Juan Román Riquelme je prošle sezone pokušavao objasniti u kakve se probleme uvalio kada je preuzeo direktorsku ulogu u Boca Juniorsima. Želio je pričati o selekciji u svojoj momčadi i izazovima s kojima se mladi igrači susreću, a zapravo je u nekoliko rečenica objasnio zašto je Busquets redefinirao ulogu veznog igrača do te mjere da je 15 godina bio standardni igrač u Barceloni.

“Kada se 2008. pojavio Sergio Busquets, on je promijenio koncept nogometa”, rekao je Riquelme. “Radi se o igraču koji je jedinstven na svijetu i teško da postoji neki sličan njemu. Busquets je presložio svjetski nogomet. Već sam se tada vratio u Argentinu i nisam to osjetio na terenu, ali s tribina je bilo jasno da jedini igrač kojeg sam do tada gledao da je kombinirao karakteristike pivota i organizatora igre. Samo je jedan Busquets i današnji nogomet je oblikovao najviše on.”

Gledati Busquetsa značilo je gledati esenciju nogometne inteligencije na djelu. A onda je otvorio vrata i drugima

Riquelmeove je riječi najlakše ilustrirati preko Dominika Livakovića. On je u šest ovosezonskih utakmica Lige prvaka imao prosjek od 16,3 točna kratka dodavanja i nije upao niti u gornju polovicu vratara što se tiče igre nogom. Za usporedbu, Barcelona je u sezoni 2010/11. osvojila drugi naslov Lige prvaka u tri godine i stil igre koji je uspostavio Pep Guardiola već se počeo širiti svijetom kao recept za uspjeh. Pa ipak, te je sezone samo šest vratara imalo više od 10 kratkih dodavanja po utakmici Lige prvaka. Pepov pulen Víctor Valdés bio je drugi, a rekorder je bio Thomas Kraft, kojeg je Louis van Gaal u Bayernu rotirao s Hans-Jörgom Buttom, tako da je stigao odraditi četiri utakmice u Ligi prvaka i skupiti 13,8 točnih kratkih dodavanja po utakmici.

Valdés je bio odličan tehničar i Barcelona ga je i držala na vratima ponajprije jer je dobro odigravao nogom. Međutim, revolucija koja je dovela do toga da Livaković u Dinamu — i to u Ligi prvaka, gdje je Ante Čačić momčad postavio u ulogu autsajdera — ima više kratkih dodavanja nego što je Valdés imao na vrhuncu svoje karijere u Barceloni nije nastala zbog Valdésa.

Gledati Busqetsa

Ključni kotačić u ispunjavanju Guardioline vizije zapravo je bio Sergio Busquets.

On je bio razlog zbog kojeg je Valdés uopće imao opciju za kratko dodavanje. Guardiola je preuzeo manevar od Ricarda La Volpea, koji je 1978. kao rezervni golman argentinske reprezentacije osvojio svjetsko zlato; on je u svom trenerskom radu osmislio mehanizam otvaranja napada koji se sastoji od toga da bekovi odu visoko, stoperi se rašire do aut linija, a zadnji vezni se spusti između stopera po loptu. Busquets je taj koji se spuštao.

Kako je Rafaela Márqueza zamijenio Gerard Piqué i kako se kasnije u obranu spustio Javier Mascherano, Barcelona je na stoperskim pozicijama dobila igrače koji imaju dovoljno tehničkih kvaliteta da mogu iznositi loptu bez da se vezni igrač spušta toliko duboko. Busquets je ostajao više, ali je i dalje ostao glavna veza između prve faze otvaranja napada i dolaska u završnicu. On je bio ono što u Španjolskoj zovu pivot; cijela se igra vrtjela oko njega, a on je bio u središtu i upravljao je svime oko sebe. Suptilno i vrlo tiho, ali on je bio glavni.

Vicente del Bosque je to sažeo u rečenici da nećete vidjeti Busquetsa ako pratite utakmicu, ali ćete zato vidjeti cijelu utakmicu ako gledate Busquetsa.

To je promijenilo igru. Zadnji vezni ne mora skupljati asistencije i ne mora napuniti svoju statistiku golovima, ali danas sve momčadi igraju nogomet i sve imaju zadnjeg veznog preko kojeg mogu vrtjeti napade. Nema više klasičnih zadnjih veznih koji krljaju po suparnikovim nogama i ne mogu dodati na par metara; takve je u zadnjih desetak godina pregazilo vrijeme, što jako dobro pokazuju brojke koje imaju vratari. Netko je bolji, netko je lošiji, ali danas svi zadnji vezni igraju. I to čak i na amaterskoj razini.

