Moraju pasti, ovo nije održivo — fraza je koju kao mantru ponavljaju navijači i novinari čitave sezone. Ponavljali su je nakon uvodnih pobjeda, ponavljali su je i nakon što su se tjedni konzistentne igre pretvorili u mjesece. Nastavili su je ponavljati — istina, sve tiše i tiše — i nakon što su Vitezovi privremeno zasjeli na čelo lige sredinom veljače. Novi su, nemaju iskustva, hokej tako ne funkcionira, moraju pasti — u deliriju buncaju navijači dok Vegas, rušeći sve rekorde jednog ekspanzijskog tima u modernom sportu, osvaja Pacific i ulazi u doigravanje gdje ga čekaju Kingsi. Playoff je sasvim drugačija zvjerka, pače posve novi sport, nemaju iskustva, moraju pasti — mantraju i dalje navijači Kraljeva, uvjeravajući sebe koliko i druge. Tjedan dana i četiri utakmice kasnije, dvostruki prvaci iz Los Angelesa su pometeni.
Kraljevi su mrtvi, živjeli… Vitezovi?
Samo osam mjeseci ranije, nitko nije uopće razmišljao o Golden Knightsima u kontekstu smislene sezone, a kamoli doigravanja. Kao i svaki put dosad, pridošlicama je predviđano taloženje na dnu lige i otvaranje sezone golfa početkom travnja. Kao da skepticizam ostatka lige nije bio dovoljan, problemi su se pojavili i po pitanju imena i brendiranja kluba. Smatrajući kako krše njen trademark, klub je završio s prijavom od ni manje ni više nego američke vojske.
Ipak, jedna od stvari o kojoj je zavisila dugoročna opstojnost projekta — potpora navijača — nije podbacila, svoj skepsi ostatka lige usprkos. Las Vegas, grad poznatiji po kockanju i noćnom životu nego po sportu, objeručke je prihvatio hokej i NHL kao prvu od četiriju velikih sjevernoameričkih profesionalnih liga koja je dovela karavanu u njihov grad (hokej će dobiti konkurenciju 2020. kada u grad stiže NFL s preseljenjem Oakland Raidersa). Svih 16.000 sezonskih ulaznica za domaću T-Mobile Arenu (ukupni kapacitet 17.500 mjesta) je rasprodano već u predsezoni, a prodaja klupskih artikala je nadmašila ostatak lige. Brojke nisu u potpunosti usporedive jer se radi o novoj franšizi pa je pojačana potrošnja fanova donekle očekivana, ali ipak ukazuju na razinu interesa među publikom. Odlični sportski rezultati samo su podmazali euforiju, a samim time i prodajne rezultate.
Sinergijom do uspjeha
Predviđanja s početka sezone su vrlo brzo pala u vodu pa je 31. momčad lige među dijelom fanova ostalih momčadi u rekordnom roku prošla put od usputnog komentiranja s podsmjehom preko odobravanja do otvorenog negodovanja i zazivanja kraha.
Momčad sklepana prošlog ljeta protutnjala je Pacifikom i osvojila diviziju (treći ukupno na Zapadu) sa 109 bodova, osam više ispred sad već pometenih Anaheim Ducksa. Pritom su Golden Knightsi dostigli i porušili svu silu rekorda koje jedna ekspanzijska momčad može dostići, među ostalima i one za najbolji start sezone, najviše pobjeda u nizu i najviše pobjeda ukupno u sezoni — rekord postignut već u 50. utakmici sezone. Sve to ih čini ne samo najboljim ekspanzijskim timom u modernoj povijesti NHL-a, već i jedinim od najuspješnijih u sjevernoameričkom profesionalnom sportu uopće. Tako su tek drugi tim nakon 1990. koji je u inauguralnoj sezoni osigurao doigravanje. Isto je pošlo za rukom NBA momčadi New Orleans Hornetsa u sezoni 2002./03., ali oni su već bili postojeća momčad koja je samo premještena iz Charlottea. Ako vam ni to nije dovoljno, Golden Knightsi su prva franšiza u modernoj povijesti bilo koje od četiriju najpopularnijih američkih lige koja je u prvoj sezoni osvojio divizijsku titulu.
