Započeo je dvotjedni festival tenisa, po tko zna koji Wimbledon, a Sveto Trojstvo je i prije njegova početka držalo jednu šapu na onom slatkom peharu koji po završetku turnira toliki žele strastveno poljubiti — redom Novak Đoković, pa Roger Federer, a onda i Rafael Nadal, koji bi se, doduše, s prvim kapima kiše mogao ‘prehladiti’, favoriti su po tko zna koji put za još jedan Grand Slam naslov.

Ne znam, možda si malčice i utvaram, ali čini mi se da je sve više onih koji gunđaju kako scena postaje dosadna i smarajuća.

Ako i postoje takvi heretici, prljavo je, pa i protivno zdravom razumu pomisliti kako će ta trojica samo tako odbaciti vlastiti smisao života. Pustite ljude da se, u toj nama teško objašnjivoj ‘igri’, međusobno razračunaju, pa onda uživajte u nadolazećim jebivjetrima. Doduše, i kada je Pete Sampras sišao s pozornice, slijepo se i naivno nagađalo kako ga nitko neće ‘skinuti’, makar na neko duže razdoblje. Na kraju krajeva, teniska rivlastva i legende postojali su i prije Svetog Trojstva, a zasigurno će postojati i poslije.

“Kada bi vas brejknuo, uhvatio bi vas osjećaj bespomoćnosti — što sad?”

Uostalom, postojalo je jedno tenisko razdoblje koje je bilo, blago rečeno, dosadnije ili, ako hoćete, monolitnije od ovog, pogotovo ako pričamo o All England Clubu.

Kad je 1997. Boris Becker izgubio četvrtfinalni meč u Wimbledonu od Petea Samprasa, prilikom onog čestitarenja na mreži uručio mu je ‘oproštajno pismo’, bez trunke gorčine: “Kad već moram igrati protiv tebe, mislim da mi je bolje da više ne igram.” Pete ga je pogledao u čudu, ali Becker se nije šalio — godinama kasnije pričao je kako mu je Sampras “uzeo ključeve Wimbledona” te kako je postalo besmisleno tragati za još jednom titulom.

Mitska rivalstva

Nama koji smo nešto mlađi, Pete Sampras je u malo življem sjećanju one famozne 2001., kad je baš pristalo i simbolički, nakon što je godinama ljubio onaj pehar, izgubio u pet setova od Rogera Federera. Bit će da je tada laknulo i Goranu Ivaniševiću…

Godinu kasnije Sampras je ispao još ranije, u drugom kolu, od nekog ‘žnj’ tipa, na ‘žnj’ terenu i sve je mirisalo na ono dotad tipično srozavanje teniskih šampiona. U gotovo svakom porazu, pogotovo u onima koji bi se okarakterizirali kao big upset, Sampras bi imao facu kao da mu se blago diže želudac; piljeći u jednu točku prilazio bi čestitati suparniku, totalno izvan sebe, kao da će upravo povratiti, valjda baš zato što nikada nije vjerovao u poraz.

Nakon potonjeg, ujedno i posljednjeg meča u Wimbledonu, drhteći je došao na konferenciju, a u onim još uvijek mladenačkim, lijepim i prodornim tamnim očima nazirale su se suze. Bio je potučen i rastrojen. Bio je to kraj.

Od svojih 14 GS naslova Sampras je polovicu, u periodu od osam godina, osvojio u Wimbledonu, uz postotak pobjeda od 90 posto. Bila je to vjerojatno jedna od najdosadnijih dominacija, a takvu beznadežnost u drugačije sutra doživjeli smo kasnije kada bi gledali Đokovića na vrhuncu (na svim podlogama). Tijekom godina na ovom turniru su nastajala mitska rivalstva, makar to bila dva tipa koji su uživali u razračunavanju. Tijekom ‘samprasovštine’ takvo što naprosto se nije moglo izroditi.

