Kako je Federer počeo lebdjeti

Godina je 2017., finale je Australian Opena...

Zadnja izmjena: 16. siječnja 2023.

Nekih 28 ili možda čak i 29 minuta. Smatra se da toliko dugo ljudsko biće može lebdjeti, iako oko toga postoje veliki prijepori. Takozvani ‘antiletači’ kažu da je to obična prevara u režiji mainstream medija, a snimku koja navodno dokazuje spomenuto ne smatraju vjerodostojnom. Nikad nitko nije i nikad nitko neće lebdjeti i to bi, tvrde oni, trebalo biti samorazumljivo. Ovi drugi su, pak, uvjereni da u svijetu postoje rijetke iznimke, a kao svojevrsni krunski dokaz svojih tvrdnji uzimaju upravo spomenutu snimku.

Ona je nastala u večeri 29. siječnja 2017., a mjesto zbivanja bila je Rod Laver Arena u Melbourneu, u Australiji. Dvojica po imenu Roger Federer i Rafael Nadal igrali su tenis, a navodno je upravo prvospomenuti u jednom trenutku meča počeo lebdjeti.

Dogodilo se to nakon nekih tri sata i osam ili možda čak i devet minuta igre. Jedan od problema predstavlja činjenica da se čak ni na snimci ne može jasno razaznati je li, dok se kretao po terenu, taj Federer dodirivao tlo ili nije? Također, gotovo nitko od prisutnih nije primijetio da je dotični počeo lebdjeti; antiletači tvrde da je to zato što se to naprosto nije dogodilo, dok ovi drugi kažu da su ljudi bili toliko ekstatični zbog onoga što se događalo da jednostavno nisu primijetili.

Postoji još nekoliko problema u cijeloj toj priči. Otprilike šest mjeseci ranije taj je Federer pao na centralnom terenu u Wimbledonu, u Londonu. Bilo je to u polufinalu spomenutog turnira u meču protiv izvjesnog Miloša Raonića. Antiletači tvrde da je pao baš zato što je pomislio da je veći od ljudskog bića; kunu se da je pao baš zato što je pokušao lebdjeti, dok ovi drugi taj pad pokušavaju sagledavati objektivno; Federer je pao jer čovjek naprosto ponekad pada, pogotovo kad igra tenis na katkad skliskoj travi u Wimbledonu.

Problem u ovoj potonjoj teoriji je taj što gospodin Federer baš i ne pada tako često; dapače, ne zna se je li ikada u životu pao, pogotovo u Wimbledonu, a pogotovo u polufinalu ovog turnira, i to pri takvom rezultatu. Baš je zato bilo onih koji su taj pad okarakterizirali kao kraj jedne ere; naime, taj je Federer za mnoge najveći tenisač svih vremena koji je sada pao u polufinalu Wimbledona; pao je, zatražio je liječničku pomoć — što nikad ne radi — vratio se na teren i nedugo potom izgubio meč. Možete vi o tom padu misliti što god želite, ali i on sam bio je potresen i uznemiren.

“Nikad ovako ne gubim ravnotežu i spotaknuo sam se na nekako smiješan način”, rekao je za biografiju The Master Christophera Clareyja. “Ne znam je li to možda bilo zbog toga što mi mišići nisu bili dovoljno jaki. Bilo je jako čudno i problem je bio u tome što sam pao na to svoje lijevo koljeno i zbog toga me bilo jako strah. (…) Definitivno je to bio jako čudan pad. Koliko sam puta pao u svojoj karijeri? Jako rijetko, pogotovo u jednom takvom trenutku: znate, u polufinalu Grand Slama.”

“Koljeno kao da mi je težilo 100 kilograma”

Nekih šest mjeseci ranije Federer je zadobio rupturu meniskusa. Dogodilo se to u hotelu u Melbourneu dok je tuširao svoje dvije kćeri, dan nakon što je na Australian Openu u polufinalu poražen od izvjesnog Novaka Đokovića.

Antiletači, pretpostavljate, tvrde da je pao dok je svojim kćerima pokušavao pokazati da može lebdjeti, ali ovi drugi, uključujući i njega samog, tvrde da je pri jednom pokretu osjetio da je u lijevom koljenu nešto kliknulo. Za nekoga tko je već 18 ili koliko već godina igrao profesionalni tenis bilo je čudno da se to i prije nije dogodilo. Bila je to njegova prva velika ozljeda, a onda i prva operacija u karijeri; kao i velika većina vrhunskih sportaša nije se odlučio za dugoročno bolju i zdraviju opciju, šivanje meniskusa, već je svega pet dana nakon udesa bio na artroskopiji. Mnogi su tada pomislili da je to početak njegova kraja.

Bilo je to, da otklonimo sve njegove sumnje, najboljih 20 ili koliko već minuta tenisa u životu Rogera Federera

“Roger je dva tjedna radio s fizioteraupetuom i kad smo tek počeli raditi kondiciju, prvo je morao, primjerice, džogirati pet metara, pa onda hodati unatrag”, rekao je njegov kondicijski trener Pierre Paganini. “Bilo je kao da uči ponovno hodati. Možete biti najpozitivnija osoba na svijetu, ali opet postoje trenuci kad se pitate: hoće li stvarno opet moći igrati tenis na vrhunskoj razini?”

