Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Iza svakog neuspjeha neupitno dolazi period introspekcije, onaj u kojem se čovjek trudi naučiti nešto iz svojih pogrešaka. Narod to formulira kroz onu izreku “svako zlo za neko dobro”, koja u praksi nerijetko postane tek metoda autosugestije kako bi se u takvim trenucima što lakše okrenulo pogled prema naprijed. Teško je, međutim, definirati neuspjeh ako ni sami niste sigurni što ga za vas definira.
Za belgijsku nogometnu reprezentaciju uspjeh je bio itekako relativan pojam; iako su zapravo dio nogometne povijesti još od prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju 1930., Belgijci su se uvijek nekako zadovoljavali ulogom statista i brojčane popune. Međutim, kada jednom okusite uspjeh vaša percepcija se mijenja, a ljudska priroda diktira da se sve počne rotirati oko njega. Za Belgiju je taj trenutak stigao na SP-u u Meksiku 1986., kada su iskusnim imenima kao što su bila Jean-Marie Pfaff, Jan Ceulemans i Eric Gerets priključeni talentirani mladci s Enzom Scifom na čelu. Ta je generacija bila naizgled još jedna koja je također patila od njihova ‘prokletstva’ zvanog neiskorišteni potencijal, ali neke su se stvari poklopile i Belgija je završila kao četvrta reprezentacija na svijetu.
Percepcija se, htjeli oni to ili ne, morala promijeniti.
Međutim, meksičkom uspjehu unatoč, Belgija je bila i ostala nedefinirana momčad u kojoj talenta ima, ali se on nekako uvijek gušio kroz pretjerani naglasak na opreznosti. Rigidnost i od talenata napravi tek graciozne hodače po staklu, a upravo je to bila najveća prepreka kontinuitetu belgijskog reprezentativnog nogometa. Okus uspjeha je samo potencirao tu diskrepanciju, pa je trenutak koji je kroz neuspjeh bio osobito frustrirajući bio i prijelomni te konačno naložio rizik. Za Belgiju je to bila blijeda i neinspirativna predstava na SP-u u Francuskoj 1998., kada su njeni izabranici otišli kući nakon tri mršava remija u grupnoj fazi protiv Nizozemske, Južne Koreje i Meksika; dvije godine kasnije kući su i ostali, kao organizatori Eura u kojem su također ispali nakon prvog kruga.
Bila je to momčad bez magije i bez timske kohezije. Jednog je čovjeka gledanje takve momčadi osobito pogodilo; bio je to ujedno čovjek koji je znao pokazati prstom u problem i ponuditi soluciju.
Djeca sistema
Kako to obično biva, taj čovjek sam nije imao neku značajnu nogometnu karijeru, ali je zbog te činjenice nadoknađivao praksu neutaživim razvojem teorije.
Igrački dani Michela Sablona svode se na skromnu karijeru u Merchtemu, ali njegovo viđenje igre bilo je izvanserijsko. Upravo je iz tog razloga završio kao važan dio stručnog stožera izbornika Guya Thysa, s kojim je doveo Belgiju do uspjeha u Meksiku, onog kojeg ova momčad može izjednačiti. Sablonu je mnogo godina kasnije dano povjerenje da izvede belgijski nogomet na pravi put, a on je poput scenarija nekog filma o superherojima za istim stolom okupio 30 trenera iz svih krajeva politički podijeljene zemlje kako bi razglabali o konkretnom planu razvoja nogometa.
“Brojke pričaju priču”, govorio je Sablon, prije nego što je krenuo u megalomanski projekt suradnje sa sveučilištima u Gentu i Louvain-La-Neuveu, putem kojeg je zajedno sa suradnicima redizajnirao čitav sustav odgajanja igrača od najranije dobi. Naglasak je i dalje bio na individualcu, ali ono što je napravilo razliku došlo je kroz viziju kako tog individualca odgojiti izvan parohijalnih okvira; onih koji su ga tjerali da funkcionira izoliran od praktički nepostojećeg sustava na terenu. Sablon i njegova grupa shvatili su da megatalentirani pojedinci u ekipi trebaju imati svoju specifičnu ulogu unutar sistema.
Martinez je u najbitnijoj utakmici turnira, onoj protiv Brazila,napokon pokazao da on sam izvlači pouke, ali i da paralelno s njim uči i čitava momčad
“Izvanserijske pojedince treba pustiti da igraju”, govorio je Sablonov kolega Bob Broaweys. “Tenzija između individualca i momčadi je međusobno isključiva i rijetki su individualci s kojima je lagano raditi. Svjesni su svoje vrijednosti i od njih očekujete da kažu ‘ja ću se sabrati i napraviti to’. Trebaju malo tog bijesa, jer je i on dio talenta”.
