Nakon što su, kako će oni sami to protumačiti, srušili Jugoslaviju, Bad Blue Boys su trebali konačno postati tek obična navijačka skupina. Skupina koja nije, ili nije u toj mjeri, politički i ideološki opterećena te koja svoju netrpeljivost prema drugim grupama zasniva na klupskoj, gradskoj, regionalnoj — a, ako hoćete, i čisto huliganskoj osnovi. Grupa koja je zbog te svoje supkulturne prirode i dalje oprečna dominantnoj kulturi, ali koja svakako nije velika sigurnosna prijetnja po poredak, a onda ni značajan društveni faktor. Zbog promjene klupskog imena, međutim, djelovanje BBB-a opet će pomalo spontano puno toga govoriti i o prirodi novog režima, odnosno o njegovoj nedemokratičnosti, a nemali broj Boysa isticat će da je represija postala jača nego u Jugoslaviji.
“Zato sam i cijenio Bad Blue Boyse”, kaže mi u jednom trenu poznati zagrebački književnik Borivoj Radaković, autor dramskog teksta Dobrodošli u plavi pakao, tako nazvanog prema grafitu na jednom od onih malih kioska na Maksimirskoj na kojem su se prodavale karte za Sjever i Istok. “Oni su rekli: ‘Čuj, stari, to ti neće ići’”.
Vrlo je brzo postalo jasno i da Franjo Tuđman ne misli stati na promjeni imena, već i da je klub htio iskoristiti za promociju sebe i svoje stranke, a što će izazvati posljedice sasvim suprotne željenima; klupski status počet će se uspoređivati s onim Crvene zvezde u Jugoslaviji, ta promjena imena izazvat će revolt ionako uvijek revoltiranih Boysa, a način na koji se Tuđman nosio s potonjim sugerirat će i koliko je bio tvrdoglav, pa i iracionalan.
U rujnu 1994. predsjednik države poslat će pismo navijačima; kao da to nije samo po sebi pomalo suludo, pismo je k tome i prilično infantilno.
“Mi smo imali zajedničkog neprijatelja, a to je bio Tuđman. I ja ću im uvijek biti zahvalan jer su se jedini suprotstavili teroru jednog autokrata”
“Uz prognanike, probleme, niske plaće, školstvo, on se obraća BBB-ima, on si razbija glavu oko imena kluba”, primijetit će za Globus jedan navijač, prema knjizi Bad Blue Boys – prvih 10 godina, koju je napisao Hrvoje Prnjak. Dojam je i da je pokojni predsjednik zapravo precijenio svoje mesijansko poslanje, odnosno podcijenio simbolički značaj koji nosi Dinamo, pa i da se iza njegova tvrdog stava nije krila baš takva ideološka revnost i predanost koliko je to postala i stvar ega. Jednostavno, jedan predsjednik države nije si mogao dopustiti kapitulaciju pred onima koje je do jučer nazivao destabilizatorima Hrvatske, iako su mnogi od njih kročili u rat, pa i skončali u njemu.
***
ZDENO: A gle ove pizdune iz lože… Ko god da gol oni se uvek isto smeškaju…
ŽAC: Hoće, olfo, reć da smo svi isti i da oni brineju za sve nas isto.
ZDENO: To im je ventil…
BOŽO: Je, kurac, sad hočeju reć kak je to samo sport i nema veze s politikom, u pizdu strininu. A kad su Bad Blue Boysi branili Zagreb, onda smo im bili dobri. A mi smo Zagreb i niko više…
MARIJA: Daj, Božo, smiri se. Ti si čist ponorel. Pusti politiku…
BOŽO: Kaj bi ja puštal politiku? Čovječe, uzmeju ti ime i sve ti uzmeju i sad te još hočeju zatuć...
***
“Jesu li promijenili tog Jazavca”, zaustio je predsjednik na redovnoj konferenciji za domaće i strane novinare, ovog puta održanoj krajem svibnja 1994., kad ga je urednik Večernjeg lista Branko Tuđen sugestivno upitao: “Bolje kuna nego Jazavac?”. Tuđen se referirao na tada aktualno uvođenje kune, ali i na još jedno nepoćudno ime; dva tjedna prije Jazavac je preimenovan u Kerempuh, i to nakon što je stvorena medijska hajka da je Fadil Hadžić kazalištu ime dao po djelu srpskog pisca Petra Kočića Jazavac pred sudom; u stvarnosti se radilo o tome da ga je nazvao po otpornoj i žilavoj životinji, kako to znaju i činiti satirička kazališta i listovi. “Jesu li u Jazavcu pripremili plavu noć — vratite mi sveti Dinamo”, nastavio je Tuđman. “Vratite mi sveti Dinamo, to je isto tako u sklopu te akcije za destabilizaciju Hrvatske.”
