Toni Kukoč je u Buenos Airesu preuzeo ključeve ekipe od Dražena Petrovića i to se dogodilo bez drame, povrijeđenih ega vidljivih izvana i kolateralne štete. Naprosto, Toni je toliko dobro igrao a Jugoslavija izgradila reprezentaciju koja je funkcionirala kao klub, i to šampionski klub, da je u polufinalu protiv SAD-a i u finalu protiv SSSR-a bilo jasno da nema boljeg od Tonija i da nema boljih od nas. U toj konkurenciji, naravno. Dotad nitko nije bacio rukavicu u lice NBA svijetu u želji za dvobojem kao Duda Ivković i igrači u plavom u tom trenutku.

A onda je Vlade Divac zgrabio zastavu. Na košarkaškoj tvrđavi otvorila se rupa kroz koju su mogli ugmizati nacionalisti svih boja i vrsta kojih tih dana nije manjkalo. Bio je to savršen šlagvort za prepucavanje koje nikad neće prestati. Košarka više nije bila nedodirljiva. ‘Savršeni’ bijeg od stvarnosti bio je grubo prekinut i krajem tog zaista najvarljivijeg ljeta u našim životima, mržnja je postala nepodnošljivo evidentna i ništa joj nije moglo uteći.

Pozorno sam pratio njegove noge i hod. Nije bilo sumnje, Kukoč uopće nije hodao po zemlji, lebdio je iznad nje. Klizio je po zraku u nekoj svojoj dimenziji

Zato su kraj ljeta i ulazak u jesen te okrugle godine neodoljivo podsjećali na pjesmu Whole Lotta Love Led Zeppelina. Kratak smijeh, Jimmy Page i njegov rif, Jonesov bas koji osvoji prostor i Robert Plant čiji vokal kida živce samouvjerenošću savršeno prizovu boga bubnjeva Johna Bonhama, nakon čijeg uleta pomisliš da slušaš najbolju rock pjesmu na svijetu. Baš kao da gledaš naše košarkaše. Sve je na svom mjestu, ne može bolje. I onda dođe minuta i 18 sekundi i ta najbolja pjesma se pretvori u nešto sasvim drugo. U sve mučniju psihodeliju, baš ono u što se stvarnost oko mene počela pretvarati.

Mediji su širili crnilo i lupali u mržnju kao što Bonham đavolski udara tempo cijelo vrijeme psihodeličnog dijela pjesme, pogledi i riječi susjeda i prijatelja bili su puni distorzije i sve divljiji poput Pageova ‘mučenja’ gitare, pogledi u očima roditelja i starijih su postajali mrtvi kao Plantovo zapomaganje dok urla riječ “ljubav” kao da zapomaže nad lešom, a sve oko mene je postajalo vrtlog koji je bez ikakvog reda, naporno i bez pauze roštao glavu i bušio mozak, baš kako vam Zeppelini prirede mučno stereo iskustvo u tim uvijek predugim minutama psihodelije usred najbolje pjesme na svijetu.

Bijeli Magic

Kao i u njoj, tako i u životu, buka i kaos su dosegli razinu na kojoj je sve postalo besmisleno dok osjećate da iz vas isparava unutarnji mir, nada postaje samo žensko ime i nema ničega smislenog, niti čvrstog čega bi se čovjek uhvatio.

Na vrhuncu stvarnosne psihodelije za koju se činilo da će postati neizdrživa, ja sam se očajan okrenuo jedinoj stvari kojoj sam mogao: Jugoplastici, koja se te sezone zvala POP 84. U kojoj je bio Toni, ali nije bilo Dina Rađe, Bože Maljkovića, Duška Ivanovića, Gorana Sobina… Nije bilo ni nekih ‘jakih’ zvučnih pojačanja. Ekipa je bila podmlađena, a roster nije ulijevao povjerenje. Ok, bili su tu Zoran Sretenović, Velimir Perasović i Zoran Savić od ‘provjerenih’ ljudi, novi trener je bio Željko Pavličević, ali ono što je čekalo žute u domaćem prvenstvu i Europi samo me bacilo još niže a onu psihodeliju diglo na još višu razinu. Pa nije ni Kukoč svemoguć, mislio sam poraženo.

