Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Dejan Radonjić pretvorio Zvezdu u najveće čudo košarkaške Eurolige

Beogradski klub u čudesnom je nizu pobjeda, a najzaslužniji je on

Panathinaikos, Baskonia, Maccabi Tel Aviv, Fenerbahçe, Žalgiris, CSKA, Real Madrid. Sedam čistih pobjeda u nizu. Koš razlika redom +6, +18, +4, +2, +16, +11. +30. Četiri doma, tri u gostima.

Svatko, ali baš svatko može iznenaditi pobjedom protiv favorita, posebno doma. Luda šuterska večer, inspirirano izdanje u obrani ili katastrofalni dan izmorenog protivnika mogu rezultirati pobjedom i najvećeg autsajdera. Ali iznenaditi sedam puta zaredom? I to triput u gostima? To već nije iznenađenje, to je ozbiljan rad.

Posebno ako znamo da je Crvena zvezda ozbiljan financijski autsajder. Zvezda ima godišnji proračun u visini otprilike pet milijuna eura. Devet milijuna manje od  Panathinaikosa, 6,5 milijuna manje od Baskonije, šest milijuna manje od Maccabija, 17 milijuna manje od Fenera, tri milijuna manje od Žalgirisa i nevjerojatnih 30-ak milijuna eura manje od CSKA. Prosječno 12 i kusur koševa viška po utakmici na 10 i kusur milijuna eura zaostatka budžeta. Sve što znamo o sportu i novcu govori nam da Zvezda nema šanse.

Ali ima trenera.

Dejan Radonjić preuzeo je Crvenu zvezdu u travnju 2013. Danas je u svojoj petoj sezoni s klubom. Koliko je pametan potez bio preuzeti Zvezdu pitanje je za razmatranje; naime, od posljednje titule prvaka 1998. do dolaska Radonjića, Zvezda je promijenila čak 26 trenera i nijedan nije uspio prekinuti sušu trofeja, pa je jasno je kako su se kompleksi gomilali.

Startao je na klupi Budućnosti sa samo 36 godina. Crnogorski trener bio je član tamošnje šampionske generacije s prijelaza milenija, tako da je u startu imao podršku navijača, ali kredit kod poslodavaca morao je zaslužiti. Šest kupova i šest prvenstava Crne Gore nije puno pridonijelo saldu njegova kredita – to se naprosto očekivalo. Da nije isporučio, isporučili bi mu radnu knjižicu. Svoj ugled morao je stjecati u regionalnoj ABA ligi. Napredovao je polako, peta i šesta mjesta, ali je napredovao toliko da je dvije godine zaredom ušao na Final Four.

Još u Budućnosti vidjela se njegova filozofija i jasan trenerski potpis. Nije tu bilo kvantnih skokova i genijalnih napredaka. Obrana krvavih koljena, po staroj filozofiji kako se šut zarađuje igrom u obrani. Ideja nije bila spektakularna i dosad neviđena, ali bila je postojana i trpjela je samo rad. Svatko tko je iskakao iz okvira ideje bio je odrezan. Bez velike milosti, jer nitko nije veći od momčadi i nitko nije važniji od ideje. Pitajte samo Blakea Schilba, koji je bio ozbiljan igrač i u euroligaškim okvirima, ali nije bio dovoljno ozbiljan za Radonjića.

Četvorica protiv dvojice na parketu

U Beograd je došao samo s jednim zadatkom ─ prekinuti Partizanovu dominaciju.

Nisam siguran da dobro razumijemo taj rivalitet između Partizana i Zvezde; nisam načisto podcjenjujemo li ga ili ga prenapuhujemo. Međutim, kad jedan klub onoliko dominira koliko je kroz 2000-te dominirao Partizan, a kad drugi klub nema prvenstvo od 1998., to i nije okruženje u kojem bi trener na početku svog profesionalnog puta gradio karijeru. Posebno ako je, kao Radonjić, fanatik rada koji će donijeti rezultat ako mu se da dovoljno vremena.

Kako se uopće uspio zadržati u Zvezdi nakon prve dvije sezone, to nikome još nije jasno. Valjda je imao sreće. Ajde, u prvoj je bio prekratko da bi mu se neuspjeh uzeo za veliko zlo, a i plasirao se u Euroligu na jedvite jade, tako da je tih mjesec ili dva dana koliko je proveo na klupi bio čak i ne potpuno neuspješan. Zato je druga sezona bila stresna. Jako stresna.