Na današnji dan prije 27 godina održana je ta “akcija za destabilizaciju Hrvatske”; prvo su Pips, Chips & Videoclips održali svirku ispred Kerempuha, a potom je upriličena i praizvedba predstave Dobrodošli u plavi pakao — isključivo za BBB, njih 500-injak — u režiji Petra Večeka, a po Radakovićevu tekstu. Predstava će u 1990-ima postati jedan od najkontroverznijih kazališnih uradaka.
“Ujutro me pred Kerempuhom dočekao kombi BBC-ja”, priča o danu nakon predsjednikove izjave Duško Ljuština, mogli bismo komotno reći čovjek otporan i žilav baš poput jazavca, sad ipak bivši ravnatelj Kerempuha. “Rekao sam da ne znam za izjavu predsjednika, ali da me sačekaju da ostavim stvari u uredu. Ondje su me, naravno, dočekale novine, vidio sam izjavu, vratio se natrag i rekao da ne vjerujem da je to predsjednik izjavio jer je ljubitelj kazališta. Bio je i kod nas na predstavi Spika na Spiku”, misli na predstavu u kojoj Dražen Kühn i Boris Svrtan oponašaju političare, prvospomenuti baš predsjednika — naravno, s velikom dozom opreza.
“Rekao sam i da ne vjerujem da je to izjavio jer što bi njemačka javnost pomislila da Helmut Kohl izjavi da predstava o navijačima Eintrachta iz Braunschweiga destibilizira Njemačku”, kaže pa dodaje da ni dan-danas nema pojma zašto mu je baš taj klub pao na pamet. “Spašavale su nas neke čudne sile”, reći će zagonetno u jednom trenu, a kad ga pitam je li se pritisak mainfestirao samo javno, ponovno će odgovoriti sa zadrškom. “Ma bilo je i privatnih razgovora, ali ne bih o tome…”
Predstava je na Danima satire Fadila Hadžića pokupila niz nagrada, ali ne i onu za najbolju predstavu, kao ni za najboljeg pisca teksta, a Radaković sugerira da je tome bilo tako jer je predsjednik žirija za dodjelu nagrada bio upravo Tuđen, osoba bliska Tuđmanu.
Radnja drame odvija se u dnevnom boravku i kuhinji jedne trnjanske obitelji; Božo Blum (Željko Königsknecht), BBB u ranim 20-ima koji je slomio nogu i zato se brzo vratio iz rata, te Zdeno (Ranko Zidarić), Jura (Tomislav Štriga) i Čuba (Ljubomir Kerekeš), i oni svi Boysi, uz gajbu pive gledaju tekmu s Hajdukom; u Split nisu išli zbog posla koji bi trebali obaviti poslije tekme — za “po 300 marona” — ali će ih izvjesni Žlajfa kojeg stalno zivkaju na kraju zajebati. Tekmu s njima gleda i Božin otac Žac (Otokar Levaj), bivši hipi koji ne radi jer se “našljakal za celi život”, a danas nema ništa. “Sad nek mene malo hraniju”, reći će u jednom trenu svojoj ženi Mariji (Elizabeta Kukić), staroj rokerici koja po Žacovim riječima “ostvariva profit frajeru kaj se nakral i našvercal”.
Božo ima i sestru Sanju (Mila Elegović), atraktivnu djevojku koja ne zna što bi sa sobom; svaku večer izlazi s frajerima koji je časte, pohodi “Miss ovoga, Miss onoga”, a večeras ide van s frendicom Renatom (Mirna Miličić) koja će doći u poluvremenu te, kad starci otiđu kod susjeda, zarolati jedan “baby-joint” za zagrijavanje. Duhovit je lik upravo susjed Ante (Duško Gruborović); Dalmatinac kojeg ne zanima balun, ali slučajno nešto treba i nakon prvog, i nakon drugog Hajdukova gola: “Čuja san da Croatia slabo stoji”, ležerno dobacuje, pa netom poslije dodaje: “Mislija san da vi navijate za Dinamo”…
Iako začinjen s puno humora, radi se zapravo o komadu koji nakon čitanja ostavlja gorak okus. “To je drama, i to dosta bolna, s mnogo smijeha koji je neprekidno odjekivao po dvorani”, kaže Radaković s kojim inače sjedim na kavi u Trnju, na Krugama, gdje je odrastao te promatrao i osluškivao svoje vršnjake-navijače. “U jednom mi je trenutku čak bilo malo i žao što je tako jer na samom kraju, kad se svi okupe za večerom, sad već i umorni, Dinamo nije izgubio, ali nije ni pobijedio, saznaju da im je prijatelj poginuo u ratu — tu trebaju nastupiti praznina i tjeskoba, ali mnogima je smijeh zaostao u plućima i nisu ga mogli kontrolirati… Svejedno, nije to štetilo.”
