Rutina, predvidljivost, kolotečina… Stvari koje ubijaju uzbuđenje u svim životnim područjima, pa tako i u sportu. Pogotovo u sportu. Znate ono kad počne sezona u listopadu i pitate priku je li pogledao neku XY utakmicu, a on vam cinično dobaci “Šta ću gledat kad se zna ko će bit prvak?!”
ABA liga je već neko vrijeme bila u debeloj kolotečini. Otkad se prije tri godine ukinuo Final Four izgubila se velika doza nepredvidljivosti, a ostatak gotovo da je nestao kad Zvezda preklani ostala jedini predstavnik ABA-e u Euroligi. Kako u tri utakmice nadjačati suparnika koji je bogatiji i iskusniji od svih ostalih? Teško ili nikako, činilo se dok je Zvezda nizala titule, približavajući se Partizanu na vječnoj ljestvici.
A onda je Budućnost sve to presjekla.
Ako biste se na nekoga kladili da će se izdignuti iz prosječnosti i prekinuti Zvezdinu dominaciju, onda bi to bili Cedevita ili Partizan, nikako Budućnost. Klub iz Podgorice stekao je reputaciju gubitnika – prvo je godinama bio peto pače u utrci za Final Four, da bi potom zaredao s porazima u polufinalima. Budućnost je napredovala, ali puževim korakom, stoga su se njeni čelnici ljetos odlučili na radikalni zaokret klupske politike.
Radilo se o okretanju prema domaćim igračima, dovođenju najboljih Crnogoraca na tržištu kojima će se dati podrška u obliku dvojice-trojice iskusna stranca koji neće biti glavni potrošači lopti. Pozdravio sam takav potez i predvidio uspjeh, ali munjeviti ipak ne. Ovakve strategije obično se isplate tek nakon tri-četiri sezone, zato sam usporedio Budućnost sa 76ersima, odnosno njihovim čuvenim ‘Procesom’. Međutim, umorni od desetljeća posrtanja, Podgoričani očito nisu imali vremena za procese. Htjeli su sve, odmah. To su i dobili!
Trebalo se dosta toga posložiti da se ovo ostvari. Za početak im je trebao dobar trener. Aleksandar Džikić to bez dvojbe jest, ali on uglavnom nije mogao izaći na kraj sa Zvezdom na Partizanovoj klupi. Ovaj put mu je zadatak bio olakšan time što nasuprot sebi nije imao doktora obrane Dejana Radonjića, već neiskusnog Dušana Alimpijevića, koji se još uči zanatu.
Zanimljivo na terenu i izvan njega
Džikić je imao vrlo jednostavan plan. Čitave godine na treninzima Budućnosti igrači su izrazito intenzivno vježbali igru jedan-na-jedan u svim mogućim kombinacijama. Najveći napredak u tom segmentu pokazali su Nemanja Gordić i Nikola Ivanović, te u manjoj mjeri Petar Popović. Dakle, Budućnost je neprestano vrtjela pick igru, ali tek tu i tamo s odigranim rollom/popom. Najbitnije je bilo isprovocirati preuzimanje Zvezdinih visokih igrača, koje bi potom Gordić i Ivanović uporno napadali nakon što im se raširi teren.
I usputnom pratitelju košarke čini se suludo da bi tako nešto moglo djelovati u kontinuitetu kroz više utakmica. Da je tu bio Radonjić, Zvezda bi i s ovom momčadi tu taktiku prožvakala timskom obranom, skupljanjem u reket. Tako nešto gotovo da nismo vidjeli u čitavoj seriji. Zvezdini centri naprosto su ostavljeni na milost i nemilost suparničkim brzancima koji bi ih probili na prvom koraku i prošetali se do obruča. Još je Derek Needham u polufinalu pokazao da je rotacija apstraktni pojam u Zvezdinu rječniku, a do kraja finala Alimpijević nije napravio nikakav pomak u tom segmentu. Realno, to niti nije nešto što se može utrenirati za par tjedana.