Cedevita i Cibona su na Final Four ABA lige u Beograd došli bez golemih šansi. Posebno Cibona, koja je zbilja imala samo teoretske šanse sa svojom rotacijom od šest i pol članova. Ali zato je imala Jerela Blassingamea i genijalnog Darija Šarića. Čitava se utakmica svela na fanatično igranje zone na koju Zvezda nije imala pravi odgovor i igru dva na pet u napadu. Cibona je dobila i Beogradu se, kontra svih predviđanja, igralo hrvatsko finale.

Malo kasnije, Zvezda je stvarno igrala protiv samo dvojice igrača. U finalu prvenstva prva je utakmica bila bizarna i za standarde dvoboja Partizana i Zvezde. Prva je tuča rezultirala isključenjima, tako da je Zvezda imala pet igrača, a Partizan samo tri. Tenzije su se nastavile, ispražnjena je dvorana, pa je Duško Vujošević povukao momčad s parketa, pa se nakon 15 minuta ipak vratio. Taj cirkus koji je okončan igranjem četiri na dva Zvezda je dobila, ali je na kraju Partizan osvojio 13. uzastopnu titulu.

Ni danas nikome nije jasno kako se Radonjić spasio od otkaza. Vjerojatno će oni koji simpatiziraju Zvezdu reći da su ga oduvijek podržavali, ali zaista nisu. Zapravo, čudo je kako nije linčovan. Doduše, nasmiješila mu se sreća jer je Cibona bila u katastrofalnom stanju što se tiče financija i nije imala s čime u Euroligu. To što je Crvena zvezda ipak dobila izlaz u Euroligu i nije bilo bitno za Radonjićeve šanse.

Najbolja obrana u Euroligi

Ali ipak, zadržali su ga. Iskreno, ne pratim baš nešto detaljno srpsku košarku i slabo poznajem prilike u njoj. Ili su imali vjere u njega, ili nisu imali novaca za drugog, ili nisu imali budalu koja bi preuzela posao. Uglavnom, zadržali su ga, a Radonjić je nastavio s onim što najbolje zna ─ radom. Ideja igre, etika rada i vjera u sistem koji je iznad bilo kakvog pojedinca. Takav rad zahtjeva kontinuitet koji je ovdje često potpuno apstraktan pojam.

Ipak kontinuitet je Zvezdi donio Radonjića, a on je donio ono što nisu imali od 1998. Naslov prvaka Srbije, a dodao je još i Kup, ABA ligu i TOP 16 Eurolige. Onda je obranio prvenstvo, obranio je ABA ligu i u novoj, nikad jačoj Euroligi ima sedam pobjeda u nizu, s najmanjim budžetom u karavani od 16 klubova. Jasno je da se protiv sedam puta većih budžeta Zvezda ne može natjecati napucavanjem i kvaliteti individualaca konkurirati kvalitetom individualaca. Međutim, ako momčad nema prednost u napadu, ništa je ne sprječava da je ostvari u obrani – obrani koja je ionako zaštitni znak Radonjićevih ekipa, obrani koja je najbolja u Euroligi. Uvjerljivo.

I bilo bi lako sad priču svesti na želju, krvava koljena i srce, na petorku s četiri domaća igrača i Charlesom Jenkinsom koji je skoro ono što je u Zadru bio Juby Johnson. Međutim, to bi bila glupost.

Na srce i na ludost možete dobit jednu utakmicu. Ako imate karakter, možda dvije. Ali karakter gradite, a tako se gradi i sistem igre. Kockicu po kockicu, segment po segment.  Ako imate ideju na kojoj ustrajete i uigravate obranu do te mjere da su rotacije i preuzimanja na rubu savršenstva, onda više ne pričamo o srcu i želji nego o znanju i radu. I vrijednost Dejana Radonjića nije u sedam skalpova europskih velikana, nego u tome da je pokazao kako se na duge staze uvijek isplati vjerovati u ideju. Pouka teksta o Radonjiću i Zvezdi je nešto što je kod nas često apstraktno ─ dokaz da ima života i poslije prvog velikog poraza.

Ne propusti top članke