“Dinamovo sadašnje stanje je rođeno za mene”, izjavio je u intervjuu za SN Reviju početkom prosinca 1980. Ćiro Blažević, tada još uvijek Rijekin trener, što ga očito nije sprječavalo da daje ovakve izjave. “Magnetizam takvih situacija upravo me privlači. U cijeloj svojoj trenerskoj karijeri najradije sam se hvatao u koštac s takvim izazovima, nikada nisam dolazio na čelo momčadi kojoj su cvjetale ruže, uvijek su me dočekivala neka nesređena stanja, neki sukobi, neki zastoji, neke krize. I uvijek sam uspijevao!”

Jedna od prvih Ćirinih odluka kad je nekoliko dana kasnije postao Dinamov trener bila je ona da će igrači morati sami čistiti svoje kopačke. Neki od njih se toga ne sjećaju, neki su to ionako već radili, a netko će možda reći i da se radi o nečem sasvim sporednom i trivijalnom, pa i nebitnom. Jest, da, ima puno trenera koji nametanjem vojničke discipline pokušavaju maskirati vlastito neznanje, ali gospodin Blažević je uvijek bio puno više od toga. Dapače, bio je znatno inteligentniji i sofisticiraniji od nekog prosjeka.

Uostalom, stvari treba staviti u kontekst.

Samo nekoliko tjedana ranije, dva kola prije kraja jesenskog dijela prvenstva, Ivan Đalma Marković dobio je otkaz na Dinamovoj klupi. Momčad je ostavio blizu zone ispadanja, ispalo se već i u Kupu i u Europi, a najveći problem bio je zapravo taj što je gospodin Đalma izgubio kontrolu nad svlačionicom. Svlačionicom koju zapravo nikad ni nije kontrolirao, pa i koju je bilo teško kontrolirati; možda još i više u odsustvu Velimira Zajeca, koji je bio na odsluženju vojnog roka. Stvari su kulminirale nekih mjesec dana ranije, kad se nakon poraza od Sarajeva u svlačionici skoro potukao s kapetanom Cicom Kranjčarom, što su jedva spriječili neki od igrača.

Taj nesretni Dinamo, u kojem je možda bio i najbolja verzija sebe, uspio je riješiti njegovih okova i kompleksa osrednjosti

U čemu je bio problem? Problem je bio u tome što Đalma nije znao s ljudima. Ili nije znao s odraslim ljudima. Nije znao kako upravljati svlačionicom s 20 i više različitih karaktera. Manje-više svatko tko ga je poznavao i radio s njim reći će vam da je po pitanju metodologije rada, sadržaja treninga, pa i taktičkog znanja bio ispred svog vremena, ali to znanje jednostavno nije znao iskomunicirati. Bio je konfliktna osoba, a pojedinci su ga s vremenom počeli otvoreno sprdati; bilo je i onih koji su mu govorili da ga mogu smijeniti kad god to požele.

Dinamova svlačionica u tom smislu zapravo i nije bila iznimka. Upravo nekoliko mjeseci kasnije u SN Reviji izlazi članak pod nazivom Filozofija svježine, u kojem poslovično diplomatski zakopčan jugoslavenski izbornik Milijan Miljanić otvoreno kritizira najveće jugoslavenske nogometne zvijezde; javna je tajna, kaže Miljanić, da vodeći igrači smjenjuju trenere — općepoznato je bilo i da neki od njih slažu sastave — pa kritizira i klubove koji ne stoje iza svojih trenera; osim Crvene zvezde, Hajduka i Budućnosti, kako navodi. Miljanić je općenito zabrinut za jugoslavenski nogomet, pa kritizira najbolje pojedince koji nemaju dobru radnu etiku i često su zbog toga loše fizički pripremljeni, a ponajviše se obrušava na Blaža Sliškovića, ali i na Vladimira Petrovića Pižona.

Razlika između Dinama i Zvezde

O Blaževiću, pak, Miljanić priča kao o “čovjeku europskih manira čije su projekcije igre i ponašanja igrača već u prostoru svjetskog suvremenog nogometa”, dodajući i da je u Dinamu “objavio rat svemu što je balkansko i lokalno”. Drugim riječima, Ćiro se uhvatio u koštac s jednim od najtežih zadataka u trenerskom poslu: odlučio je mijenjati mentalitet.