Mnogo godina kasnije, plodovi njihove filozofije pretvorili su se u kontinuiranu grupu koja je redovito okarakterizirana kao favorit iz sjene. Eden Hazard, Kevin de Bruyne, Romelu Lukaku, Marouane Fellaini, Jan Vertonghen, Mousa Dembélé i Thomas Vermaelen su djeca tog sistema. Osnovni je problem, međutim, i za ovu generaciju predstavljao manjak ideje kako u potpunosti ispotencirati njihovu reakciju da bi taj talent ‘kliknuo’ unutar definiranog plana i sustava.
Prethodni izbornik Marc Wilmots bio je takav izvanserijski pojedinac, ali unutar krnjeg, rigidnog i uostalom reduktivnog sustava koji je i primorao Sablona i društvo na kompletnu reorganizaciju. On možda i jest znao kako se ophoditi s individualcima, ali je osnovni problem bio taj što ga je možda upravo pozadina iz igračkih dana, u kombinaciji s ograničenom trenerskom vizijom, lišila potrebne razine da ih organizira na sistemskoj razini. U tome se i krije glavni razlog njihova rezultatskog podbačaja, pogotovo nakon što im je na Euru u Francuskoj Wales očitao bukvicu u četvrtfinalu.
Ključna bitka
Ni ovaj turnir, u koji su krenuli s Robertom Martinezom na klupi, naizgled nije u potpunosti riješio taj problem. Ubiranje plodova revolucije omogućilo je gotovo nestvarnu količinu talenta u rotaciji koja je ove godine veća nego ikad, ali Belgija je i dalje djelovala nedorečeno, čak i u grupnoj fazi. Martinez, najpoznatiji široj javnosti po svojoj trogodišnjoj epizodi na Evertonovoj klupi, slovi za prokativnog trenera, sklonog progresivnom i napadačkom sustavu igre. Problem je bio taj što nije imao spremna rješenja kada je njegov plan bio razotkriven, a tradicionalno kritički nastrojeni otočki mediji su ga po odlasku s Goodison Parka opisali kao talentiranog trenera, ali onog koji je istovremeno “nespreman učiti”.
U toj kombinaciji je zapravo ispao idealan odabir za Belgiju, koliko god se činilo neobičnim da su baš njega izabrali za ‘turnir istine’ ove megatalentirane generacije.
Nakon što je ‘preživio’ utakmicu s Japanom, u kojoj je u konačnici pobjeda došla kroz pomalo i očajničke poteze, Martinez je u najbitnijoj utakmici turnira, onoj protiv Brazila, napokon pokazao da on sam izvlači pouke, ali i da paralelno s njim uči i čitava momčad. Bio je to dijametralno suprotan rasplet od onog otprije četiri godine, kada ih je u Brazilu nemušta Argentina također u četvrtfinalu poslala kući bez ispaljenog metka.
Martinez je, s druge strane, protiv Brazila možda zaista ‘samo’ pronašao način kako maksimalizirati štetu na račun Titeove momčadi tako što će uzeti ponuđeno, ali je lako moguće da je istovremeno kroz taj potez profilirao i najbitniji trenutak u povijesti belgijskog nogometa. Talentirana vojska je konačno izvoljevala ključnu bitku kroz pametno planiranje i sistemski pristup; upravo onaj završni, ključni dodir koji su Sablon i društvo definirali prije gotovo 20 godina i koji im je dosad uporno izmicao.
Svaka velika nogometna nacija koja je nakon razočaranja pokrenula svoj proces ima točno definiran trenutak u kojem je pobrala plodove tog razvoja. Njemački Das Reboot, pokrenut baš negdje kad i ovaj belgijski projekt, kulminirao je osvajanjem SP-a u Brazilu. Španjolci su svoj vrhunac dobili prvo kroz europsku, a zatim i svjetsku dominaciju koja se provukla kroz čak tri velika turnira. Francuski ‘Projekt Clairefontaine’, započet 1988., isplatio se titulom svjetskog prvaka 10 godina kasnije, kao i trijumfom na Euru 2000. Upravo onom Euru koji je Belgiji otvorio oči.
Pred Belgijom je večeras nova utakmica istine; ona koja će možebitno poslužiti kao još jedan korak naprijed. Onaj koji će pokazati je li upravo Sablonova revolucija ta na koju je došao red da velikim trijumfom ovdje i konačno zatvori svoj krug.