“Kada bi vas brejknuo, uhvatio bi vas osjećaj bespomoćnosti — što sad?”, iskren je Tim Henman, a sličnu priču vrti i Andre Agassi, tip koji je zapravo kumovao legendarnom rivalstvu, ali ne u All England Clubu. Tamo su se u finalu razračunali jednom i Sampras je, kako mu i priliči, pokvario party; brejknuo ga je tri puta — po jednom u svakom setu…

“Volio bih da sam igrao u 1950-ima”

Pa, ipak, čak se i takav ‘zlikovac’ poput Samprasa plašio nekog, kako pošteno priznaje. “Bio je velik izazov igrati protiv Gorana na travi”, laskav je Pete. “Nikad niste imali osjećaj da stvari držite pod kontrolom”, nastavio je, misleći na to kako mu je Ivanišević mogao parirati servis-volejom. Na svetoj travi u Londonu susreli su se četiri puta — Goran ga je dobio prvi i jedini put, dok se ovaj još zagrijavao za dominaciju, a nakon finala od pet setova iz 1998., Ivanišević je izjavio da će se ubiti, svjestan da je propustio posljednju priliku. Jer, ako ćemo realno, tri godine kasnije, ono i nije bila neka prilika.

Više je faktora koji su dominaciju Pistol Petea činili dosadnom pa i nepoželjnom — osim te neumoljive i nesnosne servis-volej igre (primjerice, 1994. u cijelom turniru su ga brejknuli tri puta, a 1997., kad je još češće počeo izlaziti na mrežu nakon druge serve, svega dva), Sampras se nije uklapao u medijski dekor 1990-ih. “Volio bih da sam igrao u 1950-ima”, i slične izjave, dao je bezbroj puta, dajući do znanja kako mrzi publicitet. Jednostavno dajte čovjeku reket i pustite ga da lupa tu vražju lopticu.

Tihi i povučeni ‘običnjak’ predodređen da bude obiteljski čovjek, bio je sušta suprotnost Agassiju, zajebantu i ‘šarenom’ tipu, koji kao da je na teren sletio iz kakvog MTV-jeva spota. Možete si misliti kako je Pete reagirao kad su mu ponudili cameo ulogu u Agassijevoj reklami…

Mediji su ga zato često znali razapinjati, a nije pomaglo niti to što je uistinu bio zlikovac, tip koji nije ranjiv, koji nije nalik ljudima – na terenu je uvijek bio hladan, bez trunke južnjačkog temperamenta, što bi čovjek možda mogao očekivati od nekoga s vrućim grčkim korijenima. Drugim riječima, bio je ispred svog vremena, stroj i preteča današnjoj sorti šampiona koja ne zna stati pobjeđivati.

Pa, ipak, jednom je i on ‘pukao’. I to kako.

“Do it for Tim!”

U vrijeme kada su oni ‘redikuli’ osluškivali, promatrali ili što već, je li loptica prilikom servisa dirala vrh mreže, nije bilo niti ručnika koje bi sakupljači loptica između poena davali igračima da obrišu znoj ili prikupe misli. Sampras nije nosio niti znojnike pa je bilo smiješno gledati kako ono malo znoja što bi protivnici isprovocirali pristojno i suzdržano prebriše palcem ili kažiprstom. Radilo se o klasičnom tiku koji je Sampras jednom iznevjerio kad je, poput amatera, stao naginjati glavu i brisati se o rukave – bilo je to u četvrtfinalu Australije 1995. protiv Jima Couriera, u meču koji je fini pokazatelj da je Pete bio all-court primjerak, tako odgojen još u mladosti, kad se, usput budi rečeno, s 14 godina prešaltao na jednoručni bekend.

Courier ga je te večeri dobro oznojio — vodio je 2-0 u setovima, no Sampras je uspio poravnati. Sjeo je potom u pauzi na klupu i najednom počeo plaho jecati, s prekidima, gurajući glavu u ručnik, uzaludno se sakrivajući od toliko mu mrskih kamera. Malo je falilo da proplače poput kišne godine. Sljedećih 10-ak minuta na terenu je puštao suzu, suzdržavajući se da sve ne pošalje u tri p.m. i krene ridati poput klinca. Radio je to između poena, brisao suze s rukavima, a na svoja dva servis-gema lupao je aseve i brutalne winnere.

U jednom trenu, Courier mu je, ne znajući se ni sam nositi sa situacijom i valjda da razbije tenziju, zajebantski dobacio: “Čuj, možemo mi to i sutra završiti.“ Sampras je nato odgovorio s dva asa.

Mnogi su takvo ponašanje zamjerili Courieru jer on je bio jedan od rijetkih koji je znao zašto se Pete raspada pred svekolikim auditorijem. Znao je to i onaj navijač koji se u jednom trenu zaderao: “Do it for Tim!”