Kao u pjesmi Zeppelina u kojoj se čovjeku čini da psihodelija traje vječno, stvarnost se učinila bespovratno narušenom i nemogućom za preživjeti. I opet kao u pjesmi, kada početkom treće minute Bonham izrešeta bubanj, konačno zaustavi muku i javi se Pageova gitara koja ti spasi život, tako su i u stvarnosti Kukoč i žuti prekinuli psihičko iscrpljivanje.

Ta treća spasonosna minuta u životu se zvala – McDonald’sov turnir.

U ono vrijeme bio je to važan punkt na kojem su snage odmjeravale NBA i europske momčadi i tih godina za nas nipošto nije bio samo revijalni susret, već svojevrsna mjera razlike između dva košarkaška svijeta. Godinu ranije Jugoplastika je značajno namučila Denver Nuggets, a u listopadu 1990. u Barcelonu su sletjeli New York Knicks predvođeni Patrickom Ewingom. Uz žute, tu su bili Barcelona i Scavolini.

U polufinalnoj utakmici POP 84 je svladao Maljkovićevu Barcelonu, što je smanjilo sumnje u splitski sastav. U finalu su se žuti susreli s Knicksima koji su prethodno jedva pobijedili Scavolini u produžecima, pa su se potrudili da im se slično ne dogodi u finalu. No, na turniru je postalo bjelodano da su dvojica najboljih igrača na njemu Ewing i Kukoč. Ono što je pokazao u dvije utakmice na McDonald’s Openu, kako smo ga zvali, bilo je više nego dovoljno skautima i novinarima da ga proglase “Bijelim Magicom” i predvide mu blistavu budućnost u NBA ligi.

“On je poput Earvina. Savršen igrač, izvan uobičajenih gabarita, visok 207cm, koji zna s loptom i može voditi igru. U stanju je pružiti jako puno Chicago Bullsima, to je nevjerojatno”, ustvrdio je Pat Riley, tadašnji NBC-jev komentator.

Koliko god znali sve ono što su oduševljeni stranci pričali o Kukoču, ipak su nas te riječi ispunjavale ponosom i nadom. U njegovoj svjetloj budućnosti u koju nije bilo sumnje i obećanoj na tom turniru, kao da se ukazala i šansa za sve nas. U vremenima bez futura bila je to logična iluzija. No, toj fatamorgani je bila suđena kratkotrajnost jer bio je to samo turnir i dvije utakmice poslije kojih su se žuti vratili kući. A ondje ih je čekalo opako prvenstvo i vrele dvorane po bivšoj državi, izvan kojih se valjala ratna psihodelija kancerogenog rasta.

Ultimativni villain

Sjećam se da to nitko iz moje basket raje nije izrekao naglas, ali znali smo. Ovo je posljednje prvenstvo.

Nisam mogao ni zamisliti što će biti kad ono završi. Zapravo, samo odvijanje prvenstva, kao i njen završetak, u tu jesen 1990. izgledali su jako upitno i neizvjesno. Sada znam da se nije radilo o sumnji u protok vremena već o svijesti o krhkosti svijeta oko nas. Možda su mi zbog toga Kukoč i družina izgledali ranjivo, a njihovi rivali opasno. Iako je POP 84 bio favorit za naslov, nitko se nije mogao oteti dojmu da ostali klubovi njuše krv. I da se pojačavaju.

