Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je City pobijedio UEFA-u

… i što presuda Sportskog arbitražnog suda znači za nogomet

Zadnja izmjena: 16. srpnja 2020.

Najznačajniji događaj modernog nogometa dogodio se 15. prosinca 1995. na Europskom sudu pravde u Luksemburgu.

Priča je počela pet godina ranije, kada je 25-godišnjem Jean-Marcu Bosmanu završavao ugovor s belgijskim RFC Liègeom. U to vrijeme nogometaš nije mogao napustiti klub bez odštete kada mu istekne ugovor niti je mogao odbiti potpisati novi ugovor koji mu je klub stavio na stol. Iz današnje perspektive to zvuči nevjerojatno, ali sam ugovor nije značio gotovo ništa; igrač je ostajao vezan uz klub čak i nakon što bi mu istekao. Ukratko, postojala su samo dva izbora — napraviti onako kako klub hoće ili se umiroviti, jer to je bio jedini način kako se osloboditi veze s klubom nakon što jednom za njega potpišete.

Bosman se našao u situaciji u kojoj je po isteku ugovora u Belgiji dobio ponudu francuskog drugoligaša Dunkirka, ali RFC Liège ga nije puštao. Tražio je za njega četiri puta veći iznos od onoga koliko je za njega platio, plaću mu je novim ugovorom smanjio na jednu četvrtinu onoga što je imao prije, a Bosman nije mogao napraviti ništa po tom pitanju. Odlučio je tužiti sudu RFC Liège, Belgijski nogometni savez i UEFA-u zbog povrede radničkih prava i u tužbi je tražio slobodu odlučivanja kakvu su imale sve druge profesije. Tumačio je kako je dotadašnja praksa nepravedna i kako su nogometaši u suštini u robovlasničkom odnosu sa svojim klubovima, a nakon pet godina raznih procesa Europski sud pravde mu je dao za pravo i 15. prosinca 1995. je donio odluku da klubovi nemaju nikakve zakonske osnove zadržavati igrače nakon što im istekne ugovor.

Ukratko, Europski sud pravde je presudom u slučaju Bosman dao igračima mogućnost da po isteku ugovora prijeđu iz jednog kluba u drugi bez odštete i da nisu dužni prihvatiti uvjete novog ugovora. Osim toga, dodatni dio presude se odnosio na limit stranaca koji je većina liga imala, a koji je prestao vrijediti za građane Europske unije, tako da Nizozemac ili Belgijac više nije bio stranac u Italiji ili Njemačkoj.

Iza zavjesa Cityjeve pobjede nad UEFA-om krije se nova raspodjela snaga u kojoj su bogati upravo postali još moćniji. UEFA nije samo izgubila — ona se osramotila

Sve što danas znamo o funkcioniranju nogometa počelo je 1995. u Luksemburgu i ono što je u početku bilo pobjeda jednog poluanonimnog nogometaša u borbi za vlastitu egzistenciju pretvorilo se u jedan od najznačajnijih događaja u povijesti nogometa.

Prvi vrhunski igrač koji je iskoristio novonastalu situaciju bio je Edgar Davids, prešavši iz Ajaxa u Juventus, i tu je počelo osipanje momčadi koja je 1995. osvojila Ligu prvaka i onda godinu kasnije igrala u finalu. Bogati klubovi s velikih tržišta su bez problema uzimali igrače iz manjih koji su ih stvarali, gomilali su igrače i razlika u kvaliteti se eksponencijalno povećavala.

Pukotine u sistemu

Sve do krajnje točke, koja se dogodila ove sezone u kojoj je svih 16 ekipa u knockout fazi Lige prvaka iz liga Petice. Usto se broj transfera višestruko povećao i igrači su postali mobilniji, a nejednakosti između bogatih i siromašnih veće nego ikad prije.

Odluka kojom je Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei oslobodio kazne Manchester City u procesu u kojem ga je UEFA kaznila zbog kršenja financijskih pravila i na dvije godine izbacila iz europskih natjecanja definitivno neće imati dalekosežne posljedice kao što je imalo Bosmanovo pravilo.

Za početak, treba razumjeti pravnu osnovu Cityjeve pobjede. Odluka ne poništava Financijski fair play niti ga čini nelegalnim u sklopu regulative za tržišno natjecanje Europske unije. Na kraju krajeva, City se nije niti hvatao argumenta da bi trebalo biti dopušteno ulagati svoj novac bez ograničenja niti je pokušavao dokazati da klub nije napuhivao budžet kroz sponzorske ugovore koji nemaju realno utemeljenje na tržištu. Odvjetnički ured koji je City zaposlio tužbu je rušio na tehnikalijama oko datuma podizanja i osporavao je snagu dokaza koji su se dobrim dijelom temeljili na tome da je City odbio surađivati s istražiteljima i dati na uvid unutrašnju korespondenciju.

Dakle, Financijski fair play i dalje stoji, ovo nije presedan koji će promijeniti pravila igre i razbiti projekt kontroliranih ulaganja koji je UEFA instalirala, ali odluka itekako stvara pukotine u njemu.

Da bismo shvatili koliko su te pukotine zapravo opasne, moramo krenuti od početka — od shvaćanja što je uopće FFP i razloga zašto su uvedena takva pravila. Financijski fair play nikad nije ni zamišljen kao alat kojim će se ograničiti šeike i oligarhe da ukrcavaju lovu u klubove. UEFA kod pokretanja FFP-a nije uopće ni ciljala na elitu. Odgovor na pitanja “što i zašto” počinje s odgovaranjem na pitanje “kada”, odnosno kada je uveden.