U osnovi uspjeha Golden Knightsa leži sinergijsko djelovanje nekoliko elemenata — redefiniranog ekspanzijskog drafta i potpore lige, motiviranosti momčadi, potpore lokalne zajednice i gledatelja te ranog uspjeha kao katalizatora euforije.
Uzevši u obzir povijest ekspanzija unutar NHL-a, jasno je zašto su očekivanja bila toliko niska, a samim time i ostvareni rezultat toliko šokantniji. Pogledamo li inauguralne sezone devet momčadi koje su ušle u ligu od 1991. do 2000. (posljednja ekspanzija lige prije 2017. i Las Vegasa), postaje jasan uzorak prema kojem su novopečeni NHL klubovi bili osuđeni na mizerni broj bodova i ulogu kante za napucavanje — na primjer, u sezoni 1991./92. San Jose Sharksi osvajaju 39 bodova uz omjer 17-58-5 ili pak Atlanta Thrashersi (od 2011. Winnipeg Jetsi) 1999./2000. također 39 bodova i omjer 14-57-5. Posvemašnja nekonkurentnost ili, u najboljem slučaju, prosječnost je uz tek poneku iznimku trajala prvih nekoliko sezona te su franšize bile primorane postupno mijenjati i graditi momčad kako bi se iole približile konkurenciji.
Problem je za sve ležao u ekspanzijskom draftu koji je, uz manje promjene tijekom godina, debelo favorizirao postojeće franšize. Tako su momčadi prilikom ulaska Columbus Blue Jacketsa i Minnesota Wilda 2000. mogle zaštiti 12, odnosno čak 15 igrača, uz određene uvjete. Ovo je GM-ovima ekspanzijskih momčadi na izbor ostavljalo mrvice — najčešće islužene i načete veterane ili pak igrače čiji je maksimalni doseg bio plesanje između NHL klubova i njihovih AHL filijala.
Nova vremena donose i nova pravila, pa je ekspanzijski draft Golden Knightsa proveden s poprilično izmijenjenim propozicijama. Smanjenjem broja zaštićenih igrača na devet, odnosno 11 (ovisno o pozicijama zaštićenih igrača) te isključivanjem igrača koji nemaju barem dvije sezone profesionalnog hokeja iza sebe, stvoreni su preduvjeti za uravnoteženiji i dublji draft. Postojeće momčadi su imale dovoljno prostora taktizirati koje igrače ostaviti izloženima (svaka od 30 je izgubila po jednog igrača), a Golden Knightsima je bio zajamčen izbor igrača iz ‘gornjeg doma’. Razliku, ali i veličinu uspjeha ovogodišnjih pridošlica dobro ocrtava i podatak kako su iste večeri prvu pobjedu u doigravanju u povijesti franšiza ostvarili Golden Knightsi (prva sezona i prva utakmica doigravanja) i Winnipeg Jetsi (18. sezona i deveta utakmica doigravanja, uključujući i period koji su proveli kao Atlanta Thrashersi).
Motiva ne manjka
Računica lige poprilično je jednostavna. Ulazak na lukrativno tržište Las Vegasa morao je u startu biti popraćen kompetitivnom momčadi koja će biti u stanju privući i zadržati fanove (kako domaće ljude, tako i turiste — odredom potrošače dubokog džepa) te stvoriti priču koja će podići NHL u borbi za dio marketinškog kolača s ostalim sportovima i ligama. Ulaznica od 500 milijuna dolara također nije bila na odmet.
Ovako postavljen ekspanzijski draft, zajedno s visokim pickovima u ulaznom draftu, jamčio je kompetitivnost, ali ne i instant-uspjeh. Za njega se pobrinuo tim na čelu s GM-om Georgeom McPheejem i trenerom Gerardom Gallantom. Koristeći napredne statističke modele, maksimalnu fleksibilnost dogovora s ostalim klubova te usluge Vidovitog Milana stvorena je momčad bez velikih zvijezda (uz iznimku vratara), ali s jednom ključnom odrednicom — dubinom.