Tako je Cibona dovela Zdravka Radulovića i Dževada Alihodžića iz Bosne, koji su sa Zoranom Čuturom, Dankom Cvjetičaninom, mladim Veljkom Mršićem i ostalima izgledali ozbiljno i opasno, uz povratak Mirka Novosela na klupu. Poslovično zajebani Zadar je imao Arijana Komazeca, najboljeg strijelca prošlog prvenstva koji je bio gladan koševa i nemilosrdan u egzekuciji, a uz sebe je imao Stipu Šarliju, Petra Popovića i Ivicu Obada između ostalih, kao i Krešu Ćosića na klupi. Na klupu Crvene Zvezde sjeo je Zoran Slavnić koji je nagovorio letećeg Mostarca Dražena Praju Dalipagića na još jednu sezonu, pa su Srđanu Dabiću, Nebojši Iliću, Zoranu Jovanoviću i ostalim crveno-belima narasle dionice.

Bosna je, usprkos odlasku dvojice prvotimaca u Cibonu, i dalje imala ekipu koja je mogla nauditi svakome – u Skenderiji su vas čekali Nenad Marković, Mario Primorac, Samir Avdić, Sejo Bukva i ostali. Vojvodina je dovela Slobodana Jankovića iz Zvezde i Milenka Savovića iz crno-belog rivala pa je novosadski klub, s veteranima Miodragom Marićem i Dragišom Šarićem, izgledao kao ozbiljan kolektiv. U Ljubljani je čekala Olimpija i trio Jure Zdovc–Dušan Hauptman–Radisav Ćurčić. Pored nabrojanih bili su tu i IMT, Budućnost, Šibenka i Čelik, i neka mi oprosti ova četvorka jer izostavljam imena; mislim da sam ih naveo dovoljno da prikažem snagu jugoslavenske lige u toj posljednjoj sezoni.

Upućeni čitatelji primijetili su da sam preskočio jedan klub. Namjerno sam ga ostavio za kraj. Bio je to najveći rival Splićanima i ultimativni villain za sve koji su bili žuti u srcu. Naravno, govorim o Partizanu.

U posljednjoj sezoni je trener Duško Vujošević imao roster koji je izgledao šampionski: Željko Obradović, Predrag Danilović, Miroslav Pecarski, Žarko Paspalj, Ivo Nakić i ostali su bili dovoljno jaki da se sasvim legitimno potuku sa žutima za naslov. Pogotovo kada im se u prosincu te godine Aleksandar Đorđević vratio iz NBA lige.

Činilo se kao da u sezoni nema slabe utakmice i postavljalo se pitanje koliko trener Pavličević može izdržati s podmlađenim Splićanima jer pored igranja prvenstva žuti su branili i naslov europskog prvaka. Dakle, u raspored uključite i 14 utakmica u ‘četvrtfinalnoj’ grupi s Barcelonom, Scavolinijem, Maccabijem, Arisom, Bayer Leverkusenom, Kingstonom i Limogesom.

Prave boje za najbolju košarku

Tako je od početka listopada do kraja travnja izgledao žuti put prema željenim naslovima. Bilo je to sedam mjeseci sumnje i nevjerice u izluđujućim vremenima za moju žutu dušu. Ali ono što sam tada vidio i doživio nikada neće i ne može biti ponovljeno. Bio je to savršen bijeg, najveći eskapizam kojeg je čovjek izveo u povijesti.

Bilo je to sedam mjeseci u kojima je Toni Kukoč hodao po vodi, a Jugoplastika dokazala da je savršeni tim. Jer uzela je sve.

Prvi trofej je bio Kup u Rijeci, gdje su žuti u šokantnom trileru dobili Cibonu s jedan razlike. U prvenstvu su ostvarili 19 pobjeda i tri poraza i tako pred doigravanje završili na prvom mjestu, ispred Partizana koji je imao poraz više. Cibona je bila treća s omjerom 14-8, a Zadar četvrti s pobjedom manje. Svi ostali klubovi su imali negativan omjer. U Kupu europskih šampiona POP 84 je sa devet pobjeda i pet poraza u grupi završio drugi, iza Barcelone; netko bi možda pomislio da je sam plasman na Final Four u Pariz bio veliki uspjeh i objektivno bio bi u pravu. No, žuti ne bi bili to što su bili da su razmišljali na taj način. Upoznali su tu činjenicu i Scavolinijevi igrači koji su bili bolji u prvom poluvremenu polufinala, dok se nije dogodio preokret u Kukočevoj, Savićevoj i Perasovoj režiji.