Ekonomska kriza koja je počela 2007. slomom tržišta nekretnina u Americi vrlo brzo se prelila na ostatak svijeta i uzrokovala ozbiljnu recesiju koja je potrajala nekoliko godina. Takvo stanje se odrazilo i na nogomet, u kojem su klubovi ubrzano odlazili u stečaj pokušavajući pratiti rezultatski ritam koji su postavljali veći od njih, a jedini način je bio zaduživanje. UEFA je odlučila reagirati i kopirati sustav iz države čiji je nogomet najmanje osjetio posljedice krize i financijskog ekosustava u kojem je propalo najmanje klubova. Ako pogledate stvari kroz drugačiju perspektivu, onda možete vidjeti da je njemačko finale Lige prvaka 2013. dobrim dijelom posljedica kvalitetnog rada i drugačijih poslovnih praksi od onih koje su vrijedile u ostatku Europe.

Dovoljno rogati da bi se boli

UEFA je to odlučila kopirati i spriječiti trošenje novca koji klubovi nisu imali. Financijski fair play nije ništa drugo osim prilagođenog sustava financiranja koji je godinama na snazi u Njemačkoj — želite li igrati Bundesligu, morate prije sezone osigurati financijska sredstva i ona moraju biti tržišno utemeljena; budžet vam ne može napuniti tetka iz inozemstva na lijepe oči, morate imati realno pokriće za novac koji planirate zaraditi i ne možete trošiti više nego što zaradite.

Takva pravila nisu pisana za Bayern, koji je na vrhu i koji sasvim dobro posluje. Pisana su za Borussiju Dortmund koja je početkom nultih umalo bankrotirala u pokušaju da se utrkuje s Bayernom ili za neki Freiburg ili Hannover u kojima netko može dobiti genijalnu ideju da se zaduži, podigne budžet za plaće i pokuša napasti Ligu prvaka pa u njoj naplatiti sva ulaganja, što obično završi bankrotom i tome da se igrači i vjerovnici ne mogu naplatiti.

Isto tako, UEFA svoja pravila Financijskog fair playja nije pisala za Manchester City, Real Madrid, PSG ili Chelsea. Pisala ih je za Málagu, koju je Borussia na putu za finale 2013. izbacila na jedvite jade, a koja se onda financijski raspala i završila u nižim rangovima natjecanja. Ili za Levski, Galatasaray, Sporting CP i desetke drugih koji su kažnjeni da ih se zaštiti od samih sebe. Pisala ih je za male koji su za kratkoročni uspjeh često riskirali egzistenciju, a ne za velike koji se dobro snalaze u tim vodama i čiji opstanak nije upitan. Naravno da to nije pošteno, ali ne živimo u poštenom svijetu, a pogotovo nogomet niti ne pokušava biti pošten.

Bosmanovo pravilo je sudska odluka koja je iz temelja promijenila način na koji se posluje u nogometu i jezičac na vagi moći sa strane klubova prebacila na stranu igrača i agenata, koji danas imaju apsolutnu moć u pregovorima i ucjenjivanju klubova. Cityjev slučaj je sudska odluka koja će potencijalno promijeniti način na koji se klubovi ponašaju i jezičac na vagi moći s UEFA-ine strane prebaciti na stranu klubova.

Pukotine u pravilu se manifestiraju tako što je UEFA slučajem u kojem je na CAS-u izgubila bitku protiv Cityja dokazala da nije sposobna završiti ovakve velike slučajeve. Samim time je naštetila vlastitom autoritetu jer je većinu onih slučajeva koje je dobila do presude dovela tako se postavila na način da su klubovi istražiteljima dali pristup onome što su tražili i onda su lako dokazali prekršaje. UEFA je to mogla jer su ti klubovi, pa čak i ako razgovaramo o onim većima poput Galatasarayja ili Sportinga, ovisni o financijama koje dobivaju iz europskih natjecanja i nisu se previše kačili i stvarali neprijatelje u Nyonu. City je odbio pružiti takav pristup. U klubu su odlučili pokazati da su i oni sami dovoljno rogati da bi se boli s UEFA-om i na kraju su pobijedili.

Pobjeda za sve velike

Samim time su dali primjer i drugima, manjima — možete zaobilaziti pravila i upumpavati lovu kroz fiktivne sponzorske ugovore, potrebno je samo praviti se blesav i ne dopustiti UEFA-i da njuška unutar kluba jer izvana ništa neće uspjeti dokazati. Ništa što će se moći održati na sudovima koje ne kontrolira sama UEFA.

Na vama je kako ćete tumačiti ovu situaciju. To ovisi isključivo o vašim pogledima na nogomet, sport, društvo i život općenito. Za jedne, ovo je sumrak pravde i jasan pokazatelj da možete raditi što god želite ako ste dovoljno bogati. Za druge je ovo dokaz korumpiranosti na svim razinama nogometa. Za treće, samo logičan nastavak razvoja nogometa i samo još jedan dokaz kako treba dopustiti ulaganja bez regulacije kako bi se omogućilo da neki autsajder poremeti monopolističku poziciju koju imaju ovi koji su sada na vrhu. Argumenti u suštini nisu u koliziji jedni s drugima.

Bitno je, međutim, to da se iza zavjesa ove Cityjeve pobjede nad UEFA-om krije nova raspodjela snaga u kojoj su bogati upravo postali još moćniji.

Naposljetku UEFA nije samo izgubila — ona se osramotila i Aleksander Čeferin će dobro razmisliti prije nego što opet uđe u sličnu bitku, a to velikim klubovima daje puno bolju pregovaračku poziciju. Nebitno radilo se o Superligi, nekim novim pravilima, reprezentativnom nogometu ili o bilo kojoj stvari o kojoj UEFA odlučuje. City je pobijedio, ali zajedno s njim pobijedili su svi veliki klubovi koji su dobili još bolju poziciju u odnosu na one male.

Ne propusti top članke