Upravo u tom svjetlu trebali gledati odluku o tome da igrači od tada moraju sami čistiti kopačke. Ćiro je od prvog dana dao do znanja kako će stvari funkcionirati i tko je gazda u svlačionici. Međutim, u tom nametanju autoriteta bio je znatno inteligentniji i sofisticiraniji od nekog prosjeka, jer, kako je i sam govorio, autoritet ne treba nametnuti dekretom. Vođu treba i voljeti.

“Nijedna strahovlada nije duga vijeka”, rekao je u knjizi Dinamovo proljeće autora Zvonimira Milčeca. “To je dobro poznato. Isprva sam, priznajem, imao sasvim drugu viziju nogometnog treninga. Mnogi koji su promatrali moje treninge u Švicarskoj govorili su: ‘Ovo nije sportski centar. Ovo je centar Gestapoa!’ Tada sam dobio nadimak Atila Bič Božji. No, shvatio sam da ne smijem biti svojeglav i isključiv. Počeo sam proučavati filozofe. Jedan Montesquieuov princip posebno me zaokupio. On glasi: ‘Prije nego što promijeniš zakon, mijenjaj mentalitet.’ Promjena zakona radi zakona jest tiranija. Shvatio sam da nisam ništa uradio na mijenjanju mentaliteta — samo sam naređivao”, objasnio je.

“Odlučio sam se za preodgajanje, ali u okviru vojničke discipline, koja u mirnopodsko vrijeme nije suviše kruta. No, u vrijeme rata, a za mene je prvenstvo rat s 34 borbe (!), nema vremena za dugu diskusiju. Ja sam taj koji svima striktno naređuje što i kako treba da rade.”

Ćiro je možda zaveo disciplinu — zapravo je isto uspjelo i Vlatku Markoviću dvije godine ranije, ali on je u tome bio (još) krući — ali zauzvrat je morao i nešto dati igračima.

Jedan od glavnih razloga zašto je Dinamo bio manje uspješan od ostalih članova Velike četvorke bio je taj što je organizacijski bio slabije posložen, pa možemo reći da se u klub s vremenom ukorijenio i taj svojevrsni mentalitet osrednjosti. Naravno, prosječni populist će i tu priču umotati u dobro poznati celofan: Dinamo je patio organizacijski jer je zbog svog hrvatstva morao patiti. U tome zasigurno ima nešto istine, Dinamo često nije imao jako političko zaleđe, ali osobno se ne mogu zadovoljiti tom u suštini površnom pričom.

Razliku između Dinama i Crvene zvezde svojedobno je možda dobro sažeo Tomo Ivković kad je prepričao ono da u Zvezdi nije mogao popiti kavu u prostorijama uprave; nije je mogao ondje popiti jer kao igrač nije imao ondje ni što tražiti. Na kraju krajeva, u Zvezdi se tada nije moglo dogoditi da igrači smjenjuju trenera, a nije se moglo dogoditi ni da se unutarnje trzavice ili krize rješavaju pred očima novinara.

Rješavanje kompleksa

Upravo tih dana kad Ćiro daje spomenuti intervju u Maksimiru se odvija krizni sastanak između uprave i trenera predvođenih Mirkom Bazićem na kojem sijevaju optužbe jednih prema drugima, i sve to uz prisustvo novinara. Krize i krizni sastanci događaju se u svakom klubu na svijetu, ali je li normalno da svemu svjedoče i novinari, još pogotovo u sustavu koji je zazirao od transparentnosti? Jedna od tema sastanka inače je i pozicija direktora u klubu koju je Zorislav Srebrić obavljao na valjda volonterskoj bazi, s obzirom na to da je zaposlen kao direktor Zajednice osiguranja Triglav.

