Kako je dobro vidjeti te opet: Kimi Räikkönen još se jednom upisao u povijest

Iceman pobijedio nakon 114 utrka

Kimi Räikkönen osvojio je prošle nedjelje Veliku nagradu Sjedinjenih Američkih Država 2018. Vijest je u našim medijima ostala u priličnoj sjeni trijumfa Ive Karlovića na ATP Challengeru u Calgaryju, a zanimljiva poveznica jest da su ta dvojica sportaša vršnjaci, rođeni 1979. Div sa Šalate osam je mjeseci stariji od Icemana, ali obojica su još očigledno sjajni u onome što rade.

Zapravo i u tenisu i u Formuli 1 svjedočimo trendu sve duljeg trajanja vrhunskih sportaša, koji i na samom vrhu uspijevaju opstati mnogo dulje no što je to bio običaj prije nekoliko desetljeća; ipak, svejedno su u oba slučaja pali neki svevremenski rekordi, što nije mala stvar. O tenisu neću, ali u svijetu utrka Kimi je došao vrh na dvije vječne liste.

Posljednju pobjedu prije ove zabilježio je u Melbourneu 2013., a dvije pobjede s razmakom od 114 utrka novi su rekord, mada svakako ne jedan od onih koje biste željeli držati. Dosad je neprikosnoven bio Riccardo Patrese, koji je čekao 98 utrka — no, njegov rekord po drugom kriteriju računanja i dalje stoji, jer je razmak između pobjeda bio čak šest godina, šest mjeseci i 28 dana, skoro godinu dulje nego što je Kimi čekao. Zapravo, po ovom računanju, koje je vjerojatno i realnije jer se nekada vozilo mnogo manje utrka po sezoni, ispred Finca su se ugurali i Bruce McLaren, Jack Brabham i Mario Andretti.

Mnogo je impresivniji podatak da je ovu pobjedu, realno najvjerojatnije i posljednju u karijeri, ostvario 15 godina, šest mjeseci i 28 dana nakon prve, gotovo za godinu i pol time nadmašivši dosadašnji rekord Michaela Schumachera. To uistinu govori o ustrajnosti i zadivljujućoj sposobnosti održavanja visoke razine nastupa — mada se o ovom potonjem može diskutirati.

Na intimnom planu Kimiju ipak vjerojatno najviše znači što se 21. pobjedom u karijeri napokon odlijepio od Mike Häkkinena i postao najuspješniji finski vozač u povijesti po broju trijumfa — ne računamo li Nicu Rosberga, koji je nastupao pod njemačkom zastavom.

Dakako, ako mu uopće išta od toga nešto znači.

Bezgrešna utrka

Ono radi čega je ponajprije bilo intrigantno gledati nekoliko minuta nakon završetka utrke u Austinu jedinstveni je Kimijev nastup, gotovo posve u skladu s pomno njegovanim imidžem Kralja coola. Dobro, i on je samo čovjek, nakon prolaska kroz cilj navodno je vrisnuo kroz radio “Fucking finally!” (samo što to iz razumljivih razloga nije pušteno u prijenosu), ali sve što je uslijedilo potom bio je klasični Kimi, mada mu se ipak oteo poneki zadovoljni smiješak, pokazujući da mu ipak nije svejedno.

No, ono nakon toga bio je onaj pravi Kimi, kakav nam je nedostajao na vrhu postolja, nasmijavši me već prvim, lakonskim odgovorom. Martin Brundle počeo je intervju konstatacijom kako je ovom pobjedom učinio fanove diljem svijeta vrlo sretnima, ali on je sigurno ipak najsretniji, na što je Kimi samo lakonski odgovorio “a tko zna, možda su i sretniji.”

Nastavak je bio također vrlo zabavan — od stajanja na podiju s velikim sunčanim naočalama nabijenima na nos pa do već klasičnog potezanja šampanjca iz boce, pri čemu vjerojatno nakon jedne pobjede popije više nego Lewis Hamilton ili Sebastian Vettel tijekom čitave sezone.

Bilo bi nepristojno reći kako je to i najzanimljivije što smo vidjeli prošle nedjelje u Austinu, jer je utrka zorno pokazala i što jest dobro u današnjoj Formuli 1, a što nije.

