposobnosti između svoje 25. i 28. godine, ali ta dob se može razložiti po pozicijama. Prvo ‘nastradaju’ krilni igrači, a onda redom i veznjaci, bekovi, napadači, braniči i na kraju, logično, stižu i vratari. Slijed je to koji prati kretanje osi od iskorištavanja fizičke dominacije prema rutini i iskustvu.

Cristiano je svoju kompenzaciju izveo prelaskom s najosjetljivije pozicije na onu gotovo pa najdugovječniju. Andrea Pirlo, Luka Modrić i još niz igrača spuštali su se od pozicije iza napadača sve do one povučenih playmakera, a na toj poziciji često imaju ispomoć u vidu radnika koji obavljaju fizički isrcpan dio posla. Javier Mascherano je također bježao iz veznog reda sve do pozicije stopera. A svi su oni zapravo bježali omči vremena koja im se omotavala oko vrata.

I tu se vraćamo na slučaj igrača koji je svoj vrhunac imao duboko u 30-im godinama i koji je tu krivulju dobrano poremetio svojom pričom.

Aduriz se na ulaznom pragu kluba koji ga je već dvaput u prošlosti odbacivao pojavio u ljeto 2012., u godinama kada je Caleyjeva grafika već počela gubiti boju koja označava period igračkog vrhunca za napadača. Prvi put ga je Jupp Heynckes promovirao u prvu momčad 2002., ali kada je Nijemac otišao iz Bilbaa za Aduriza više nije bilo mjesta. Drugi put je pokušao 2005.; tada je dobio nešto više prostora, ali je Athleticu trebao nasušno novac pa ga je prodao u Mallorcu za šest milijuna eura. U dvije sezone ondje postigao je 11, odnosno 12 golova. Tada ga je angažirala Valencia, a pod Unaijem Emeryjem je zabio 23 gola u 84 nastupa. Daleko od toga da su to neke loše brojke, ali da vam netko da papir na kojem nije navedeno ime igrača, vilice ne bi baš padale na pod od pozitivnog šoka.

Athleticu je tog ljeta 2012. trebao napadač, a sa 31 i pol godinom na leđima Adurizu je ponudio trogodišnji ugovor. Očekivalo se da će ga odraditi i da će onda to biti to za njega.

Iskustvo napravilo svoje

Prve je sezone je već debelo nadmašio svoj prosječni učinak sa 18 golova u svim natjecanjima, što je ponovio i dogodine. Treće sezone, kada mu je sa 33 isticao ugovor, Aduriz je zabio 26 golova, od toga tri u sedam nastupa u Ligi prvaka, gdje je Athletic dospio uvelike zahvaljujući njemu. Kraj se nije nazirao; već je godinu poslije natrpao 36 golova u svim natjecanjima. Tada mu je bilo 35, a jedini igrač koji je u povijesti španjolskog nogometa dostigao taj učinak u tim godinama je nitko drugi do Ferenc Puskás.

Upravo je Puskás bio primjer maksimaliziranja prirodnog talenta i kognitivnih sposobnosti po gubitku fizičke snage. Istini za volju, nogomet je tada bio puno, puno drugačiji, ali je Puskás — kojem su se suigrači u Real Madridu unatoč legendarnom statusu rugali da zbog zapuštenog trbuha “igra trudan” — isporučio jednako brutalne brojke kao i Aduriz.  No, Puskás je bio svjetska klasa i nalik Cristianu Ronaldu je suzio svoj manevarski prostor na terenu, ograničivši si radijus kretanja na samo pet metara u kojima mu nije bilo ravnog. Bilo je to samo pet, ali “zlatnih pet”, kako ih je nazvao njegov suigrač Amancio Amaro. Kilažu je kod Mađara zasjenila rutina u jednom, vrlo ograničenom segmentu igre, ali za Aduriza naprosto nema suvislog objašnjenja.

Doduše, njegove su fizičke predispozicije uvijek bile besprijekorne. Svojevremeno se bavio nizom drugih, za tijelo zahtijevnim sportovima: kao dijete je surfao i planinario, a kao devetogodišnjak je bio španjolski doprvak u skijaškom trčanju. I premda je ta sklonost različitim disciplinama vjerojatno pospješila njegov fizički razvoj, njegov učinak na terenu nikad — a pogotovo ne u ovoj veteranskoj fazi, u kojoj su i spremniji od njega posustali — nije nužno bio vezan nužno uz atleticizam.

Iako je cijelu karijeru igrao kao najistureniji igrač, Aduriz se nije previše oslanjao na snagu, makar mu je nije nedostajalo. Kod njega je uvijek bila primjetnija brzina, a najvidljivija elegancija primanja lopte. S godinama je samo došao i osjećaj prepoznavanja situacija, one kada se igrač boljom percepcijom nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme bez trošenja suvišne energije. Nije se kupao u ledenim kupkama usred noći niti se ograničio na zlatnih pet metara, ali je iskustvo napravilo svoje.

Ipak, svemu dođe kraj, a Aduriz je ove sezone ipak posustao i izgubio korak — baš poput njegova Athletica, koji se bori za opstanak u La Ligi. Gol Valladolidu bio mu je tek drugi u prvenstvu, s tim da su oba stigla iz penala, makar je zabio i četiri u Copi del Rey. I premda je depresivno zatvoriti tako osebujnu priču zaključkom da je, eto, i njega naposljetku pobijedilo vrijeme, jedina stvar od koje se ne može pobjeći, on svojim primjerom pokazuje da starosna krivulja ne mora biti baš pravilna i vrijediti jednako za svakoga. Ako je ovo njegov igrački kraj, jedno je sigurno: on nikako nije stigao prerano.

Ne propusti top članke