***
BOŽO: Daj, reci, jesmo mi zrušili Jugoslaviju?
ČUBA: Jesmo!
ZDENO: Kaj keks!
ŽAC: Kaj si ti Mesić?
BOŽO: Daj ne jebi… tak bumo i ovo zrušili. Sve bumo zrušili, jebo im bok. Samo nek zajebavaju… To su sve ovi starci zakenjali, kurac… Sve kaj je starije od trispet, to treba poslat u pičku materinu…
ŽAC (ljutito): Kaj, kurac, vi i vaš rat, jebate! Tu se kurčite, jebo ti bok, kaj da je svet z vama nastal pa ga bute rušili. Mi smo ga bar šteli izgradit. (…) Čovječe, za onaj rat si bil premlad, il se još nisi rodil, jeboti bok mater, a za ovaj si prestar, i to bi sad trebalo značit da te nema, da ne postojiš, kurac, i da te nikad ni ni bilo.
***
Predstava je požnjela uspjeh i zato što je u tom trenutku jedna od rijetkih koja se usudi proniknuti u svakodnevicu, a onda i progovoriti o pravim problemima koji muče ljude.
“Tada se javlja i novi tip književnosti, realizam, koji se kod mene uvijek više oslikavao u jeziku”, kaže Radaković, dodajući da je prekretnicu označio legendarni Trainspotting Irvinea Welsha, u kojem se pojavljuje autentični jezik ulice. “U korak s time nastaje i tzv. moderni europski teatar i ta predstava ima sve značajke tog tipa kazališta. Popularno su ga zvali In Your Face — obilježavaju ga žargon, psovka i realna situacija”, kaže pa dodaje da je Veček napravio baš ono što je htio. “To je dotad bilo neuobičajeno, pa se dogodilo i da su neki mlađi glumci, još nenavikli na takve tekstove, odbili igrati. Malo su se zgražavali zbog psovki”, kaže dok ga slušam pomalo u nevjerici.
“Bilo je jako teško izgovarati toliko psovki na sceni”, priča mi sada Keno (dakle, Božo), inače dinamovac koji je motiv za ulogu pronašao upravo u promjeni imena. “To je tada bio eksperiment, pogotovo u vrijeme kad su Hrvati postali veći katolici od Pape, pa je to bilo strašno blasfemično… Ali mi smo te psovke uspjeli utkati u tekst tako da su one postale i ono što inače jesu u slengu — sastavni dio govora.”
Upravo je fascinacija zagrebačkom kajkavštinom potaknula Radakovića da se pozabavi fenomenom navijača; još je u svojem prvom romanu Sjaj epohe, pionirskom pothvatu u području žargonizirane proze, napisao monolog Bože Bluma. Roman je inače u Večekove ruke došao preko Gorana Grgića, a Veček ga je potom potaknuo da napiše dramski tekst.
Pitam ga još na samom početku razgovora — kako se jedan kozmopolit i antimilitarist mirio s osobom koja tako, s empatijom piše o grupi sa snažnim nacionalnim, pa i nacionalističkim identitetom, katkad i nasilnoj?
“Manje sam propitivao nacionalizam”, započinje pa malo razmišlja. “Mi smo imali zajedničkog neprijatelja, a to je bio Tuđman. I ja sam im zahvalan i uvijek ću biti jer su se kao nepolitička organizacija jedini suprotstavili teroru jednog autokrata”, kaže, iako svjestan da nisu propitivali sami politički sustav. “Tako da smo se uvijek dobro slagali. Ja koji nisam Hrvat nikad nisam imao problema, nije ih zanimalo što sam po nacionalnosti i nisam nikad ništa neugodno doživio”, kaže pa dodaje i da su BBB tada bili sirova snaga grada, brana urbaniteta pred ruralnošću i njenom kulturom koja je zahvatila Zagreb.
“Napravili smo tu predstavu prema onim starim Aristotelovim principima — jedinstvu mjesta, vremena i radnje”, priča sad nešto kasnije. “Ali ono što ju je učinilo još boljom je da je u to ušlo i jedinstvo publike, baš kako je bilo u antičkom teatru. Ljudi u publici jako su dobro razumjeli tematiku i onda tu dolazi do spoja koji je predstavu učinio čudesnom.”
