Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Berlusconi promijenio nogomet

Novac, televizija, calciokracija i bunga-bunga: uspon i pad gazde Papija

Zadnja izmjena: 15. travnja 2017. Profimedia

Scena je to koja je kasnije ušla u narodnu predaju, a možda je i najvažnija za povijest talijanskog nogometa te modernog nogometa uopće.

Neobično kišovito jutro 8. srpnja 1986. i preko 10.000 Milanovih navijača na prastarom stadionu Arena Civica. Wagnerove Valkire odzvanjaju sa zvučnika, gubeći se u gotovo nepodnošljivoj buci helikopterskih elisa. Tri helikoptera spuštaju se na teren, a iz njih izlaze redom igrači i treneri i postrojavaju se kako bi dočekali glavnu zvijezdu. Maleni, očigledno prepotentni i već tada proćelavi Silvio Berlusconi razvlači svoj veliki osmjeh i uzima mikrofon, poručivši kako je oduvijek bio jedan od njih, veliki Milanov navijač, i kako je došlo vrijeme da se spektakl vrati na Meazzu i Milan opet postane veliki i moćan.

Silvio obećava da će biti tako.

Za AC Milan i njegove navijače 1980-e nisu bile lagane. Nakon što su 10 godina čekali titulu koja je i osvojena 1979., klub je dvije sezone kasnije – jasno, zbog namještanja utakmica i klađenja igrača – izbačen u Serie B. U iduće tri sezone vraćali su se i ispadali iz društva najboljih, ali je bilo očito da klub u vlasništvu Giuseppea Farine ide u sigurnu propast; dugovi su rasli, igračima nisu isplaćivana primanja, a Farina je u jednom trenutku čak i pobjegao izvan zemlje. Bila je to sjajna prilika za Berlusconija, koji se upravo u to vrijeme počeo ozbiljnije interesirati za nogomet.

Rođen 1936. godine u Milanu, Silvio je imao relativno lagano djetinjstvo za to vrijeme, obzirom da mu je otac bio na visokoj poziciji u jednoj od najvećih talijanskih banaka. Diplomirao je pravo, a mediji ga vole portretirati ga kao velikog radnika koji se u mladim danima izdržavao pjevajući na kruzerima i u lokalnim klubovima. Međutim, ime u poslovnom svijetu stvorio je još u 1960-tima, kada mu je banka njegovog oca, uz garanciju fiktivne kompanije sa sjedištem u Švicarskoj koju se kasnije povezalo s mafijom, odobrila kredit za projekt izgradnje čitavog jednog prigradskog naselja za 10-tak tisuća stanovnika. Milano Due bio je reklamiran kao naselje za višu srednju klasu, i već 1970. je krenula gradnja koja je i potpuno dovršena devet godina kasnije.

Moderni nogomet, opsjednut PR-om i brandingom te najboljim mogućim televizijskim iskustvom, najviše duguje Berlusconiju

U međuvremenu, naselje je bilo i jedno od prvih u Italiji koje je nudilo kabelsku televiziju, i to na šest kanala. Međutim, Berlusconiju je bilo dostupno samo pet zemaljskih kanala, pa je 1974. odlučio šesti popuniti eksperimentalnim programom vlastite televizije koju je nazvao TeleMilano. Bila je to prva privatna televizija u Europi i uskoro je Berlusconi uvidio potencijal koji takav medij nudi. Počeo je kupovati lokalne male televizije i uvezivati ih, izgradivši već do 1978. početak svog velikog carstva kojeg će nazvati Fininvest. Već u prvih pet godina proširio se na druge medijske poslove, poput izdavaštva i filma.

