Kako je oslobođen bejzbol

Marvin Miller zadužio je čitav američki profesionalni sport. Bolje rečeno, njegove sportaše

Zadnja izmjena: 26. lipnja 2020.

Bejzbol je ponovno na aparatima, iako mu se stanje zadnjih dana popravilo. Prema svemu sudeći, ipak ćemo dobiti sezonu od 60 utakmica, najkraću još od 1878.

Refren o smrti bejzbola star je gotovo koliko i sam bejzbol, ali kao jedna od brojnih inačica mita o zlatnom dobu refren je ovoga puta bio aktivan iz opravdanih razloga. Ne radi se, naime, o ležernom lamentiranju o slabljenju kulturološkog statusa sporta čiji metaforički potencijal za sve i svašta u američkom društvenom kontekstu tradicionalno ne trpi usporedbe, nego o ozbiljnoj krizi — najozbiljnijoj u posljednjih 20 godina, odnosno od štrajka igrača 1994. — čije se rješenje nije naziralo skoro tri mjeseca. Posljedice su mogle biti dalekosežne, jer znak pitanja nije lebdio samo nad ovom sezonom već — u najpesimističnijim prognozama — i nad iduće dvije.

Kronologija je najblaže rečeno zgusnuta, pa je problematiku najzahvalnije skicirati u grubim potezima. Dva dana prije Opening Daya, MLB je sezonu 2020. usred pandemije COVID-19 odgodio do daljnjeg, a u večernjim satima onoga što je trebao biti prvi dan sezone MLB i sindikat igrača (MLBPA, Major League Baseball Players Association) postigli su dogovor oko financijskog aranžmana koji će pratiti sve potencijalne promjene u rasporedu — igrači će biti plaćeni proporcionalno (od pune godišnje plaće) prema tome koliko utakmica na koncu u sezoni bude odigrano, dok će svi koji su na rosteru ili na listi ozlijeđenih proveli cijelu sezonu (neovisno o dužini njezina trajanja koju jednostrano određuje MLB) dobiti punu godinu staža.

Međutim, vlasnici su dogovor u međuvremenu počeli nešto slobodnije tumačiti. Na stolu je bilo nekoliko prijedloga s različitim brojem utakmica, ali je svaki u principu igračima garantirao tek nešto više od trećine godišnjih plaća. Uz opravdanje da su se pregovori u ožujku zapravo vodili pod prešutnom pretpostavkom igranja utakmica s gledateljima, pritisak prema igračima da pristanu na nižu tarifu od dogovorene je rastao, ali sindikat od inicijalnog dogovora nije odstupio niti pedlja, što najbolje ilustrira slogan koji je zahvaljujući igračima Twitterom počeo cirkulirati prošlog tjedna: “Gdje i kada?”.

Igrači nisu imali utjecaja na to gdje i pod kojim uvjetima žele igrati. Najveće Millerovo postignuće u 26 dugih godina na čelu MLBPA bilo je uvođenje free agencyja

Drugim riječima — javite, dolazimo na posao istog trena, ali samo pod ranije dogovorenim uvjetima.Također, vrijedi istaknuti i da je odgovor stigao unatoč tome što je nekoliko dana ranije MLB-ov komesar Rob Manfred prešao retoričku granicu kada je za ESPN izjavio kako “nije siguran” hoće li se ove godine bejzbol igrati u SAD-u. Prijetnja nije upalila, igrači će se na poslu pojaviti 23. ili 27. lipnja.

Pregovaračko tapkanje u mjestu bilo koga tko poznaje povijest MLBPA ne bi trebalo čuditi. Lekcije su dobro savladane, pobjede teško izborene, a tradicija bogata — korijeni joj sežu u sredinu 1960-ih.

Razmišljati kao željezničari

Naime, MLBPA nije bio prvi pokušaj sindikalnog organiziranja u svijetu profesionalnog bejzbola. Položaj igrača pokušavao se bezuspješno popraviti barem od 1885., kada je osnovano Bratstvo profesionalnih igrača bejzbola (Brotherhood of Professional Baseball Players). U idućih 70-ak godina se jedno slabašno udruženje igrača strogo simboličke funkcije zamjenjivalo drugim, prije nego što je sjeme današnjeg MLBPA posijano 1956. godine, kada je vodstvo preuzeo Bob Feller, Hall of Fame pitcher koji je 18 sezona proveo u Cleveland Indiansima. Udruženje još neko vrijeme neće biti sindikalizirano, ali deset godina kasnije igrači su odlučili zaposliti i iz vlastitih džepova plaćati izvršnog direktora. Usrećili su se s izborom, iako to u tom trenutku nisu mogli znati.