Tim Gullikson bio je osoba od neprocjenjive važnosti za Samprasa. Ono što je još slađe u priči o Peteu i Wimbledonu jest činjenica da je u početku karijere doslovno mrzio igrati na travi, ne mogavši se pomiriti da u odnosu na hard podlogu uzrokuje nezgodan odskok. Bilo je tako sve dok 1992. nije angažirao Tima koji je, kako je to njegov brat blizanac Tom opisao, Peteu objasnio kako valja skinuti taj svoj bijeli ovratnik i zamijeniti ga plavim, vukući paralelu s društvenim klasama.

Istinski prijatelj Tim

Drugim riječima, Pete je trebao naporno ‘šljakati’ da bi izbrusio svoj talent — uz Gulliksona, na travi je počeo ranije hvatati lopticu, popravio je retern, ‘ubio’ defetistički stav te u travnju 1993. zasjeo na čelo ATP ljestvice, kojom će vladati sljedećih šest godina. Koji mjesec kasnije, nakon dvije i pol godine traženja, uzeo je svoj drugi Grand Slam naslov i prvi Wimbledon.

Međutim, prava vrijednost Tima bila je i u tome što je bio istinski drug introvertnom Samprasu.

Samo koji dan prije meča s Courierom, Sampras je saznao kako Tim ima četiri tumora na mozgu, zbog čega je vjerojatno, u onom emocionalnom vrtlogu, preokrenuo meč. Godinu i pol kasnije, Gullikson je preminuo.

Nakon te, jedne od najemocionalnijih epizoda u modernom sportu, Pete je konačno smekšao srca uvijek nemilosrdne publike, a počeo je stjecati i poštovanje. Postojao je, međutim, još jedan razlog zašto se uspinjao u panteon nedodirljivih — bila je to njegova borbenost, katkad eufemizam za onu beskrupuloznu želju za pobjedom.

U susretu Davis Cupa protiv Rusije, nakon višesatnog rintanja na zemlji, srušio se na pod u grčevima po završnom poenu; poznata je i ona njegova njegova epiozda s US Opena kad se ispovraćao u tie-breaku petog seta protiv Alexa Corretje. Usput, izrigao se od Coca-Cole za kojom je posegnuo kad je osjetio slabost za vrijeme meča.

“Znao sam da imam još jedan u sebi”

Barem tako kaže u pismu mladom sebi, koje vam toplo preporučam, jer otkriva i dijelić razloga zašto se nije osladio na Roland Garrosu, ali nas i podsjeća koliko je profesionalizam napredovao, kad je jedan šampion tukao po hamburgerima.

Vrhunac ‘mazohizma’ Sampras je iskusio na Wimbledonu 2000., kad je gotovo cijeli turnir odigrao na jednoj nozi. Cijeli turnir čovjek nije trenirao i ‘rokao’ se s injekcijama. “Na neki način sam uživao igrati s tom boli”, kaže. U sva tri ova slučaja Sampras je uzeo pobjedu za sebe; s ovom potonjom je oborio rekord u osvojenim Wimbledonima i GS naslovima. Vjerovao je tada da ga nitko neće skinuti, makar ‘još dugo godina’.

Vjerojatno zato, a i zbog psihofizičke potrošenosti, Sampras je nakon toga upao u spiralu lošijih rezultata. Nije više bilo motiva i u njemu se sve više budio onaj običnjak, obiteljski čovjek. Agassi, tip koji ga je tijekom karijere gurao do ruba, sve je više kaskao za njime.

Takva slomljena duha Sampras je došao na onu presicu. Već je duže vrijeme bio predmetom podcjenjivanja od strane medija. Pa, ipak, baš kao što ga je onda Courier nenamjerno raspalio, tako su i mediji zapalili inat s kojim svaki šampion živi.

“Znao sam da imam još jedan u sebi”, tvrdio je. I znao je.

Samo koji mjesec kasnije, nakon traumatične epizode u omiljenom Wimbledonu, Sampras je kao 17. nositelj stigao na US Open. Na mjesto gdje je 12 godina ranije sve započelo, kad ga je Agassi prvi put pogurao do ruba. Na mjesto gdje će opet protiv svog Agassija u finalu, otići u tenisku vječnost baš onako kako je on htio. Kao pobjednik i osvajač.