Na putu prema trećoj eurotituli u nizu ispriječila se Barcelona, kako je i red. Najveća opasnost kod suparnika je bio čovjek koji nije igrao – trener Maljković. Polufinale je najavljivalo muku za POP 84, ali finale je proteklo u stalnom vodstvu i Savićevom teroru nad suparnikom. Kontinentalni hat-trick je tako ostvaren uz demonstraciju totalnog pobjedničkog karaktera. Taj europski trofej bio je drugi u nizu. Pred Splićanima je preostao još jedan plejof. Posljednji plejof u posljednjem prvenstvu za posljednji trofej u državi koja je pred našim očima nestajala.

Splićani su igrali protiv Zadra, a Partizan protiv Cibone. S istim rezultatom (2-1) su se plasirali u finale, s tim da su te tri utakmice u polufinalu bile sve, samo ne odrađivanje posla. Domaći teren se pokazao kao prednost, s tim da je u odlučujućim trećim utakmicama rezultatska neizvjesnost vladala do samog kraja, a u oba polufinala ukazali su se glavni igrači timova: Kukoč je prelomio treću protiv Zadrana u samom finišu, a Đorđević tricom za pobjedu odveo crno-bele u finale. Tako su se u finalnom srazu našle dvije najbolje ekipe iz druge polovice 1980-ih, razdoblja u kojima je jugokošarka doživjela konačnu afirmaciju i najsjajnije trenutke. U ta vremena gledati žute i crnobijele u finalu prvenstva bilo je kao u NBA finalu gledati žute i zelene. To su bile prave boje za najbolju košarku. Sve je bilo spremno za veliko finale i ljuti boj.

Konačni dokaz vjere

Prva utakmica igrala se u Splitu i POP 84 je lakše od očekivanog svladao Partizan. Perasović je nemilice rešetao koš, a Toni je odigrao opet jednu od svojih poetskih all-round partija, usput, zadržavši Paspalja na mizernom učinku i očajnom postotku šuta. Već dva dana poslije igrala se druga utakmica u Beogradu i logično, bila je označena kao ključna, a Partizanovci su je tako i odigrali. Sve su dali od sebe, nadskakali žute, Paspalj i Danilović su bili iznimno precizni i, u nekom drugom vremenu i prostoru, pobijedili bi svakoga kada igraju tako.

Samo ne njega, Tonija. Dan-danas nisam gledao utakmicu nakon koje sam osjećao potrebu ispričati se najvećem rivalu. Čovjek je mogao samo slegnuti ramenima, jer bio je svjedokom događanja koja se ne povinuju uobičajenom sudu i razvoju situacije. Naprosto, igrali su utakmicu u neobičnom kvadrantu u kojem prostorom i vremenom gospodari Kukoč — pravi čarobnjak, a ne neki spretni mađioničar s trikovima. I izgubili su Vujoševićevi momci i tu drugu bitku.

Treća utakmica igrala se već sutradan, u istoj dvorani. Stvar je bila gotova a ja sam želio da namjerno izgubimo i da se vratimo u svoju dvoranu i na teren oblijepljen žutom bojom da još jednom začujem budalaste splitske navijače u ekstazi koji zvuče poput najiskrenije presretne i razigrane djece. Da me Kukoč podsjeti što to bješe ljubav. Heh, kako su moje želje bile očekivane, dosadne i, iskreno, primitivne. Srećom, nisu ispunjene.

