Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Erdoğan osvojio naslov

İstanbul Başakşehir, priča o autsajderu koji to nije

Zadnja izmjena: 23. srpnja 2020.

Gol kojim je ove nedjelje 32-godišnji veznjak Mahmut Tekdemir donio pobjedu İstanbul Başakşehiru nad Kayserisporom promijenio je povijest ne samo tog nogometnog kluba, već i čitavog turskog nogometa.

Otkako je 1959. profesionaliziran i podijeljen u nacionalni ligaški sustav, svega pet klubova osvajalo je titulu prvaka u najelitnijem rangu, danas pod imenom Süper Lig. Od tih su samo Trabzonspor i Bursaspor uspijevali ugroziti dominaciju velike istanbulske trojke — Galatasaraya, Fenerbahçea i Beşiktaşa. No, svaki od tih klubova ima svoju dugu povijest i fanatičnu podršku, s rivalstvima koje u neku ruku i čine turski klupski nogomet atraktivnim i posebnim.

Başakşehir je zbog epidemiološke situacije svoju povijesnu pobjedu nad Kayserisporom morao proslaviti bez prisustva publike, ali teško da bi i bez pandemije ulice u Istanbulu gorjele od slavlja s obzirom na to da ga na njegovu razmjerno novom stadionu, izgrađenom 2014. i nazvanom po legendarnom treneru Fatihu Terimu, gleda tek nešto manje od 3.000 gledatelja po susretu.

Za razumjeti priču iza tog bizarnog projekta treba se vratiti gotovo šest godina unazad, na 26. srpnja 2014., kada jestadion kapaciteta 17.156 gledatelja i službeno otvoren revijalnom utakmicom u kojoj su sudjelovale mnoge nogometne zvijezde, ali i osobe iz turskog javnog i političkog života. U Başakşehirovu dresu s brojem 12 igrao je ni manje ni više nego Recep Tayyip Erdoğan, koji će mjesec dana kasnije i službeno preuzeti predsjedničku funkciju nakon što je prvo četiri godine bio istanbulski gradonačelnik, a onda i predsjednik Vlade punih 11 godina.

Başakşehirova priča je priča o Erdoğanovoj Turskoj. Njegovo nastojanje da Tursku reformira u konzervativnu islamističku državu pada na nogometnim tribinama

Najmoćniji turski političar se svim silama trudio zasjati u tom dresu, baš kao što to obično i želi u svakoj prilici, a u tome je i uspio; njegova je momčad u jednom trenutku gubila 3:0, ali je Erdoğan do poluvremena ukrcao hat-trick reprezentativnom golmanu Volkanu Babacanu — koji, doduše, i nije baš bio na svojoj uobičajeno agilnoj razini. Razdragana publika je klicala njegovim potezima, a pro-vladin dnevnik Daily Sabah je njegov nastup sutradan okarakterizirao kao “mješavinu briljantne igre Lionela Messija i Gheorghea Hagija”.

Sam Erdoğan je na poluvremenu odlučio kako je odradio svoje i ostao u svlačionici, a Başakşehir je u znak sjećanja na tu utakmicu umirovio dres s brojem 12 koji je turski predsjednik tog dana nosio. On se, pak, na tu utakmicu vraća čim za to dobije imalo prostora, pa je tako jednom prigodom objašnjavao i Martinu Škrtelu kako “očito nije vidio njegove golove za Başakşehir”, aludirajući da je od njega mogao učiti kako zabiti.

Nezahvalna raja

Otprilike u toj naizgled nebitnoj anegdoti staje dobar dio odgovora na pitanje kako je kvartovski klub, osnovan kao momčad lokalnog vodovoda 1990., svega 13 godina nakon ulaska u Süper Lig i službeno srušiti dominaciju istanbulske Velike trojke, koja u svojim vitrinama ukupno ima 71 naslov prvaka.

Başakşehir je veći dio svoje kratke povijesti proveo kao klub bez nekih konkretnijih ambicija, iako je inicijativu za njegovo osnivanje svojedobno podržao i Erdoğanov prethodnik na gradonačelničkoj poziciji Nurettin Sözen. Međutim, kada je Erdoğan preuzeo konce izvršne vlasti u Vladi 2003., odjednom je klub koji je te godine završio 14. u drugoligaškom društvu dobio apetit za većim podvizima.

Erdoğan je, kao i svi populisti, tražio način kako da dodatno ojača svoj imidž snažnog političara među rajom, a da to bude na koliko-toliko autentičan način. Nogomet je u Turskoj, kao i diljem svijeta, uvijek bio snažni društveni kohezivni element; ali kada je Erdoğanova Stranka pravde i razvoja (AKP) 2002. prvi put došla na vlast, taj je narodni sport pikiran kao njena karta za dodatno etabliranje među glasačima.