Sindikat je preuzeo Marvin Miller. I nakon toga više ništa nije bilo isto.

“U trenutku kada vlasnici o meni budu počeli pričati pozitivno, morate učiniti samo jednu stvar”, rekao je Miller članovima kada je demokratski (489 glasova za, 136 glasova protiv) preuzeo funkciju u proljeće 1966. “Morate mi dati otkaz.” Otkaz nikada nije dobio.

Millerova biografija u mnogočemu je tipična za njujorškog progresivca 20. stoljeća. Rođen je 1917. u Bronxu, u židovskoj obitelji. Otac je mijenjao zaposlenja industriji tekstila na Lower East Sideu, majka je bila učiteljica. Oboje su bili aktivni članovi sindikata. Djetinjstvo je proveo u Brooklynu, odnosno u Flatbushu, nedaleko od nekadašnjeg Ebbets Fielda na koji je odlazio gledati Brooklyn Dodgerse. Diplomirao je ekonomiju na NYU-u pa se prebacio na The New School for Social Research, gdje je i radio kao istraživač. Miller je New York napustio i zamijenio ga Pittsburghom u prvoj polovici 1950-ih, nekoliko godina ranije nego što će Brooklyn napustiti i njegovi Dodgersi koje je Walter O’Malley, tada vlasnik franšize, neopterećen navijačkom sentimentalnošću šarene bruklinške zajednice, jednostavno preselio u Los Angeles.

Zašto je Miller otišao iz New Yorka? Zbog karijere, reklo bi se danas. Prije nego što je preuzeo MLBPA, Miller je već bio sindikalni veteran. Tijekom Drugog svjetskog rata sjedio je u Ratnom odboru za rad koji je Franklin D. Roosevelt osnovao 1942. kako bi se u ključnim industrijama tijekom rata proizvodnja odvijala neometano, bez prijetnji štrajkovima. Nakon toga je odradio dvije kratke sindikalne gaže za International Associaton of Machinists te United Audio Workers, a 1950. je stigao u United Steelworkers, gdje je uskoro postao glavni ekonomist, pregovarač i savjetnik predsjednika sindikata.

Godine 1965., na vrhuncu Vijetnamskog rata, bio je, recimo, jedan od ljudi koji su željezničare predstavljali na osmodnevnim pregovorima u Bijeloj kući, tijekom kojih je mogućnost štrajka opasno visjela u zraku. U razdoblju od 1948. do 1958. minimalna satnica željezničara narasla je s 2,31 na 3,57 dolara.

“Ako bih igrače bejzbola mogao natjerati da razmišljaju na isti način kao i željezničari”, vjerojatno je pomislio Miller, “ustupci se sigurno neće mjeriti u centima.”

Prvi kolektivni ugovor, prvi štrajk

Vrijeme će pokazati da je bio i više nego u pravu, iako u početku ništa nije bilo jednostavno.

Kada je Miller — visoki, ispijeni čovjek koji je svom brku posvećivao valjda sličnu količinu pažnje koliko i pitanjima iz radnog zakonodavstva i koji za pregovaračkim stolom nikada nije podizao glas — na zaprepaštenje vlasnika preuzeo MLBPA, odnos između njih i igrača bio je u svim praktičnim aspektima feudalan. U bejzbolu, kao sportu koji je nepresušni izvor američke mitologije bilo kojeg tipa, igrači su otprilike trebali biti zadovoljni samim time što u aktivnosti od iznimnog simboličkog nacionalnog značaja uopće sudjeluju, odnosno što imaju mogućnost navući dres, igrati bejzbol i vjerojatno pojesti odrezak za večeru.

Na primjer, baš bejzbol nije bio obuhvaćen Shermanovim antitrustovskim zakonom iz 1890. kojim se željelo suzbiti ugovore o radu koji nisu bili u skladu s idejom slobodne konkurencije. Jer bejzbol nije smio postati samo industrija, nego, u nezgrapnom prijevodu, ostati nacionalna dokolica, zabava, idealizirano polje u kojem su zakoni ekonomije na neki čudan način suspendirani.

