Legenda se prenosila usmeno i zato joj je samo rastao ugled. Dugo se mislilo da ne postoji video zapis, da bi se kasnije ispostavilo kako je jedan od samo dvojice prisutnih gledatelja ipak imao kameru te snimio tu utakmicu. Onu za koju je i Michael Jordan u Last Danceu rekao da je “najbolja i najzabavnija” koju je ikad igrao.
Radilo se zapravo o trening-utakmici, a na međusobno suprostavljenim su se stranama našli članovi originalnog Dream Teama, četiri dana prije početka Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Osim njih, ondje su bili samo još trener Chuck Daly koji je usput i sudio, a njegov pomoćnik Pete Skorich bio je čovjek s kamerom. Detaljnu priču o “utakmici koju nitko nije vidio” donio je Sports Illustrated na njenu 20. godišnjicu.
I bio je to, ispostavit će se, vrlo važan moment u formiranju tog prvog, za mnoge i jedinog pravog Dream Teama, momčadi čije je ukazanje u Barceloni bilo sve što smo očekivali i čemu smo se nadali od ‘silaska’ NBA zvijezda među ostatak košarkaškog svijeta. Demonstracija moći, spektakl i važan punkt u sportskom kvadrantu pop kulture. Gledati momčad u kojoj su bili Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Charles Barkley, Scottie Pippen, Karl Malone, Patrick Ewing, David Robinson, John Stockton, Chris Mullin i Clyde Drexler, uz dodatak Christiana Laettnera sa sveučilišta Duke, bilo je nedoživljeno i neponovljivo iskustvo. Sama imena izazivala su strahopoštovanje: radilo se o igračima koji su bili ili u vrhu svojih karijera ili veterani neupitnog statusa legendi.
No, Dream je tek trebao postati Team. A to se dogodilo upravo na toj utakmici.
Lukavi Daly želio je svoje mamurne superkošarkaše podsjetiti na ono što vole najviše na svijetu: pobjede
Prvo službeno okupljanje dreamovaca bilo je potkraj srpnja u Kaliforniji, a 28. srpnja odigrali su prvu službenu utakmicu u sklopu kvalifikacija za Igre, pobijedivši Kubu 136:57. Ono što su tada radili Kubanci kasnije se ponavljalo sa suparnicima u svih pet utakmica na kvalifikacijskom turniru: s jednakim, pa i većim žarom posvetili su se čekanju prilika za fotografiranje s Amerikancima i to im je išlo bolje nego pokušaj da na parketu budu koliko-toliko dostojni suparnici.
Potom su uslijedile šestodnevne pripreme za Igre. Za bazu je odabran Monako i naravno da su se te ‘pripreme’ učas pretvorile u raskalašeni izlet na kojemu su dreamovci po danu malo trenirali, kupali se, ručali s kraljevskom obitelji a noći provodili, dakako, u kockarnicama Monte Carla u kojima sigurno nisu pili sokove ili bezalkoholno pivo. OK, treba biti pošten pa reći da su se u njima našli svi osim Robinsona, koji je baš u to vrijeme pronašao Krista i noći provodio mirno spavajući nakon izmoljenih litanija. Jordan i ostali su uživali u takvom okružju, ali onaj kojemu je to opako počelo ići na živce bio je glavni coach.
“Pucaj dodatno slobodno!”
Shvatio je mudri Daly da sve te pripremne (polu)utakmice nisu bile dovoljne da od grupe zvijezda napravi tim. Jer onu nadmoć koju su željeli prikazati ondje gdje je najbitnije, a to je bio olimpijski turnir, mogli su demonstrirati jedino kao momčad. Zbog toga je trener na praktički posljednjem treningu pred odlazak u Barcelonu odlučio malo prodrmati pospane i mamurne zvijezde.