Ipak, perspektiva za takvo što iznimno je problematična, pogotovo ako pokušavate pretvoriti tako tradicionalno glomazne navijačke mase poput onih istanbulskih — neke od kojih usto imaju i snažnu antiestablišmentsku crtu — u svoj stranački servis. Ali nije da Erdoğan i AKP nisu pokušavali i nakon pikiranja Başakşehira kao neformalnog favorita privoljeti simpatije Velike trojke; u siječnju 2011. Erdoğan je pohodio i otvaranje Türk Telekom Arene, novog velikog Galatasarayjeva stadiona, samo da bi završio izvrijeđan i posramljen kada se pojavio pred više od 52.000 fanatičnih navijača. Njih je tada nazvao “nezahvalnima”, prisvajajući si tobožnje zasluge za izgradnju tog stadiona, a navijači su mu dvije godine nakon odgovorili ujedinjenjem na velikim prosvjedima u Gezi parku.

Başakşehir je, u trenucima dok su Gezi i Istanbul ključali, ispao iz prvoligaškog društva. Narod je dodatno razjarilo to što je klub, kojem bi i nakon povećanog ulaganja i ulaska među elitu poraznu domaću troznamenkastu brojku navijača podebljavali oni gostujući, dobio priliku utakmice igrati na Olimpijskom stadionu Atatürk, kapaciteta većeg od 76.000 ljudi. Nitko, pa ni vlast te 2007. nije mislila da je to na bilo koji način isplativo, ali je to bila tek simbolička poruka povrijeđenog egomanijaka, otprilike svedena na poruku da će nezahvalni narod, htio to ili ne, sam financirati takav projekt kada već nije razumio kakve je blagodati mogao uživati za sebe.

Otpor je bio toliki da su i politički protivnici, poput Mustafe Sarigüla, republikanskog kandidata na izborima za istanbulskog gradonačelnika, svoju kampanju dijelom bazirali i na obećanju kako će “stati na kraj Başakşehiru kao projektu”.

U tome nisu uspjeli.

Na užas opozicije

Pad u drugoligaško društvo te 2013. bio je tek posljedica distrakcije političkom situacijom, ali nakon što je Erdoğan vratio stvari pod kakvu-takvu kontrolu, Başakşehir je, gle čuda, krenuo u svoj najveći uspon.

Već iduće sezone se ekspresno vratio među elitu i odmah uzeo sjajno četvrto mjesto iza Velike trojke, a te je iste godine, osim dobivanja vlastitog novog stadiona, potpisao i ogromni sponzorski ugovor s Medipolom, farmaceutskom tvrtkom vezanom uz Sveučilište u Istanbulu, dok je predsjedničku funkciju preuzeo AKP-ov član Göksel Gümüşdağ, bivši dopredsjednik Turskog nogometnog saveza i sasvim slučajno muž nećakinje Erdoğanove žene. Izdašna financijska sredstva su se počela usmjeravati u jačanje kadra kombinacijom prekaljenih domaćih imena i zanimljivih stranih pojačanja, a kapetanska vrpca je povjerena legendarnom Emreu Belözoğluu, koji je sam član Erdoğanove stranke i koji je u klub privoljen iz redova gradskog ‘rivala’ Fenera.

Lista imena koja su se kroz godine pojavila na stadionu Fatiha Terima pozamašna je. Dovođenje Cengiza Ündera iz Altınordua za nešto manje od pet milijuna eura i dalje drži rekord za plaćenu odštetu, ali se na ugovorima nije štedjelo. Semih Sentürk, Emmanuel Adebayor, Gökhan Inler, Gaël Clichy, Demba Ba, Robinho, Mehmet Topal, Škrtel, pa i Babacan, koji je onog revijalnog dana bio nenadano ‘milostiv’ prema Erdoğanu, tek su dio popisa igrača koje je klub preseljen u istanbulsko predgrađe s većinskim AKP-ovim biračkim tijelom potpisao kroz ovih par godina. Tu je i bosanskohercegovački reprezentativac Edin Višća, koji s 12 pogodaka s Baom dijeli titulu ovosezonskog najboljeg klupskog strijelca.