Za sve su krive mirovine. Vlasnici su na izbor Millera odgovorili otkazivanjem pregovora o mirovinskim doprinosima. Prema prethodnom sporazumu — koji je bio u svojoj posljednjoj, 20. godini — vlasnici su u mirovinski fond svake godine uplaćivali 40 posto prihoda od TV prava All Star utakmice i World Seriesa. Kako je vrijednost TV prava u međuvremenu narasla, vlasnici su predložili da svake godine u fond jednostavno uplaćuju četiri milijuna dolara. Pregovori se nisu micali s mrtve točke, sve dok Miller nije dobio informaciju da je MLB iz fonda izvukao više od 160.000 dolara i raspodijelio ih vlasnicima, čime je prekršen zakon. S tom informacijom kao pregovaračkom polugom, Miller je uz nešto kompromisa pregovore priveo kraju na način koji je išao na ruku igračima.

Uslijedila je jedna pobjeda za drugom.

MLBPA je u dosta ozbiljnoj konkurenciji i u kratkom vremenu postao jedan od najjačih američkih sindikata uopće. U drugoj godini Millerova mandata potpisan je prvi kolektivni ugovor u povijesti profesionalnog sporta. Minimalna godišnja plaća — koja je u MLB-u stagnirala 20 godina — narasla je s otprilike 6.000 na 10.000 dolara. Igračima je omogućeno da pregovore s vlasnicima u njihove ime vode agenti. Izboreno je i pravo na arbitražu u slučaju svih prijepora oko plaća koju je obavljalo novo tijelo, a ne više komesar koji je u pravilu uvijek prelazio na stranu vlasnika.

Kada su 1972. vlasnici višak iz mirovinskog fonda odbili pretvoriti u novu seriju povlastica, Miller je igrače poveo u štrajk, također prvi u povijesti američkog profesionalnog sporta. Očekivala se duga i naporna borba. Štrajk je trajao 13 dana. Od 1968. do 1982., kada se Miller sam povukao s funkcije, prosječna godišnja plaća narasla je za gotovo 2.000 posto. Ako nekoga zanimaju svi detalji svih ovih postignuća, najbolja su opcija Millerovi memoari, objavljeni 1991. pod sasvim prikladnim nazivom: A Whole Different Ball Game: The Inside Story of Baseball’s New Deal.

Uvođenje free agencyja

Ipak, najveće Millerovo postignuće u 26 dugih godina na čelu MLBPA bilo je ukidanje notorne reserve clause, odnosno uvođenje free agency sustava u MLB.

Budući da se na bejzbol, kao što je već spomenuto, nije gledalo kao na industriju, vlasnici su na igrače u praksi mogli polagati neograničeno pravo. Reserve clause, kao ključna stavka ugovora, stupila je na snagu 1879. i vlasnicima je omogućavala produživanje ugovora s igračima nakon svake sezone, pod uvjetima koje su vlasnici smatrali primjerenima. Igrači su bili vlasništvo franšiza od onog dana kada bi potpisali prvi minor league ugovor, pa im karijere nisu bile ništa drugo do serije jednogodišnjih ugovora koji bi bili ili ne bi bili obnavljani na kraju svake sezone, bez ikakvog rizika za vlasnike.

Igrači nisu imali nikakvog utjecaja na to gdje i pod kojim uvjetima žele igrati (raditi), to jest promjena franšize bila je moguće jedino putem razmjene. Druga opcija bila je ta da jednostavno više ne igrate bejzbol, iako ste za to i više nego kompetentni. Sve to skupa je, s obzirom na kompliciranu povijest odnosa između bejzbola i rasnog pitanja, veliku većinu uključenih previše podsjećalo na — plantažu.

U jesen 1969. je Curt Flood, outfielder St. Louis Cardinalsa, odbio biti trejdan u Philadelphia Philliese. Bilo mu je, naravno, jasno da je to kraj njegove bejzbol karijere, ali je odlučio, ako bude potrebno, stvar gurati do Vrhovnog suda. Miller mu je odmah rekao da nema šanse. Međutim, kada ga je Miller uvjerio da će od njegove žrtve prije ili kasnije koristi imati svi igrači koji u MLB budu dolazili nakon njega, Flood nije imao nikakvih dvojbi. Unatoč snažnom pritisku javnosti, presuda (Flood v. Kuhn) je 1972. donesena “u korist bejzbola”, koji je još jednom izuzet — kao jedina profesionalna američka sportska liga — iz Shermanova antitrustovskog zakona. Ali to je samo značilo odgađanje neminovnog.