Umjesto četiri klasične linije Las Vegas je stvorio momčad s praktički četiri druge i treće napadačke ‘lajne’, odnosno takva tri obrambena para. Ovo im je omogućilo da iz večeri u večer tijekom čitave sezone drže ujednačen tempo tijekom svih 60 minuta, stvarajući pri tome konstante linijske mismatcheve u svoju korist. Suparnici su pritom bili prisiljeni na skraćivanje klupe i rolanje udarnih linija uz malo ili nimalo odmora, što je pak dovodilo do neminovnog umora i nemogućnosti praćenja tempa koji su diktirali Golden Knightsi. Druga opcija — igranje sa sve četiri linije — također je bila dvostruki mač, jer je otvarala mogućnost već spomenutog čestog mismatcha u trenucima kada je suparnička treća ili četvrta linija izlazila na led. Jednako vrijedi i za obrambene zadatke, pri kojima se momčad u većini slučajeva konstantno mogla nositi sa svime što su suparnici bacali na led.
Solidnoj obrambenoj učinkovitosti (GA/GP 2.74 u regularnoj sezoni) valja pridodati i vratarsku poziciju popunjenu zvijezdom Pittsburgh Penguinsa i trostrukim osvajačem Stanleyjevog kupa — Marc-Andréom Fleuryjem, koji, uz određene probleme s ozljedama, ima iza sebe vrlo dobru regularnu sezonu (.927 obrana) i zasada vrhunsko doigravanje (.977 obrana i 0.65 GAA).
Ovako okupljenoj momčadi ne nedostaje motiva za dokazivanje.
Iako profesionalci, vjerujem kako je svaki od draftiranih igrača stigao u Las Vegas povrijeđenog ponosa i sa željom za dokazivanjem. Svaki od njih je na neki način u svojoj prethodnoj momčadi označen kao višak, igrač čiji će se gubitak najmanje osjetiti, igrač koji nije dovoljno dobar da bi bio zaštićen ili pak onaj čiji se ugovor ne uklapa u klupske planove. Tridesetak igrača je ovu situaciju iskoristilo kao zajednički faktor zbližavanja. Prilika za novi početak u sredini koja ih je prihvatila s velikim entuzijazmom pretvorila je svu silu početne negativne energije u pozitivan val. Riskirajući patetičnost, usuđujem se reći kako je svaka utakmica ove sezone za njih bila playoff meč — za novi ugovor, za povrijeđen ponos, iz prkosa — nije niti bitno. Tragični događaji iz listopada prošle godine su kroz projekt Vegas Strong dodatno učvrstili vezu i mjesto koje su Golden Knightsi u rekordnom roku stekli u kolektivnom identitetu Las Vegasa.
Jedna lasta ne čini proljeće
Inicijalni plan većinskog vlasnika Billa Foleya uključivao je mjesto u doigravanju kroz tri godine i Stanley Cup u šest. Iako su se planovi zasigurno promijenili, a apetiti porasli, kako god završilo doigravanje sezona će biti i više nego uspješna.
Ono što sve zanima je to koliko je ovogodišnji uspjeh ponovljiv i dugoročno održiv. Kratkoročno gledano, Vegas se svakako ima pravo nadati borbi za titulu već ove sezone — u drugoj rundi playoffa sada igra sa San Jose Sharksima. Priča o neiskustvu pada u vodu, jer iako Golden Knightsi kao tim igraju svoje prvo doigravanje, pojedinci u njoj imaju popriličan broj utakmica u doigravanju (597, da budem precizan). Obrambeno su čvrsti i uz fenomenalnog Fleuryja imaju šansu protiv svakoga. S obzirom na regularnu sezonu i cijeli hype koji trenutno vlada oko kluba, svakako su favoriti protiv San Josea.