Treća se igrala u nedjelju, 28. dana četvrtog mjeseca ljeta Gospodnjeg 1991. u Hali sportova u Beogradu. Ta večer je bila takva da ni danas nisam siguran je li se odigrala. Nije tu bio bitan rezultat, ni učinci, ni imena ljudi; naprosto, cijela žuta ideja košarke kao da se svima ukazala u svoj veličini i jasnoći. Za mene je to bilo religijsko iskustvo, konačni dokaz vjere. I zato, kada se četiri i pol minute prije kraja nečega što je davno prestalo biti košarkaška utakmica začuo zvuk sa zapisničkog stola koji označava izmjenu, svi u dvorani, kao i oni pred TV ekranima zapljeskali.

Čovjek u žutom dresu s brojem 7 na leđima polako je i bez suvišnih pokreta, kao bauštelac umornih ramena poslije smjene, krenuo prema klupi gledajući ispred sebe, u pod. Kako se primicao klupi, pljesak je bivao sve samouvjereniji i postao jednoličan i neupitan, kako i priliči situaciji. Bio je to aplauz ‘do daljnjeg’; ona vrsta ultimativnog pljeska koji se na ovim prostorima upućuje samo velikim, ali mrtvim ljudima.

Košarkaški perpetuum mobile

I dok su svi proizvodili buku dlanovima, ja sam pozorno pratio njegove noge i hod. Nije bilo sumnje: Kukoč uopće nije hodao po zemlji, lebdio je iznad nje. Klizio je po zraku u nekoj svojoj dimenziji.

Krajem tog aprila te godine, u tom gradu i u toj državi, dok je trajao pljesak, dogodilo mi se transcendentalno iskustvo. Bio je to onaj moment spoznaje koja će vječno ostati u meni. Oko mene je vladala destrukcija koja će se u punom obliku tek dogoditi i imati nezamislive posljedice po naše živote. Jedini lijek za to razarajuće uništavanje materijalnih i nematerijalnih dobara bila je – konstrukcija, kreacija. Morao sam, kako god umijem, nešto, bilo što, stvoriti ili stvarati da bih ostao mentalno zdrav u vremenima koja će uslijediti. Pokazao mi je to čovjek koji je hodao po vodi i savršena ekipa s kojom je taj genijalac igrao i stvarao savršenu timsku košarku.

Jer Jugoplastika je bila košarkaški perpetuum mobile u kojem su Sretenović, Perasović, Savić i ostali definirali što znači igrati basket na svojim pozicijama i omogućavali Kukoču da bude to što jest. A Tonijeve čarolije su povratno bile impuls svima u ekipi da igraju kako su igrali. Jer bilo je to savršenstvo koje nije objašnjivo brojkama, statistikom, niti je moguće prepričati nekome sve što se te aprilske večeri dogodilo u Beogradu. Način na koji je Kukoč igrao obranu i napad u toj posljednjoj sezoni nikad nije viđen. I mora se vidjeti ta igra, makar na nekoj snimci, makar poneka akcija, da bi se barem donekle shvatilo što je Toni radio. I kako mi je spasio zdrav razum. Zato sam ovaj tekst napisao bez brojeva i učinaka jer je i tad bilo jasno da se u njima ne nalazi potpuna istina.

Gledajući Kukoča pored klupe kako povratno aplaudira publici, gledajući žutu ekipu u Hali sportova kako barem na trenutak razoružava svakog tko ih gleda, pa i Grobare, bio sam poput mladog Ludwiga Wittgensteina, budućeg velikog matematičara i filozofa, koji u Prvom svjetskom ratu stoji na bojnom polju prepunom leševa i shvaća nešto što će potpuno promijeniti i njega, ali i cijelu matematiku koju poznajemo.

Shvatio je izbezumljeni Ludwig da smisao ovoga svijeta ne prebiva u njemu samom. Baš kao i košarka one večeri prije 30 godina čiji se smisao nalazio u smjeru kojim je otišao Toni Kukoč, hodajući po pakleno uzavreloj vodi.