Tajna večera s Van Bastenom

Krajem 1980. u Urugvaju je održan nogometni turnir na kojemu su sudjelovali bivši svjetski prvaci, a njegova je televizija otkupila prava i emitirala prijenose uživo. Berlusconi je uvidio da popularnost nogometa uvelike može pomoći i u jačanju vlastitog branda, pa se dao u potragu za kupovinom kluba. Navodno je te iste godine ponudio otkup Intera – otud mit da je navijač ovog kluba, jer tko bi drugi poželio kupiti Inter nego njegov navijač? – ali je odbijen, pa je čekao pravi trenutak da uskoči u oronuli Milan. Berlusconi je imao savršen plan – klub će maksimalno promovirati kroz svoje medije i pretvarati ga u lukrativni biznis. Međutim, znao je i da će mu za rast popularnosti trebati i dobri rezultati, a Milan kojeg je u to vrijeme vodio legendarni Šveđanin Nils Liedholm nije bio dorastao konkurenciji.

Zato je za povijest Milana mnogo važnija bila večera tri dana prije predstavljanja momčadi 1986. Te je noći u potpunoj tajnosti kroz vrata Berlusconijeve vile iz 18. stoljeća prošao mladi Marco Van Basten. On je tada već tri godine uzastopno bio prvi strijelac nizozemskog prvenstva, a u tek završenoj sezoni zabio je 37 golova, uključujući i šest protiv Sparte iz Rotterdama i pet protiv Heraclesa. Njegov agent Apollonius Konijnenburg silno ga je želio preseliti u Italiju, ali jedina ponuda je bila ona iz Fiorentine i novčano nikako nije mogla zadovoljiti Van Bastena. Onda je video kasetu s golovima Konijnenburg poslao u Milano, a nakon što ju je odgledao, Berlusconi je odlučio pozvati Van Bastena u svoj dom i tamo mu uz vino i večeru dati ponudu koja se ne odbija. Nizozemac se sljedećeg ljeta pridružio Milanu i postao jedan od njegovih najboljih napadača u povijesti.

Berlusconi je plaćao bolje nego itko; igrači su imali ugovore o kakvima su drugdje mogli tek sanjati, ali za Milanov rast nije ključan bio samo ogromni novac koji je Berlusconi ubrizgavao u klub.

Predvodnik promjena

Milan je ušao u potpuno novu eru komercijalizacije. Nekoliko dana nakon kupovine kluba, na konferenciji za novinare Berlusconi je poručio kako je Milan nogometni klub, ali i proizvod koji se može prodati; nešto što se može ponuditi tržištu. Marketinške kampanje postale su sjajnije i blještavije, AC Milan je predstavljan kao klub koji živi na visokoj nozi i Meazza je – pogotovo VIP loža stadiona – postala mjesto na kojem su svi željeli biti viđeni. Klub je uspio prodati nevjerojatnih 70.000 sezonskih ulaznica i privući milijune novih navijača širom Italije, ali i proširiti tržište na Europu iz koje su dolazili njegovi najbolji igrači.

Brzo je postalo jasno da Silvio neće biti jedan od običnih bogataša koji se razmeću novcem da bi zadržali navijače uz sebe; on je odlučio promijeniti način na koji Milan funkcionira i pretvoriti ga u jedan od najvećih i najlukrativnijih klubova na svijetu.

Ali Silvio je i bio taj koji je uvijek želio imati potpunu kontrolu, ne samo u AC Milanu (treneru Carlu Ancelottiju je javno poručio da mora igrati s dva napadača ili otići), nego i u talijanskom nogometu. Nakon Europskog prvenstva 2000. održao je press konferenciju na kojoj je javno kritizirao taktiku Dina Zoffa u finalu; tvrdio je da mu nije jasno kako Zoff nije vidio da se Zinedinea Zidanea mora markirati. Nekoliko dana kasnije Zoff je dao ostavku. U njegovim medijima Milan je uvijek bio predstavljan kao žrtva, uključujući i aferu Calciopoli iz 2006.