Räikkönen je pritom odvezao taktički bezgrešnu utrku (o tome je li Ferrari pogriješio s nepozivanjem u boks tijekom virtualnog safety cara dalo bi se raspravljati, govorim samo o vozačkom dijelu): zbog Vettelove kazne našao se na drugom mjestu na startu, i to na stazi u kojoj prvi zavoj otvara mogućnost pretjecanja. Potom je to i učinio, koristeći pritom činjenicu da Hamilton nikako nije želio riskirati dodir i probleme. Kasnije je fantastično nekoliko krugova zadržavao iza sebe i dalje rezerviranog i opreznog Lewisa, a to usporavanje pomoglo mu je kasnije doći do pobjede, nakon što je Britanac morao i drugi puta u boks.

Vrlo zanimljiv prvi krug zapravo je u velikoj mjeri razriješio i utrku i, mada još ne i formalno, prvenstvo. Lance Stroll — kojem sam dosad prigovarao štošta, ali ne i nesmotrene i budalaste poteze — jednim je upravo takvim izbacio Fernanda Alonsa iz utrke, vraćajući se nesmotreno na stazu nakon što ju je napustio. Carlos Sainz je također izvan staze prešao Estebana Ocona, no bizarno je da su obojica, i Stroll i Sainz, dobili posve identičnu kaznu od pet sekundi stajanja u boksu. Očito je pretjecanje izvan gabarita staze postalo jednak zločin kao i izbacivanje konkurenta iz utrke!

Dodatno je nejasno zašto je različito od Strolla kažnjen Romain Grosjean, koji je nesmotreno, prekočivši se, izbacio Charlesa Leclerca — po već tko zna koji puta u karijeri svojom glupošću uništivši utrku nekom drugom vozaču. Kriteriji kažnjavanja očito su poprilično konfuzni i nije jasno što i kako treba sankcionirati.

Verstappenov podvig

Srećom, pa nisu odrapaii nikakvu kaznu i za sudar Vettela i Daniela Ricciarda u prvom krugu, ispravno ga ocijenivši trkaćim incidentom. E sad, to što se taj trkaći incident, kao i nekoliko prethodnih u kojima je sudjelovao Vettel, dogodio u situaciji kada se — mada ovdje više teoretski nego realno — bori za titulu, to je već druga stvar. Čini se da bi Ferrarijevom prvom vozaču najviše pomoglo da, nakon iks drugih staza, prebace VN SAD u Kansas, pa se zaleti nekim tornadom do Oza i upita Čarobnjaka da mu podari mozak. Za ovu sezonu je, osim teoretski, već kasno, a sljedeće mu u momčad dolazi superbrzi Leclerc i pitanje je hoće li se Vettel ponovo naći u prilici boriti za titulu.

I kasnije se u utrci događalo štošta, ali unutar realnih limita današnje Formule 1. Bolidi prvih triju momčadi, ako se i nađu iza ostalih, prolaze na vrh kao nož kroz maslac, ali zbog aerodinamike je gotovo nemoguće pretjecanje unutar iste jakosne skupine. Najbolja nada za omogućivanje toga su gume — a tu je Pirelli, nažalost, u Austinu opako zabrljao. U teoriji su razlike između softa, supersofta i ultrasofta trebale biti razvidne, ali u praksi nije bilo tako, gotovo da je bilo svejedno tko je na kojem tipu guma — Max Verstappen je, recimo, prvo odvezao 22 kruga na softu, a potom do kraja 36 na supersoftu, suprotno svim predviđanjima o tome koliko bi koje gume trebale izdržati.

Ah, da, Max. Startao je 18., završio drugi, obranio se od Lewisovih napada pred kraj utrke, na više od 30 krugova starim mekšim gumama, što je, neovisno o spomenutoj neuobičajeno maloj razlici među komponentama, svakako podvig. Gledatelji su ga odabrali za vozača utrke i nemam prigovora na to, mada je srce na Kimijevoj strani.

https://www.youtube.com/watch?v=-B4UM4NSI9o

Kako ne voljeti čovjeka koji je u Kanadi 2008., nakon što mu se Hamilton u možda i najglupljoj grešci karijere zabio u stražnji dio bolida, dok je čekao zeleno svjetlo na izlazu iz boksa, onako elegantno došao do njega, okrenuo ga, pokazao mu semafor i nonšalantno odšetao dalje.

Iceman je već nekoliko sezona u situaciji u kojoj se bivši svjetski prvaci nisu baš često nalazili, u dubokoj sjeni momčadskih kolega — prvo Alonsa, a potom i Vettela. Uostalom, sama usporedba koja govori da je Nijemac, otkako zajedno voze u Ferrariju, ostvario 13 pobjeda, a Kimiju je ovo prva, nažalost ipak mnogo više govori o realnom odnosu snaga, nego to što mu se, eto, spletom okolnosti ipak uspjela dogoditi ta jedna pobjeda.

Ma koliko nam svima bilo drago zbog nje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.