Dva mjeseca kasnije Federer je ponovno bio u akciji. Svoj prvi meč nakon stanke trebao je odigrati na Mastersu u Miamiju, ali su ga na kraju spriječili želučani problemi. Tako je dva tjedna kasnije u Monte Carlu otpočeo zemljanu sezonu, samo da bi se ubrzo ispostavilo da je možda bolje da i nije. Nije toliki problem bio u rezultatima; Federer u ovoj fazi svoje karijere nije puno očekivao od zemlje, nego se radilo o tome da se fizički nije dobro osjećao na terenu. Zbog bolova u leđima odustao je od nastupa na Mastersu u Madridu, a stvari su kulminirale uoči Roland Garrosa.

“Trčao sam na zagrijavanju kad sam konačno samo stao i rekao Pierreu da što uopće radim ovdje”, prepričao je što se dogodilo na prvom treningu po dolasku u Pariz. “Koljeno kao da mi je težilo 100 kilograma, a ni leđa mi nisu bila ni blizu 100 posto.”

Federer je na kraju preskočio i Roland Garros i odlučio se pripremiti za najvažniji, travnati dio sezone. Problem je bio u tome što ga njegovo tijelo i dalje nije slušalo; nije briljirao na dva turnira uoči Wimbledona, a onda se dogodio i taj pad i poraz protiv Raonića. Oni koji su govorili da je Kralj mrtav imali su to čime potkrijepiti. Uostalom, taj Kralj uskoro je navršavao 35, svoj posljednji Grand Slam naslov uzeo je još 2012., upravo Wimbledon, a tron je tako ionako već neko vrijeme pripadao svi znamo kome.

“Možda sam trebao, morao uzeti više vremena za oporavak nakon operacije”, rekao je autoru biografije.

“Nikad nisam vidio da igra bolje”

Federer je nakon Wimbledona odlučio prekinuti sezonu. Bila je to hrabra odluka koja je odstupala od normi; OK, uskoro je navršavao 35 i okolnosti su ga tjerale da uzme pauzu, ali velika većina igrača u njegovoj bi situaciji ili nastavila ići glavom kroz zid — jer tako se to radi na Touru — ili bi uzeli mjesec, maksimalno dva pauze te onda nastavili sezonu. Ne i Federer.

Tako je pripreme za iduću sezonu započeo još u studenom u Dubaiju, svom drugom domu te mjestu na kojem nije toliko bio pod budnim okom javnosti. Bio je to zapravo njegov posljednji pokušaj; ako se ni nakon ovako dugog perioda bez natjecateljskog tenisa neće osjećati dobro na terenu, čemu se još čovjek može nadati? U Dubaiju je trenirao s Lucasom Pouilleom, kojeg je redovito šamarao na trening-mečevima, a Pouilleov trener Emmanuel Planque već je tada zapazio neke novosti u Federerovoj igri.

“Tehnički je jako napredovao na bekendu, pogotovo na reternu”, rekao je za biografiju. “Promijenio je način na koji reternira. Stoji malo bliže i kompaktan je. Agresivniji je i na kraćim lopticama i popravio je kontrolu. Generalno je igrao stvarno jako dobro.”

Federer je na Australian Open stigao svjež i lagan poput ptičice. Ne manje važno, nije imao visoka očekivanja i valjda je po prvi put u svojoj karijeri mogao igrati kao da nema ništa za izgubiti. Iz vanjske je perspektive to izgledalo potpuno drugačije; Federer je bio isluženi 35-godišnjak kojeg je sada, kao 17. nositelja, zadesio i poprilično težak ždrijeb. Stvari nisu izgledale bolje ni nakon prva dva kola u kojima je svladao Jürgena Melzera i Noaha Rubina. Federer je puno oscilirao i zapravo je podsjećao na istog onog Federera iz prošle sezone. Bilo je tako sve do meča protiv Tomáša Berdycha.

“Igrao sam protiv njega toliko puta i gotovo želim reći da nikad nisam vidio da igra bolje”, rekao je 10. nositelj kojeg je s terena ispratio za svega 90 minuta. “Nisam imao kontrolu ni nad jednim udarcem, neovisno o tome jesam li servirao ili ne. To je bilo stvarno neobično.”

Dogodilo se u međuvremenu da je ispao i Đoković, koji je u drugom kolu pao u pet setova od Denisa Istomina, čovjeka kojemu je to bila druga i zadnja top 10 pobjeda u karijeri. Đoković je zapravo plaćao danak svemu onome što je radio u proteklih šest sezona, a što je kulminiralo osvajanjem Roland Garrosa 2016. Iz sličnih je razloga u osmini finala od Mische Zvereva ispao i Andy Murray, tada svjetski broj 1 te očekivani Federerov suparnik u četvrtfinalu; jedina razlika u odnosu na Noletov slučaj bila je ta što je njegovo tijelo, pokazat će se samo koji mjesec kasnije, bilo nepovratno oštećeno.