Općenito je komunikacija između uprave i sportskog dijela jako loša, a svojevremeno mi je Zdenko Kobešćak, tada trener u omladinskom pogonu, rekao da gotovo nikad nije bio konzultiran kad je trebalo potpisivati ugovore s igračima koji su tek dolazili u prvu ekipu. Navodno su otpori postojali i kad je u pitanju bio potpis ugovora s Markom Mlinarićem, a baš uoči sezone 1980./1981. jedan od onih koji još uvijek nema ugovor je i Stjepan Deverić, što postaje i vruća tema u Sportskim novostima. Generalno je odnos uprave prema igračima bio loš, a pojavljuju se i neki pomalo bizarni problemi, pa Đalma Marković ponovno javno priča o tome da je prva ekipa tanka s loptama i kopačkama (?!).

Taj vakuum popunio je upravo Ćiro koji je postao Bog i batina u klubu.

Klubu kojeg je htio riješiti tog kompleksa osrednjosti. I ponovno se radilo o samo naizgled nebitnim sitnicama; kad bi, primjerice, išli na gostovanje u Beograd, dinamovci su običavali noćiti u hotelu Palace, kasnije u hotelu Jugoslavija, dok je sada to bio luksuzni Intercontinental. Igračima su povećane i premije, riješena su im i stambena pitanja te su, zašto da i to ne kažemo, imali i bolji tretman kod sudaca.

Kad je 1979. Dinamo ostao bez naslova zbog Slučaja Tomić, Zajec je za SN Reviju napisao tekst u kojem je ustvrdio da suci najviše vole suditi u Maksimiru, jer ondje uistinu mogu biti neutralni. Jednom drugom prilikom, sada nekih 40 godina kasnije, istaknuo je da se s dolaskom Ćire promijenio i odnos prema sucima; na uobičajenim večerama dan uoči utakmice više ih nisu dočekivali klupski funkcionari, iliti drugorazredni političari, već upravo taj neodoljivi Ćiro…

I taj je Maksimir konačno postao neosvojiva utvrda. Dinamo je u šampionskoj sezoni na domaćem terenu ubilježio 14 pobjeda i tri remija i više nije bio šampion fair-playa kako su mu ‘tepali’ čak i beogradski mediji. Nije više bio ekipa koja u iznimno gruboj, pa i prljavoj ligi slovi kao ona koja igra samo gospodski, stilski lijep i tehnički dotjeran nogomet.

Neki naš totalni nogomet

Možda i ogledni primjer toga bila je utakmica trećeg kola na Maksimiru protiv Hajduka, kad su se gosti žalili na preveliku grubost Dinamovih igrača, a Milivoj Bračun dobio je crveni karton te naknadno šest utakmica kazne. Ćiro je, međutim, svjesno tražio igrače poput Bračuna; tražio je beskompromisne fajtere koji se u teškim trenucima neće povući pred suparnikom, nego će ići ‘u kost’. Kad je uoči sezone Srećko Bogdan otišao u vojsku, kao zamjenu je doveo Zlatana Arnautovića, još jednog luđaka koji je u tom prvom dijelu sezone odigrao odlučujuću rolu u nekoliko utakmica.

“Uvijek smo mi vjerovali da drugi znaju i mogu više od nas”, izjavio je za Sportske novosti u rujnu 1981. Dragan Bošnjak. “Blažević je na ovom planu napravio pravu revoluciju, stalno nam govori da smo mi najbolji, makar možda i ne misli tako.”

Mnogi su danas skloni tvrditi da je Ćiro kao trener bio, eto, samo dobar motivator i psiholog. Valjda je svima znano i to da je bio majstor kad je u pitanju mobilizacija ekipe, a što je obično poticao tako što je svjesno i namjeno provocirao konflikte. Osim same činjenice da je i to znatno kompleksniji posao nego se možda čini, problem je i u tome što se Ćiru kao trenera promatra iz današnje perspektive.

Ćiro Blažević nije bio revolucionar u taktičkom smislu, ali Dinamo je za ono doba u Jugoslaviji igrao atipičan nogomet. Ćiro je očito pratio trendove i igralo se vrlo fluidnih 3-5-2 – ili, kako je to Bošnjak rekao, “neki naš totalni nogomet”, onaj u kojem je mnogim igračima pronašao pozicije za koje drugi treneri nisu mislili da ih pojedinci mogu igrati. Taj presing o kojem se toliko puno priča te generalno ofenzivni nogomet mogao je igrati dobrim dijelom i zato što je znao da ima igrače koji mu mogu donositi defenzivnu stabilnost; Pero Bručić i Džemo Mustedanagić bili su iznimno pokretljivi igrači, dva pitbulla koja su mogla trčati od jutra do sutra.