Najprije je sve prisutne istjerao iz dvorane u kojoj su uz njega i Skoricha ostala desetorica igrača. Podijelio ih je u dvije petorke, pri čemu je napravio izmjenu u odnosu na dotadašnju praksu. Pomoglo je to što su Drexler i Stockton dobili poštedu zbog lakših ozljeda, pa je za vođe timova izabrao Jordana i Magica. Gledajući iz današnje perspektive, izbor njih dvojice zvuči logično, ali u ono ljeto ’92 nije bilo tako. Problem je bio u Magicu. Točnije, u njegovu tad nedefiniranom statusu.
Iako nitko ne spori njegovo zasluženo članstvo u najelitnijem timu ikad stvorenom, tog se ljeta činilo kako je Magic u njemu bio zbog statusa veterana-legende; poput Birda, koji je utakmice, kada nije bio u igri, preležao zbog bolnih leđa. Kad je ujesen 1991. objavio da je zaražen HIV-om zbog čega je prestao igrati, činilo se da ćemo svjedočiti tužnoj priči o velikanu koji je morao otići na strašan način, pogotovo zbog tadašnje AIDS-histerije koja je prevladavala u javnosti. Ipak, Magic se vratio iz mrtvih u All-Star utakmici početkom godine, pokazavši da još ima magije u njemu, ali u slučaju Dream Teama, koji je trebao ipak biti natjecateljska družina, činilo se da neće biti onaj stari, čarobnjak s loptom i legitimni vođa na terenu.
Daly je mislio drugačije.
Naravno da je ‘kapetan’ jedne petorke morao biti Jordan, a drugu bi obično predvodio Drexler. Ovaj put je na čelu plavih bio Magic; s njim još Mullin, Barkley, Robinson i Laettner. Za bijele su igrali Jordan, Pippen, Bird, Malone i Ewing. Nije to bilo prvi put da su superzvijezde haklale međusobno, ali Daly je želio prirediti čvršću tekmu nego inače. Zato je stari lisac i natjerao Magica da dokaže da kapetansku vrpcu ne nosi zbog starih zasluga. Još važnije, zato je on i sudio u utakmici, čekajući pravi trenutak da potpali vatru.
Prilikom podbacivanja lopte između Ewinga i Robinsona, potonji je naknadno odbio loptu za kojom su odmah skočili Pippen i Laettner. Momak s koledža ju je prvi dograbio i proslijedio Barkleyju, koji je krvnički povučen od Jordana za zglob ipak zabio koš. Bio je to trenutak koji je Daly čekao.
“Pucaj dodatno slobodno!”, odjeknule su trenerove riječi dvoranom i to je bilo dovoljno da se kompetetivne zvijeri međusobno zakrve; bio je to okidač koji je lagani, neobavezni hakl pretvorio u bitku za pobjedu. Jer o tome se radilo. Lukavi Daly želio je svoje mamurne superkošarkaše podsjetiti na ono što vole najviše na svijetu: pobjede.
“Right back at you!”
Nakon prvog napada plavi su poveli s 3:0 i loptu su dobili bijeli. Jordan je vodio napad, a tad se začulo nešto čega dugo nije bilo.
“Let’s go, Blue. Pick it up now”, dreknuo je Magic svojima kao nekad, preko ramena. I bodrenje je urodilo plodom. Nakon što je Bird probio Laettnera, loptu je dobio Malone koji je fulao skok-šut, nakon čega je Ewing promašio zicer. Laettner se dokopao lopte, dodao Magicu koji se sjurio prema košu bijelih i uposlio Barkleyja koji će prodati fintu Birdu, ali nakon toga šutnuti air ball. Stvar je spasio onaj koji je zadnji biran i kojega niti bijeli niti plavi nisu htjeli u svojoj petorci: Laettner je dohvatio otpadak i smjestio ga u koš.
U idućem napadu bijelih, opet ista stvar. Malone je opet fulao polaganje, a loptu je, opet, uhvatio Laettner. U idućem napadu college boy, doduše, nije prošao pored Ewinga, a došlo je i do prvih iskri nakon što je Magic zahtijevao faul, čemu se oštro usprotivio Jordan. Nakon povišenih tonova među vođama, utakmica je nastavljena, a Magicovi su nastavili dominirati: Barkley je presjekao Pippenovo dodavanje i odjurio prema suparničkom košu te položio loptu nakon što se otresao Birda.