Interes njegova medijskog carstva savršeno se isprepletao s klupskim interesima. Milan je doveo praktično anonimnog Arriga Sacchija iz Parme i počeo dominaciju u talijanskom prvenstvu – 1988. je u njegovoj premijernoj sezoni osvojen prvi naslov nakon devet godina, a do 1996. s Fabiom Capellom još četiri. Sacchi je dvaput bio i europski prvak, Capello jednom.

Nakon formiranja Lige prvaka, Berlusconi se uključio u borbu za TV prava i uspio prekinuti monopol državnih televizija. Cijene prava su enormno rasle, nogomet je postajao sve važniji biznis, a Milan je bio predvodnik promjena po pitanju klupske organizacije i ustrojstva. Moderni nogomet, opsjednut PR-om i brandingom te najboljim mogućim televizijskim iskustvom, najviše duguje Berlusconiju.

Calciokracija i Bunga-bunga

Sredinom 1990-ih, dok je njegov Milan bio na vrhuncu, Italija je grcala u velikoj političkoj krizi. Afera Tangentopoli pokosila je vladajuće strukture i velika većina dužnosnika stranaka koje su vladale od Drugog svjetskog rata bila je po zatvorima i pod teškim optužbama za korupciju. Bilo je dosta izgledano da će Partito Democratico Della Sinistra – koja se u Italiji tada smatrala modernom inačicom Komunističke partije – lako osvojiti vlast, što nikako nije odgovaralo liku kakav je Berlusconi. Pobjeda ljevice značila bi i probleme za njegovo sumnjivo izgrađeno carstvo, pa je Silvio uskoro postao važnim dijelom političke scene.

Berlusconi je shvatio da nogometni jezik može oko sebe okupiti mase – uostalom, ovo je zemlja u kojoj se o sudačkim odlukama znalo raspravljati i na zasjedanjima parlamenta. U politiku je uveo nogometnu terminologiju; partiju je nazvao Forza Italia, a svoje je glasače nazivao navijačima. Štoviše, lokalne podružnice stranke nazivale su se klubovima i predstavljao ih je kao mješavinu “Lion’s Cluba i navijačke ultra skupine”. Svoje je političke poteze objašnjavao nogometnim analogijama, a kada je te 1994. osvojio vlast i postao premijer, na prvoj konferenciji za novinare poručio je da će od Italije napraviti Milan.

I nije mislio na grad. Berlusconi je na vlast doveo calciokraciju.

No, politika je, znate već – kurva, a Silvio je gajio sklonost prema takvima. Čovjek kojemu ionako nikada nije bilo pretjerano važno što netko o njemu misli ili govori s vlašću je dobio i neograničenu moć i pretvorio se u jednog od najomraženijih likova moderne Italije. Često ga se povezivalo s mafijom, korupcijom, ali uvijek je imao spreman i uvijek isti odgovor o političkim igrama komunista koji ga, naravno, mrze. I da nikada nije osuđen, iako mu je suđeno više od 20 puta. Ali onda jest; dobio je četiri godine uvjetno za poreznu prevaru, a četiri suđenja su još uvijek u tijeku. Uključujući i ono medijima najdraže – za aferu “Bunga-bunga”, u kojoj je ‘Papi’ optužen da je organizirao seksualne orgije sa maloljetnim prostitutkama.

Prije 31 godinu, jednog kišnog i tmurnog dana Silvio je sletio helikopterom i obećao spektakl; bolji i moćniji Milan. U međuvremenu je imao svojih uspona i padova, a klub je već dugo trpio zbog Berlusconijeve političke karijere i skandala. U međuvremenu, televizijski novac i krupni kapital uzdignuo je i druge euoropske klubove, Serie A davno je izgubila nekadašnju dominaciju. Ali osam titula nacionalnog prvaka, pet europskih, gotovo (procjenjuje se) 800 milijuna eura uloženih u klub i 29 trofeja u 31 sezonu; revolucija u organizaciji kluba i nogometa uopće najbolji su dokaz da je obećanje i ispunio.

Njegova najveća ljubav sada je u tuđim rukama.

Ne propusti top članke