“Budi slobodan u glavi”

Svejedno, Federer je i dalje imao težak ždrijeb. U osmini finala trebalo mu je pet setova protiv petog nositelja Keija Nishikorija, u četvrtfinalu je Zvereva riješio u tri seta, samo da bi u polufinalu protiv četvrtog nositelja i svog dobrog prijatelja Stana Wawrinke — de facto čovjeka koji je spasio tenis od potpune Đokovićeve dominacije — opet slavio u pet setova.

I tako je na red došao meč s Rafaelom Nadalom. Meč za koji nitko nije vjerovao da ćemo ga ponovno gledati. Ne u finalu jednog Grand Slama.

Nadal je u razdoblju prije Australian Opena prolazio kroz neke svoje probleme — naravno, probleme s ozljedama te velikim oscilacijama — ali kad je došao u svoje prvo Grand Slam finale još od naslova na Roland Garrosu iz 2014., bio je favorit. Federer je, koliko god to ružno zvuči, bio njegova mušterija. Rafa je u tom trenutku vodio 23-11 u međusobnom omjeru, pobjeđivao ga je u zadnjih šest susreta na Grand Slamovima — zadnji je put Federer slavio još na Wimbledonu 2007. — a tri od toga bila su upravo na Australian Openu. Koliko god je njihovo rivalstvo odisalo romantikom, Federer je ipak imao kompleks od Nadala, a posebno je bolna bila činjenica da ga je ovaj pobjeđivao na manje-više isti način; bombardirao bi njegov jednoručni bekend, gurajući ga polako, ali sigurno u defenzivu i podređeni položaj.

“Rekao sam si da moram igrati slobodno”, objasnio je jednom Federer kako se ovaj puta pripremao za finale. “Fokusiraj se na lopticu. Nemoj se fokusirati na suparnika. Budi slobodan u glavi. Budi slobodan u svojim udarcima. Idi za njima. Hrabrost će biti nagrađena u ovom meču. Nisam htio opet pasti na način da me Rafa izbombardira forhendima.”

Federer je odigrao odličan prvi i treći set. Cijelo se vrijeme čvrsto držao svog game plana koji je u suštini bio preslika onoga kako je Ivan Ljubičić vidio njegovu igru; stajao je na osnovnoj liniji i jako rano kupio lopticu, često odigravajući i naizgled nemoguće poluvoleje. Tjerao je Nadala na povlačenje, dobrim dijelom zahvaljujući tome što je bio jednako agresivan i na bekendu, što u prošlosti često nije uspijevao raditi. Ne iz seta u set.

Problem je bio u tome što, kad igrate s toliko puno rizika, morate imati padove u igri. Nemoguće je odigrati gotovo pa tri savršena seta zaredom, pogotovo ne u finalu Grand Slama protiv Nadala. Tako je nakon više od dva i pol sata igre bilo 2-2 u setovima. Tada je u prvom gemu petog seta Nadal brejknuo Federera; odigrao je nekoliko sebi svojstvenih nemogućih poena, zapravo je iščupao break i 20-ak minuta kasnije na semaforu je stajalo 3-1 Nadal. Iako je Federer i dalje igrao dobro, zapravo jako dobro — u oba je Nadalova servis gema imao break lopte — činilo se da klizi u još jedan težak poraz.

“Samo sam ušao u zonu i odjednom…”

“Drugačiji mindset”, pokušao je objasniti što se počelo događati nakon nekih tri sata i osam ili možda čak i devet minuta igre. “Imao sam možda i najboljih 20 minuta u životu na teniskom terenu. Samo sam ušao u zonu i odjednom…”, rekao je pa podigao desnu ruku, imitirajući polijetanje zrakoplova.

Bilo je to, da otklonimo sve njegove sumnje, najboljih 20 ili koliko već minuta tenisa u životu Rogera Federera. Ma mislim, neka se nitko ne uvrijedi, bilo je to vjerojatno najboljih 20 minuta u njegovu životu. Tu, u jednom od, ako ne i najvažnijem meču svog života, protiv jednog od svojih najtežih suparnika i čovjeka koji je kao nitko drugi pokazao koliko može biti ranjiv; nakon što je cijelu prošlu godinu izgledao kao sjena nekog davno zaboravljenog Federera i nakon što šest mjeseci nije igrao natjecateljski tenis, došavši na turnir više kao turist koji će k tome dobiti možda i najteži ždrijeb u karijeri; s isluženim tijelom i s 1.400 mečeva u nogama, u godinama kad više nitko normalan ne igra vrhunski tenis; tu, u tom grotlu petog seta, kad više nitko živ ne razumije što se to događa na terenu, pri zaostatku 3-1 protiv čovjeka koji ga je u takvim situacijama redovito slamao.

Tu, tek je tu taj Roger Federer prvi put u svom životu počeo lebdjeti. Jer kako drugačije objasniti tih 28 ili možda čak i 29 minuta?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.