Zašto? Jer je Busquets, prateći Pepove ideje, promijenio koncept nogometa.

Stvar je matematike. Dueli se svode na situacije 50-50, a ako preskačeš vezni redi i ispucavaš loptu prema naprijed, onda su šanse da ćeš zadržati posjed još manje. Obrambenih igrača uvijek ima više nego napadača, tako da lakše kontroliraju i sam duel i odbijene lopte nakon njega. Ako u postavljenom napadu preskočite zadnjeg veznog i odigrate direktno naprijed, vjerojatnost da ćete zadržati loptu je između 20 i 50 posto, ovisi u koju situaciju gurate suigrača.

S druge strane, očekivana vrijednost da ćete sačuvati loptu kod kraćeg dodavanja iznosi između 80 i 90 posto. S akcijama koje nose veći postotak uspješnosti bolje kontrolirate utakmicu, oduzimate suparniku šanse da vas napada i prevenirate opasne situacije jer suparnik ne može biti opasan dok ne osvoji loptu.

I drugi nastavljaju njegovim putem

Zato je Busquets onako spor, mršav i slab mogao igrati zadnjeg veznog na toj razini.

Nitko nikad prije njega nije bio toliko dobar u biranju kuta pod kojim prilazi lopti, odigravanju s ‘pola’ dodira i inteligentnom postavljanju kako bi poslužio kao neka vrsta releja koji će prenijeti loptu od obrane prema igračima koji dalje organiziraju napad. Znao je sve prljave trikove; prekidao je suparničke kontranapade sitnim faulima koji nisu bili za karton, znao je izboriti prekršaj kada je vidio da mu je suparnik na leđima i da nema gdje s loptom, a nije se libio ni simuliranja.

Međutim, Busquets je bio u centru Barcelonine igre. Način na koji se postavljao bio je sjajan, fantastično je čitao igru i stalno je držao nevjerojatnu razinu konstantnosti. Bez nekog izraženog talenta ili fizičke predispozicije, Busquets je postao čovjek koji je definirao Barcelonin stil igre kroz sredinu. Xavi je bio kralj pimplanja i on je bio sinonim za posjed, ali Busquets je bio ključ da ta lopta uopće dođe do Xavija kroz sredinu. On je nudio centralnost, što je apsolutni ključ za kvalitetu posjeda.

I nije to nešto što svatko mora obožavati. Najbolje je to sažeo upravo Xavi, puno prije nego što je je preuzeo Barceloninu klupu.

“Nemam apsolutnu istinu, ja samo branim jedan stil”, izjavio je Xavi u intervjuu za Marcu. “Igrati dobro, za mene, znači imati loptu. Patim ako nemam loptu. Igrati dobro znači povezati 20 ili 30 dodavanja da bi se pronašao prostor ili slobodan čovjek. Za nekog drugog trenera, igrati dobro znači biti čvrst, zatvoriti prostore i ići u kontranapad. Sve je respektabilno u nogometu.”

Za konkretni stil igre, za ono što je Barcelona prakticirala, Busquets je bio ključni kotačić. Spor, mršav i uvijek na pravom mjestu i s pravim tajmingom. Sve suptilno, tiho i odmjereno, ali u točno propisanoj mjeri, poput nekog apotekara koji pazi da lijek ne postane otrov.

Gledati Busquetsa značilo je gledati esenciju nogometne inteligencije na djelu, nekoga tko koristi pregled igre i tehniku kako bi sakrio to da nema nijednu fizičku predispoziciju za biti zadnji vezni na najvišem nogometnom nivou. A onda je otvorio vrata i drugima. Tiho i suptilno kao što je radio sve ostalo, danas većina momčadi na svijetu napade otvara kroz sredinu. Od Dinama s Josipom Mišićem, preko Hajduka s Filipom Krovinovićem, pa nadalje.

Busquetsov oproštaj od Barcelone samim tim je puno lakši nego što je bio prije 10 ili 12 godina. Čovjek je 15 godina proveo igrajući na najvišoj razini i bio je nevjerojatno uspješan; s njim završava jedna era same Barcelone, ali zapravo se era igre kroz sredinu nastavlja, jer je nekoć jedinstveni igrač promijenio koncept nogometa i uz Guardiolinu pomoć utabao staze koje prati hrpa igrača. Bez obzira na to jesu li svjesni tko je bio model za kalup iz kojeg su ispali.