Što se tiče napada, pisao sam da može biti opasno što su Milko Bjelica i Pero Antić jedni od ključnih Zvezdinih igrača. Riječ je o klasnim krilnim centrima, ali su već zagazili u svoje tridesete i postojala je opasnost od zamora materijala u ključnom dijelu sezone. To se i dogodilo – Antić će ozlijedio, a Bjelica potpuno ispao iz forme, bio neprepoznatljiv. Tako je Alimpijević gurnuo u vatru atletičnijeg, ali zelenog Stefana Jankovića, pokušao je i s krilima Dejanom Davidovcem te Ognjenom Dobrićem na toj poziciji, ali ništa nije funkcioniralo. Finale definitivno nije dobro mjesto za eksperimentiranje s ulogama igrača, Zvezda je djelovala sasvim raštimano.
Finale nije bilo baš lako za gledanje, pogotovo parne utakmice koje su se igrale dan za danom i kvalitetom bile dramatično siromašnije. Svašta zanimljivo vidjeli smo i izvan parketa, kao kada je službeni spiker izbačen iz dvorane jer je pola minute prije kraja najavio svečanu ceremoniju nakon sirene ili kada su suci pola minute gledali snimku na kojoj gledaju sebe kako gledaju snimku. Što se tiče terena, najzanimljivija je bila treća utakmica, koju je Zvezda ispustila iz ruku. U završnici su se tresle ruke i jednima i drugima, pa je nakon silnih promašaja ostalo pola koša prednosti domaćinima. Suđenje je bilo tipična ‘domaćica’, što se najbolje vidjelo u omjeru bacanja (28:11 za domaćine). Međutim, reakcija Nebojše Čovića bila je skandalozna.
Mjesto u Euroligi?
Zvezdin je predsjednik nakon utakmice rigao vatru, optuživši domaćine za sudačku krađu i atmosferu punu mržnje na tribinama. Išao je toliko daleko da je najavio da igrači Zvezde neće izaći na parket ako se ne napravi ekspertiza suđenja. Naravno da je to zapravo bila šarada, pokušaj utjecaja na suce. Čović je vidio da mu nakon dugo vremena prijeti teški poraz i nije birao metode kako da spasi situaciju. Ništa nije pomoglo, Zvezda se pod pritiskom raspala kao kula od karata.
Momčad nije pokazala šampionski karakter, nije dotukla Budućnost kad joj se nudila u trećoj utakmici, a ni u četvrtoj nije uspjela zadržati vodstvo od osam razlike. Previše straha donijelo je previše promašaja.
S druge strane, Džoni ne poznaje strah. Prošle sezone nije mogao igrati kod Jurija Zdovca u AEK-u, a sada je prvo uništio bivšeg trenera, potom i trostrukog prvaka. Čini se da ga nigdje nema, da nije raspoložen, onda se jednom probudi i napravi kaos, pogotovo u završnicama četvrtina. Nikola Ivanović je već sada igračina, a kakav li će tek biti kada nauči produžiti takva razdoblja igre…
Gordić s konstantom nema problema. On je bio jedini igrač koji je držao visoku razinu igre u čitavoj seriji, a u drugoj utakmici činilo se da igra sam protiv svih. Držao je visoki ritam cijelo vrijeme, lomio gležnjeve čuvara i jurio do obruča, na kraju i do MVP nagrade (17 poena i 3,9 koševa prosječno). Sada konačno može malo odmoriti i uživati u prstenu.
Bio je istinski užitak gledati dinamični duo, ali svi u Budućnosti trebaju biti ponosni – napravili su golemi podvig i vratili draž regionalnoj ligi. Treba istaknuti Filipa Barovića, centra kojem su već dvaput najavili kraj sezone zbog ozljede, pa se uporno vraćao; zatim dodir klase Justina Doellmana; starosjedilačku braću Šehović koji su prihvatili manju ulogu. Tu su i Popović, Zoran i Danilo Nikolić, Aleksa Ilić, mlada domaća jezgra koju treba sačuvati i nadograditi, s nešto kvalitetnijim strancima.
Glavna nagrada trebao bi im biti nastup u elitnoj Euroligi, ali to je još uvijek upitno jer dvorana Morača ne ispunjava kriterije. Predsjednik Dragan Bokan najavio je put u Barcelonu gdje bi trebao ishoditi potvrdu nastupa, ali ako se to i ne dogodi, nema drame. Na birokratske muljaže teško je utjecati, ako ih Jordi Bertomeu i društvo ne žele u svojoj ligi, tu se ništa ne može. No, ovaj trofej i prepunu Moraču nitko im ne može oduzeti.
Na koncu konca, zbog toga se i igra, zar ne?