Da se rezultati i forma iz regularne sezone ne moraju nužno preliti i u doigravanje pokazali su upravo Sharksi. U prvoj rundi doigravanja pomeli su (i očitali lekciju — kako onu tehničko-taktičku, tako i onu gospodsku) bivšim Disneyjevim patkama iz Anaheima, koje su u doigravanje ušli euforično s omjerom 8-1-1 u posljednjih 10 utakmica. Sva tri potencijalna suparnika za ulazak u veliko finale — San Jose te Winnipeg/Nashville (bez uvrede Minnesoti i Coloradu) — mogu im parirati dubinom i brzinom te imaju obrambene sposobnosti limitirati liniju Marchessault-Karlsson–Smith, koja je u prvoj rundi protiv Los Angelesa diktirala tempo. Bez ulaska u dublju analizu trenutne serije, vratari će vjerojatno biti ti koji će odlučiti tko će na megdan za pobjednika Zapada.
Jednako zanimljivo je i pitanje o dugoročnom uspjehu.
Što se tiče samog ekspanzijskog drafta, Las Vegas je svoju inicijaciju među velike dečke položio. Koliko je to bio splet okolnosti i natprosječnog umijeća sklapanja i prekrajanja momčadi vegaškog GM-a i suradnika, a koliko ponovljiv uspjeh, saznat ćemo s vremenom. Još jedno proširenje lige sprema se za sezonu 2020./21., kada će pod istim uvjetima u nju ući tim iz Seattlea. Kao najnoviji tim u ligi Vegas će biti pošteđen ekspanzijskog drafta, ali jednako tako neće sudjelovati u dijeljenju financijskog kolača koji dolazi s proširenjem.
Prva dva preduvjeta za održivost projekta – profitabilnost i stvaranje (ali i zadržavanje, što ih tek čeka!) baze fanova su već postignuti. Ovome svakako pripomaže i stvaranje prvih rivaliteta — poglavito s kalifornijskim trokutom koji je i tako već među sobom na ratnoj nozi. Onaj treći preduvjet, konkurentnost, također se čini dostižnim. Već je ova sezona pokazala kako momčad posjeduje stabilnu jezgru, prije svega na vratarskim pozicijama i u dubini, koju je moguće nadograđivati i/ili modificirati.
Budućnost projekta
Ipak, teško je reći kako će momčad izgledati na početku iduće sezone. Popriličan broj igrača je u posljednjoj godini ugovora. To otvara mogućnost znatnih preslagivanja i čišćenja prostora pod salary capom, poglavito uzevši u obzir kako je pred nama potencijalno najjače UFA (unrestricted free agent) ljeto u eri salary capa. John Tavares, Rich Nash, John Carlson, James van Riemsdyk i Evander Kane samo su neka od imena koja će se potencijalno odlučiti za promjenu okoline i franšize. Uključivanje Vegasa u utrku za nekom od zvijezda čini se logičnim. Kako na bolji način okruniti inauguralnu sezonu (OK, osvajanje Stanleyjevog kupa bi vjerojatno pomoglo) nego dovođenjem franšiznog igrača?
A u tome će im nekoliko stvari ići u prilog. Kao što već rekoh, salary cap neće predstavljati problem s obzirom na broj ugovora na isteku. Vegas se također pokazao kao grad koji prihvaća hokej i ima želju za instant-uspjehom pa niti sportska motivacija ne bi trebala biti problematična. Ne valja smetnuti s uma ni financijsku stranu priče i brojne porezne poticaje koje savezna država Nevada i Las Vegas pružaju, pa tako ugovor od pet ili 10 milijuna dolara ‘vrijedi’ više u Vegasu (naravno, pod uvjetom da ga se ne zakocka) nego u New Yorku, Torontu ili Los Angelesu. U konačnici, franšiza je nakrcana pickovima u idućim sezonama, koji osim priljeva i kvalitete mladih igrača znače i dodatni trade potencijal.
Kako god završilo ovogodišnje doigravanje, projekt je premašio apsolutno sva očekivanja za prvih nekoliko sezona, a ne samo onu inauguralnu. Stvorena je konkurentna momčad s dobrim potencijalom za daljnji razvoj te već sada čvrstom bazom fanova. Hokej je uveden na novo i bogato tržište, a istovremeno je stvorena nova grana turizma u Vegasu, koja mu daje dimenziju više u odnosu na dosadašnji stereotip o gradu poroka. No, sav ovaj potencijal neće značiti ništa ako ne bude opet i iznova potvrđivan na jedinom mjestu koje se u ovoj priči zaista broji — ledu.