Magicov je tim je vodio 7:0. Jordanu je uzeo stvar u svoje ruke i odmah pozvao akciju nakon koje je Pippen ubacio prvi koš za bijele. Tenzija koju je želio Daly bila je postignuta, a nakon sljedećeg napada plavih, u kojem nije dosudio faul zbog čega je Barkley poludio, vatra se razgorjela preko svih očekivanja. U igri punoj iskri, svađanja i natezanja, Magicov je tim poveo s čak 16:7, i to nakon što je Jordan pogodio tricu od table, a Magic mu uzvratio projektilom, usput vičući “Right back at you!”.
Naravno da svako provociranje upućeno Biku koji leti rezultira posljedicama, pa je tako završilo i ovo Magicovo. Pogotovo zato jer su u onoj sparnoj dvorani igrači već dobrano iznojili sinoć popijeni alkohol. U cijeloj priči najbitnije je bilo da je Magic bio taj koji je provocirao Jordana; Michaelova nezadrživa želja da ga pobijedi legitimirala je Magica kao ravnopravnog vođu i kapetana. A kad Michael poludi, stvari krenu dobro poznatim tokom. Taj rezultat 16:7 i tih devet razlike bili su najveća dopuštena distanca za Magicove momke. Jordanov tim ih je dostigao i prestigao te s malom razlikom vodio do konačnog rezultata 40:36.
Preokret za raskalašene izletnike
Puno bitnije od postignutog rezultata bilo je ono što se dogodilo unutar same momčadi. Zatvoreni u dvorani i prepušteni samo sebi i košarci, superstarovi su pronašli međusobnu hijerarhiju, naučili živjeti sa svojom i tuđom željom za pobjedom i dominacijom, pa sve skupa upregnuti u korist tima.
Nije bilo bitno to što su za vrijeme susreta provocirali jedni druge do granice fizičkog obračuna, pa su, umjesto šaka u glavu, letjele lopte među prazna sjedala u dvorani. Bilo je bitno ono što se vidjelo za vrijeme, a pogotovo nakon same utakmice. Govor tijela, način na koji su hodali i to kako su komunicirali jedni s drugima bilo je ono što Daly htio vidjeti.
Magic će poslije reći da je još dva sljedeća dana bio ljut zbog poraza, ali da je to što je Jordan pobijedio bilo zapravo najvažnija stvar. Jer tko zna što bi se događalo poslije s Mr. Airovom povrijeđenom taštinom koja je kolateralno mogla rasturiti cijeli tim. Zanimljivo je to da neki, poput Malonea, i danas odbijaju govoriti o toj utakmici, što je uobičajeno kad je riječ o uspostavi hijerarhije u grupi ljudi. Naprosto, za taj supertim nije bilo bitno kako se osjeća on, već onaj najjači alfa-mužjak među njima: Jordan.
Statistika utakmice nije toliko bitna, koliko je znakovita. Kod bijelih je Jordan bio najbolji strijelac na utakmici, a pomogao mu je Pippen koji je kasnije i na Igrama biti najbolji asistent među dreamovcima. Najbolji strijelac u Magicovoj ekipi bio je Barkley, kasnije na turniru najbolji strijelac Amerikanaca. Nakon Sir Charlesa, najviše koševa za plave je dao Laettner, koji se u toj utakmici izborio za koliko-toliko ravnopravan status među gigantima. Dakako da je profitirao i coach: Chuck Daly je pokazao dovoljno lukavstvo da s takvim čoporom izađe na kraj. Postigao je istinski autoritet i poštovanje demonstracijom znanja i iskustva.
Zato i nije bitno je li to stvarno bila “najbolja utakmica koju nitko nije vidio”, ali baš ona je raskalašene izletnike pretvorila u zastrašujuću momčad koja hladnokrvno ide obaviti posao i dokazati da je daleko iznad svih ostalih. Tim iz snova.
