Možda je najbolje odmah stvari nazvati pravim imenom, jer u konačnici je to i on sam učinio, samo malo drugačijim rječnikom. Carlos Alcaraz jučer je izgorio u polufinalu Roland Garrosa.
Nije se pritom, kako bi to neki mogli zaključiti i vjerojatno zaključuju, samo fizički raspao. Alcaraz je jedan od tjelesno najspremnijih igrača na Touru i pomalo je naivno misliti da momak koji puca od snage nije u stanju igrati mečeve od pet setova u trajanju od koliko god treba sati, pa onda i zaključivati da ga je Novak Đoković naprosto fizički iscrpio.
Alcaraz nije izgubio ni zato što se, kako neki kažu, “ozljedio”, a u suštini nije izgubio meč ni zbog tih grčeva. Alcaraz je jučer izgubio zato što je pukao pod pritiskom. Je li ga u konačnici pojela njegova prevelika želja za pobjedom ili općenito sama veličina meča i veličina njegova suparnika, nije toliko bitno; često je u pitanju i kombinacija svega toga. Naravno, ti su grčevi bili itekako prisutni, ali oni su bili samo fizička manifestacija stresa koji je osjećao tijekom prva dva seta. Prvi put počeli su se javljati još krajem drugog seta, i to u desnoj, igračkoj ruci, a na kraju mu nije pomoglo ni to što je uspio uzeti taj inače stvarno fantastični set, pa ni to što je Đoković između drugog i trećeg seta otišao na toilet break.
“Na početku trećeg seta počelo mi se grčiti cijelo tijelo”, rekao je na press konferenciji nakon meča. “Ne samo noge. I ruke isto, i svi mišići u nogama.”
Alcaraz će se vratiti još jači, možda i puno brže od očekivanog. On naprosto spada u tu rijetku vrstu šampiona koji se brže podižu od drugih i vraćaju se još jači
Tako je meč koji smo iščekivali više od godinu dana i koji se taman počeo pretvarati u ono što smo priželjkivali — krvavu bitku u kojoj su obojica spremni ostati na terenu koliko god treba — završio na najgori mogući način. Iz Alcarazove je perspektive šteta tim veća jer se na početku trećeg seta doimalo kao da je u stanju preuzeti kontrolu nad mečom, pa onda i opravdati svoj status favorita; status koji je po mom skromnom sudu zapravo bio neopravdan i nerealan i koji mu je vjerojatno i odmogao, koliko se god on nastojao isključiti uoči meča. Đoković je u tim trenucima bio fizički potrošen i bio je ranjiv, što će po koncu meča i sam priznati.
Jedini problem bio je u tome što Alcaraz nije bio spreman pobijediti Đokovića. Ne jučer.
I Đoković je nekoć pucao
Jednu bi stvar trebalo razjasniti. Novak Đoković je prva i odgovorna osoba za ovo što se jučer dogodilo. Sama njegova pojava s druge strane mreže predstavlja stres za veliku većinu igrača i njegova je veličina sad takva da mnogi vrhunski igrači padaju već na prvom koraku; mnogi u dubini svoje duše ne vjeruju da ga mogu pobijediti na Grand Slamu, a za neke od njih to je, nažalost, i surova istina. Oni koji vjeruju da mogu pobijediti u stanju su pružiti solidan otpor, ali opet često padaju na onim velikim poenima ili naprosto u trenucima kad se lome setovi ili mečevi.
Postoji, naravno, i skupina igrača koji su ga pobjeđivali. Đoković je od 2020., recimo, ili na zadnjih 11 Grand Slamova na kojima je nastupio, doživio četiri poraza — dvaput ga je pobjeđivao Nadal, jednom Daniil Medvjedev, a jednom je zapravo sam sebe pobijedio. U koju skupinu spada Alcaraz?
Pa jučer se, eto, pokazalo da spada u tu drugu i to je surova realnost; iako je zapravo uspio u svoju korist prelomiti taj gusti drugi set te iako se činilo da ima momentum, količina stresa koju je većinu vremena osjećao — pogotovo u prvom setu u kojem je atipično puno pričao sa stožerom, bio nervozan, pa i psovao, što nikad ne radi, a očigledno stresan bio je i kraj drugog seta — na kraju je bila toliko velika da se morala fizički manifestirati.
U suštini, nije mu se dogodilo ništa toliko neuobičajeno. Medvjedev je po vlastitom priznanju zbog nervoze počeo osjećati grčeve kad je na US Openu 2021. servirao za meč protiv Đokovića — a nije se loše podsjetiti da je Nole taj meč izgubio upravo zato jer je sam pukao, što se kod njega manifestiralo i kroz plač — dok je Dominic Thiem je u finalu istog turnira godinu ranije prolazio kroz de facto istu situaciju. Guillermo Coria i igranje kroz grčeve zbog chokea u finalu Roland Garrosa iz 2004. posebna je priča…
Da se pritom ne radi o samo nekoj proizvoljnoj hipotezi ili intepretaciji sugerira činjenica da je sam Alcaraz na toj press konferenciji bez ikakvog kompleksa ustvrdio kako su grčevi došli upravo kao posljedica mentalnog stresa koji je osjećao u prva dva seta; ja bih opet dodao da nije u pitanju samo ovaj meč, već općenito i golema očekivanja koja mu se na neki način nameću, ali pustimo to sad.
Bilo kako bilo, to je ujedno i najpozitivnija stvar u cijeloj priči za ovog, nemojmo zaboraviti, još uvijek (nerealno dobrog) 20-godišnjaka.
Alcaraz je zapravo još prošle godine svjesno odlučio pričati o tome kad ima problema s pritiskom i to je u suštini njegov način na koji se bori s tim pritiskom i pokušava ga kontrolirati. Mnogi igrači, a pogotovo oni mlađi, takve si stvari nisu u stanju ni priznati, a kamoli o tome javno govoriti. Mnogi od njih nisu u stanju iskreno i bez zadrške sagledati vlastite mane ili makar pogreške — koje imaju i rade apsolutno svi — i za mnoge je to jedan od glavnih razloga zbog kojih stagniraju ili ne mogu na pravi način osloboditi svoj potencijal. Mnogi od njih su i top 20 ili čak top 10 igrači, a postoji i barem jedan Grand Slam pobjednik među njima.
Alcaraz, međutim, nije takav. Njemu nije problem javno reći da je jučer praktički pukao. Nije mu problem zato što shvaća da su takve stvari normalne i da će se vrlo vjerojatno opet dogoditi, iako vrlo vjerojatno ne opet na ovakav, pomalo brutalan način. I to je samo još jedan od razloga zbog kojih sam potpuno uvjeren da će se Alcaraz vratiti još jači, možda i puno brže od očekivanog. On naprosto spada u tu rijetku vrstu šampiona koji se brže podižu od drugih i onda se vraćaju još jači.
Uostalom, jučerašnji suparnik u tom mu smislu može biti samo uzor. Jer, skloni smo zaboraviti, i Đoković je nekoć pucao, pogotovo u tim godinama, a danas je veličina pred kojom manje-više svi drugi pucaju. I bez obzira što na ovom turniru ipak djeluje barem mrvicu ranjivo, tko se usudi reći da u nedjelju popodne neće postati još veći?