Naravno, rezultati su iz sezone u sezonu rasli, ali uz rezultate na terenu dolazile su i povremene nove kontroverze. Jednom je prigodom Babacan napao novinara nakon utakmice protiv Rizespora i za to zaradio ‘uobičajenih’ 10 utakmica suspenzije. Međutim, Başakşehir je u tom trenutku i dalje senzacionalno bio u igri za titulu prvaka, a slijedila mu je i ključna utakmica protiv tada prvoplasiranog Beşiktaşa u kojoj bi, u slučaju pobjede, Başakşehir stigao na samo dva boda zaostatka. I izgleda da se ništa nije prepustilo slučaju; inače rigorozna kazna je Babacanu preko noći i bez osobitog elaboriranja smanjena na samo jednu utakmicu, čime je mogao nastupiti u tom ogledu, kao i u polufinalu Kupa protiv Fenerbahçea. Na kraju je Beşiktaş pobijedio na sveopće oduševljenje turske nogometne javnosti, a u finalu kupa je momčad zaustavio Konyaspor.

Međutim, na užas te iste opozicije, Başakşehir je uzimanjem drugog mjesta 2017. stigao i do Lige prvaka, čime je na idealan način postao i predstavnik Erdoğanove Turske u europskom elitnom natjecanju, bez obzira na to što su mu u dva navrata na put u playoffu za ulazak u europsku elitu stali Šahtar i Olympiakos.

Politički instrument

Ni to nije pomoglo da klub poveća svoju navijačku bazu izvan okvira onih tisuću-dvije glasača iz udaljenog kvarta. Štoviše, u jednom se trenutku na stadionu pojavila grupa mlađih ‘navijača’, vjerojatnije simpatizera nekog od istanbulskih velikana, koji su sarkastično ‘podržavali’ momčad transparentima s porukama poput “svaka je utakmica za nas gostujuća” i “momci, zapamtite, sudac je uvijek u pravu”.

Ali kada je Başakşehir stigao tik do senzacionalnog osvajanja titule, više nikom nije bilo do zajebancije.

Ove bizarne godine krug je zatvoren i Başakşehir je konačno uspio u svom vrhovnom naumu. Pomoglo mu je, doduše, to što ni Galatasaray ni Fenerbahçe ne mogu pronaći staru formu, iako je u šest ovosezonskih ogleda s klubovima Velike trojke Başakşehir slavio tek jednom, ali u najbitnijem ogledu protiv Beşiktaşa. Prvenstvo se ionako, kažu, osvaja na ‘malim’ utakmicama, a Başakşehir je tu u rastrzanoj sezoni bio najkonstantniji, dok ga čeka i uzvrat drugog kruga Europske lige, u kojem ima velike šanse obraniti prednost od 1:0 iz prve utakmice protiv danskog Københavna.

U normalnim bi okolnostima ovakva priča bila jedna od primjera puta od trnja do zvijezda, priča o malenom klubu koji je proračunato ugrozio velikane na pozicijama moći. Ironično, ali opet nekako precizno, Başakşehirova priča je idealna priča o Erdoğanovoj Turskoj. Njegovo nastojanje da Tursku reformira u konzervativnu islamističku državu najsnažnije pada ondje gdje je inače konzervativna opcija društveno u globalu možda i najsnažnija — na nogometnim tribinama. Ujedinjeni otpor koji je doživio od inače smrtnih neprijatelja imao je snažan sekularni predznak, čak i u trenucima najveće anarhije kod prosvjeda u Geziju, na što se Erdoğan nekoliko puta u svojim javnim istupima rezignirano osvrtao.

Ego mu, stoga, nije dopustio da svoj opsesivni utjecaj na sve pore turskog društva ne uspije pretočiti u jedan od njegovih najvažnijih aspekata. To što je Başakşehir postao najbolja turska momčad i ona koja je promijenila povijest turskog nogometa predstavlja možda i njegovu najsnažniju, a opet neizravnu političku poruku. On ne mari za to što klub i dalje nije razvio bilo kakav značajan osjećaj pripadnosti među ljudima; on će se utješiti tako što će stranačkoj mladeži platiti da formiraju malu umjetnu grupu zvanu 1453 Basaksehirlile (po godini u kojoj je Carigrad pao pod otomansku vlast) i koja je tu samo da proklamira turske nacionalističke ideale.

Takva je, uostalom, i momčad, satkana od skupih domaćih i stranih plaćenika, ali koja se osim nogometne slave mora podrediti Erdoğanovu egu i biti politički instrument, kao kada je ove sezone u utakmici Europske lige protiv austrijskog Wolfsberger AC-a pogodak proslavila poredavši se u stav ‘mirno’, salutirajući u čast turske vojske koja u Siriji vodi vrlo kontroverznu borbu protiv sekularnih kurdskih snaga. To što je UEFA poslala i službeno upozorenje Erdoğanu je samo bila poruka da je njegov projekt i na tom polju ‘uspio’. Nogomet je toliko daleko odmaknuo da ni priče o autsajderima više nisu ono što su bile.

Ne propusti top članke