***
ČUBA: Naš, ono. Ideju dve svinje na ručak, kurac. I uđeju u restoran, jebo te bok, i dođe konobar. Veli frajer, kurac: „Izvol’te, što bi pojeli za ručak?“ Veli jedna svinja: „Govna“…
SANJA: Fuj, kak si odvratan!
JURA: Daj šuti, pusti čoveka da priča…
ČUBA: A druga veli, kurac: „I ja ću govna. Z češnjakom.“ I sad, ode konobar, a ova, kurac, veli: „Zakaj i ti ne uzmeš z češnjakom, to ti je jako dobro.“ A ova veli: „Znam, al neću da mi smrdi iz usta“, jebo ti pas mater…
***
“Svaka teška predstava, a ovo je bila jedna od takvih, mora imati glumca koji će vući, koji će biti motor predstave”, kaže Keno koji je trebao igrati Čubu, ali ga je Veček nagovorio da bude taj motor. “I onda dođe Čuba i pokupi vrhnje”, smije se, misleći na to da je Kerekeš najviše oduševio publiku.
“On je jedan, ovako malo ograničeni čovjek”, pričam sada s Kerekešom, tada poznatim Varteksovim navijačem. “Ali je prije svega odan, izvršilac najtežih navijačkih zadataka, uvijek u prvim redovima. Ima i govornu manu — ‘š’ i ‘č’ i to ga malo furka jer je dobil po njonji pa je zgubil zube, a di ćeš ti sad nabavit lovu za nove zube.” Nekoliko dana nakon praizvedbe Kerekeš je dao intervju u kojem je izjavio da nikad nije igrao pred takvom publikom: “Sad kad spominješ, naježio sam se…”, kaže. “Evo, radim već 41 godinu, odigrao sam 114 premijera, a ovo spada u top 5… Nije to bio specifičan kazališni smijeh, nego je to bilo ridanje, plakanje… I bez obzira na sve priče da su oni ovakvi ili onakvi, kad se jedna takva ljudska nota u čovjeku ispolji, to je najveće bogatstvo koje možeš doživjeti. Dogodila se kemija”, priča.
“Rečeno im je da dolaze u kazalište i da paze kak se ponašaju”, priča sada Keno. “I onda su prvih par minuta predstave šutili, mirno sve… Tako da se u jednom trenu Veček popeo na štenge pored pozornice i rekao: ‘Dečki, ovo je kazališna predstava, ali vi se možete slobodno smijati kad vam dođe’. I onda je počeo urnebes…”, veli pa odmah dodaje: “Čistačice su rekle da nikad u životu nisu vidjele čišće kazalište nakon predstave.”
Tri dana kasnije održala se premijera, a prvi su redovi, inače rezervirani za političare, bili prazni. Svejedno, predstava je imala 89 izvedbi, a gledali su je i uprava i igrači; tom se prigodom inače direktorica marketinga Ankica Mamić požalila i da nema kome prodavati utakmicu, a Radaković kaže i da se Ćiro, valjda po tko zna koji put, zakleo da će vratiti ime.
“Moguće da bi igrala dok se nije vratio Dinamo”, kaže Keno, misleći na to da je s obzirom na popularnost trebala igrati više od 89 predstava. “Imam dojam da je tu izvršen nekakav puno jači pritisak na Ljuštinu… Nisu rekli da je skidaju, jednostavno je prestala igrati, polako su je ugasili”, kaže on, pa mi priča i da su mu dolazili neki ljudi iz HDZ-a. “Ne mogu reći sa sigurnošću, ali bilo je priča da je to Tuđman zaustavio”, kaže i Radaković. Ljuština sve to negira te ističe da je prestala igrati jer je Elegović otišla u Beč na studij pjevanja. Kad ga pitam nije li se mogla naći zamjena, reći će da je, uz Božu i Čubu, Sanja bila nezamjenjiva. “Ona je bila fantastična, ali gledaj, svaki je glumac zamjenjiv”, reći će Keno, a i Kerekeš će se složiti da je predstava “uzela previše maha”, kako kaže.
Nekoliko puta su BBB pokušali oživjeti projekt, a čovjek katkad pomisli da bi predstava bila stvarno aktualna; Božo, Zdeno, Jura i Čuba vjerojatno i danas proklinju pizdune iz lože koji su im uzeli klub…
“Ljuština je bio u pravu kad je rekao — pusti, ne diraj u svetinju”, kaže Radaković. “To se može samo pokvariti… Ne može se to opet napraviti. To je bilo čudesno.”