Na kraju krajeva, Ćiro je, kako se to voli reći u tim nogometnim krugovima, ‘izmislio’ nekoliko igrača.

Marijan Vlak bio je izgubljeni slučaj. Vratar s prevelikim brojem kilograma, lošim navikama te stalno ozlijeđen, postao je jedan od najboljih golmana u Jugoslaviji. Tom Bračunu su bile već 23 godine, dolazio je s posla na treninge s kamionom šestotoncem, a Ćiro ga je uzeo iz druge ekipe te od napadača napravio desnog beka; beka koji na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku nije išao samo zato što se netom prije kraja sezone teško ozlijedio. Slična priča vrijedi i za Zvjezdana Cvetkovića koji je također bio u drugoj ekipi.

Ono što se činilo nemogućim

Jedan od najvećih dobitnika one turneje po Australiji, uz spomenute, bio je i Mlinarić. On je dotad bio samo povremeni prvotimac, a svoju je frustraciju znao i javno izražavati. Bio je pomalo nesiguran, pa možda i ne sasvim svjestan vlastitih mogućnosti; u povjerenju će vam reći i da je na treninge Vlatka Markovića zbog straha od pogreške znao ići s kuglom u želucu, a nije tajna ni da neki iz generacije ’67. nisu vjerovali u njega. Sve do Ćirina dolaska igrao je isključivo lijevo krilo i da se ovaj nije pojavio s pričom o desetki i Maradoni, upitno je u kojem bi smjeru otišla njegova karijera.

Teret generacije ’67. posebno je na svojim leđima osjećao Snješko Cerin, čovjek koji je vukao etiketu nasljednika Dražana Jerkovića i Slavena Zambate. Taj “spretni nespretnjaković”, kako ga je nazvao Ivo Tomić — mogao bi se možda usporediti s Thomasom Müllerom — bio je jedan od najpodcjenjenijih Dinamovih igrača; iako je svake sezone zabijao pristojan broj golova, publika ga je uglavnom osporavala, valjda baš zato što se nije uklapao u tradicionalnu viziju centarfora. Cerin je kod Ćire igrao de facto lažnu devetku i postao je najbolji strijelac prvenstva.

Slično vrijedi i za Cicu, koji je po svom dolasku u prvu ekipu označen spasiteljem zagrebačkog nogometa — zvuči poznato, zar ne? — ali je pod pritiskom očekivanja, te dobrim dijelom i zbog činjenice da mu raznorazni treneri nisu znali pronaći odgovarajući poziciju, imao puno uspona i padova.

I možda to u ovom trenutku nije lako napisati, ali Ćiro je imao i svojih mana — kako trenerskih, tako i nekih drugih.

Suprotno prevladavajućem raspoloženju u medijima, neće svi za njega reći da je bio najveći, najdivniji i slično. To, međutim, u kontekstu ove priče sada i nije toliko bitno. Na kraju krajeva, gospodin Ćiro je imao jednu veliku vrlinu koja ga je učinila velikim trenerom, pa i koja ga odvaja od većine nas običnih smrtnika. To je ono da je imao petlju i da je bio iznimno hrabar. Jer da nije bio takav, da nije imao tu petlju i hrabrost kakve rijetki imaju, ne bi nikad mogao voditi takav klub kakav je Dinamo. Ne bi nikad mogao ni ušetati u tu svlačionicu punu teških karaktera i uvesti u nju reda. A ne bi ni onda nikad uspio učiniti ono što se samo naizgled činilo nemogućim. Ne bi taj nesretni Dinamo, u kojem je možda bio i najbolja verzija sebe, uspio riješiti njegovih okova i kompleksa osrednjosti. Ne bi srušio taj mit da Dinamo ne smije biti prvak.

I što god o njemu netko mislio – a dozvolite da svatko može misliti što god poželi – to je nešto na čemu mu trebamo biti vječno zahvalni.