Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Kopa mijenjao Francusku

Preminuo je Raymond Kopa, istinski nogometni velikan – ovo je njegova priča

Zadnja izmjena: 6. ožujka 2017. Profimedia

Potpuno novi svijet.

Vjerojatno tako se osjećao i vjerojatno je o tome mislio Raymond Kopaszewski, 19-godišnji poljski imigrant, kada je istrčao na centar Stade Olympique de Colombes i osvrnuo se oko sebe. Samo dva dana ranije nejaki i omaleni Raymond je odrađivao još jednu smjenu u rudniku u svom rodnom Nœux-les-Minesu. Kopaszewski je mrzio rudnik, radeći u njemu još je kao 15-godišnjak u nesreći izgubio prst na ruci, ali znao je da je to jedini posao koji je mogao imati.

Njegov djed, koji je iz Poljske još prije Velikog rata preselio u Njemačku, bio je rudar. Bio je to i njegov otac otkako je Njemačku zamijenio krajnjim sjeverozapadom Francuske u dvadesetim godinama prošlog stoljeća; rudar je bio i njegov brat. Rudari su bili i njegovi ujaci, bio je i djed s majčine strane. Ništa drugo nije postojalo za siromašne Poljake, Francuzi su ih željeli samo u rudnicima. Nije da Raymond nije probao, bio je izvrstan električar, ali kada bi izgovorio svoje prezime, odbijenica je bila zagarantirana.

Svugdje osim na nogometnom stadionu. Ondje su i Poljaci bili dobrodošli, jer maleni Nœux-les-Mines imao je tek amatersku momčad.

U to su vrijeme u Francuskoj održavana natjecanja u nogometnom umjeću za mlade igrače, a Kopaszewskog su njegovi treneri prijavili jer su morali. On je te 1949. lokalno natjecanje u Béthuneu odradio i bio prvi, a isto je ponovio i na regionalnom u Lilleu i kvalificirao se finale. Nije znao što ga je snašlo, a već je bio na vlaku koji ga je prvi put vodio u veliki i blještavi Pariz i finale na Colombesu.

Sebe je opisao kao “najboljeg kolektivnog individualca u francuskom nogometu”

Potpuno novi svijet dočekao ga je udarcem u trbuh; godinama kasnije prepričati će kako je tog jutra bio potpuno izgubljen i kako ni sam ne zna kako je tako prestrašen izborio 11. mjesto i popodnevno finale. Ali znao je da ne želi nazad u rudnik, nikada više, i da je ovo jedini izlaz. To je poslijepodne Raymond Kopaszewski igrao najbolji nogomet svog mladoga života; tek je u razigravanju sa izvjesnim Jeanom Saupinom (koji će kasnije igrati za Stade Français i Nantes) promašio jedan penal i natjecanje završio kao drugoplasirani.

Nekoliko mjeseci kasnije trener Camille Cottin ušetao je u svlačionicu drugoligaša Angersa i svojim igračima predstavio novo pojačanje, mladića za kojeg je tvrdio da je najbolji dribler u Francuskoj i najbolji igrač kojeg su ikada vidjeli.

“I neće se više zvati Kopaszewski. Neka bude Raymond Kopa”.

Poster boy moderne Francuske

Bilo je to čudno i i turbulentno vrijeme za francuski nogomet i društvo u cijelini. Početak 1950-ih trebao je predstavljati vrhunac ovog sporta u Francuskoj, njihovi novinari i funkcionari bili su revolucionari kada je u pitanju organizacija nogometa u Europi, ali nogomet se i tada osjećao kao stranac u vlastitoj koži. Zemlja je bila rastrgana između opijenosti vlastitom kolonijalnom moći prije njemačke invazije i teškog udarca ratnih poraza.

U središtu neurotične debate o francuskom identitetu našao se upravo Kopa. On je do 1951. već prešao u Stade de Reims i počeo dominirati francuskim nogometom. Do 1955. je osvojio dvije titule prvaka, a 1956. Reims je osvojio Latin Cup svladavši u finalu Milan 3-0. Engleski su mu novinari nakon utakmice protiv Španjolske u Madridu nadjenuli nadimak Napoleon.

Kopa je odgajan u obitelji poljskih imigranata, ali se oduvijek smatrao Francuzom i to je isticao u svakoj mogućoj prilici. S 21 godinom dobio je francusku putovnicu i sam se prijavio na odsluženje vojnog roka; on je postao uzor za dobru integraciju imigranata u društvo i poster boy moderne Francuske. Bio je obožavan među navijačima; svi su dječaci željeli biti poput Kope – bio je malen, ali izrazito brz, sjajan dribler, igrač poteza i vrhunski individualac.

Međutim, kao i sve u Francuskoj u to vrijeme, nogometni establišment bio je klasno podijeljen.

Ljevičarski sportski listovi, Miroir-Sprint i Miroir du Football, bliski francuskoj Komunističkoj partiji, Kopu su vidjeli kao predstavnika radničke klase, igrača kojemu je atraktivnost same igre i zabava bila na prvom mjestu, ispred rezultata i zarade. S druge strane, u France Footballu i L’Equipeu, više tradicionalističkim novinama, zalagali su se za ideju momčadi i striktne discipline. Francuski nacionalisti – koji nisu imali problem sa stranim igračima, nego s činjenicom da se oni ne integriraju u nogometnom smislu – smatrali su da su igrači poput Kope, ali i Justa Fontainea ili Rogera Piantonija, razlog zašto je francuski nogomet bio bez identiteta i konfuzan. Jedni su mu tepali nazivajući ga “šampanjskim nogometom”, drugi smatrali kako je francuski nogomet tog vremena “ruska salata” – spoj toliko različitih stilova da nije u stanju izgraditi vlastiti identitet.

Ispred svog vremena

Kopa se našao u središtu priče koja ga nije previše zanimala. On će sebe kao igrača opisati kao “najboljeg kolektivnog individualca u francuskom nogometu”.

Prije nego što je Reims 1956. poražen u finalu prvog Kupa prvaka, Kopa je stavio potpis na ugovor s velikim Real Madridom i ondje zaigrao od iduće sezone. Momčad s kojom je osvojio dva španjolska prvenstva i tri Kupa prvaka bila je vjerojatno jedna od najboljih koja je ikada hodala planetom. Navalu je predvodio Alfredo Di Stefano, Kopa je bio na desnom krilu, Francisco Gento na lijevom, uz njih Hector Rial i Ferenc Puskás.

U svibnju 1958., na Heyselu, Real Madrid je nakon produžetaka svladao Milan i osvojio titulu prvaka Europe. U srpnju iste godine Kopa je u duetu sa Fontaineom predvodio Francuze na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj; Les Blues su prvi put u povijesti došli do polufinala i osvojili treće mjesto. Nogomet je u Francuskoj konačno dobio popularnost i pažnju koju je oduvijek želio.

“Tehnički, Kopa je usavršio igru. Finese, preciznost, dodavanje. Majstor je driblinga. Nikada nismo vidjeli igrača koji bolje izvodi dupli pas. Kopa ne dodaje suigračima nasumice; on ih uvijek dovodi u najbolju moguću situaciju. Njegova najbolja pozicija nije krilo, nije ni napadač ni centarfor: njegova pozicija je da kreira, inspirira i dovodi napad do savršenstva”, pisalo je u obrazloženju France Footballa nakon što mu je te godine dodijelio Zlatnu loptu, nagradu u čijem je finalu bio četiri godine zaredom.

Kopa se u Francusku vratio u turbulentnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Izvan terena je odavno bio ispred svog vremena; još dok je igrao za Reims bio je prvi francuski igrač koji je nosio sponzorirane kopačke, a u francuskim restoranima mogla se naručiti limunada i tonik s njegovim imenom. Nakon povratka u domovinu pokrenuo je novine, hotel i marku sportske odjeće, ali je poluamaterski igrao sve do svoje 42. godine.

Zajedno s Fontaineom, partnerom s terena, osnovao je Sindikat nogometaša, a Francuski nogometni savez suspendirao ga je na više od pola godine nakon što je javno poručuo da su nogometaši moderni robovi. Bio je uzor Comite d’Action des Footballeurs, skupini amatera koja je 1968. na pet dana zauzela prostorije FFF i tražila bolje uvjete rada za sve nogometaše.

Raymond Kopaszewski, omaleni poljski rudar iz francuske provincije, na terenu i izvan njega promijenio je povijest francuskog nogometa. I stvorio potpuno novi svijet.

Ne propusti top članke