Reforma je na koncu stigla iznutra. Andy Messersmith, pitcher Los Angeles Dodgersa, i Dave McNally, pitcher Baltimore Oriolesa, na Millerov nagovor odlučili su sezonu za svoje franšize odraditi besplatno, bez ugovora, i tako postati slobodni igrači. Oba slučaja završila su 1975. na arbitraži i arbitar Peter Seitz stao je na stranu sindikata. Reserve clause postala je stvar prošlosti — bilo koji igrač s više od šest godina staža dobio je pravo sam odlučivati o tome gdje će i pod kojim uvjetima igrati profesionalni bejzbol. Model su uz manje izmjene ubrzo preuzele i ostale velike američke lige. Od free agency sustava koristi su, naravno, u prvom redu imali igrači. Na duge staze puno lošije zapravo nisu prošli niti vlasnici (vrijednost franšiza nezaustavljivo je rasla i raste), iako iz razumljivih razloga Milleru nikada nisu mogli oprostiti.

Tri najvažnije figure u povijesti bejzbola

Kontraudar je pripremljen 1980.. Vlasnici su inzistirali na tome da se franšiza koju je neki slobodan igrač napustio i zamijenio drugom novčano obešteti. Znajući da bi takva promjena kolektivnog ugovora oslabila free agency sustav, igrači su se odlučili za štrajk — 976 igrača bilo je za štrajk, jedan je bio protiv. Nakon 50 dana štrajka i 712 otkazanih utakmica — najbolje plaćeni igrači su po danu štrajka ostajali bez više od 5.000, najslabiji u prosjeku bez 180 dolara — vlasnici su u ljeto 1981. izvjesili bijelu zastavu. Iduće godine Miller je otišao u mirovinu.

“Želio bih se zahvaliti i nekom tko je imao snažan utjecaj na mene i moju obitelj, kao i na mnoge igrače koji danas sjede ovdje, a riječ je o Marvinu Milleru”, rekao je u svom govoru Nolan Ryan kada je 1999. priman u Hall of Fame. “Kada sam stigao u majorse, minimalna plaća bila je 7.000 dolara. Tijekom zime morao sam se vraćati u Texas i tražiti posao. U prvoj sezoni radio sam na benzinskoj pumpi i točio gorivo kako bismo moja žena Ruth i ja mogli izgurati zimu i dočekati početak sezone u proljeće.”

Marvina Millera pokušalo se također ugurati u Hall of Fame, u razdoblju od 2003. do 2018. čak sedam puta, i svaki put bezuspješno. To je druga, duga i posebna priča — mijenjali su se protokoli izbora, mijenjali su se odbori, ali Miller je iz svog mandata na čelu MLBPA jednostavno izašao bogatiji za previše moćnih neprijateljstava. Bezbroj puta citirana rečenica Reda Barbera, legendarnog američkog bejzbol radio-komentatora, da je “Miller uz Babea Rutha i Jackieja Robinsona jedna od tri najvažnije figure u povijesti bejzbola”, problem sabotaže Millera oko ulaska u Hall of Fame sažima na najbolji mogući način.

“U 92. godini života mogu živjeti i bez ove farse”, rekao je Miller za The Boston Globe 2008., nakon što je treći put izvisio, uz dodatno pojašnjenje da mu je posve svejedno hoće li ili neće ikada biti izabran. Preminuo je tri godine kasnije, 27. studenog 2012., na Upper East Sideu u New Yorku.

Nepravda je napokon ispravljena — ako je tako nešto uopće moguće ispraviti — prošle godine. U trećoj posthumnoj nominaciji Modern Baseball Era Comitee dao mu je 12 od 16 glasova. Ceremonija je trebala biti održana krajem travnja, ali je zbog pandemije prebačena za 25. srpnja. Na kraju bi u svemu skupa ipak moglo biti nešto zgodne simbolike — kada Miller napokon bude primljen u Hall of Fame, bejzbol će se igrati, ali pod uvjetima na kojima su insistirali igrači.

“Ne znam tko je podcijenio zajedništvo ove grupe, ali vjerujem da su svi igrači braća i vjerujem da smo u ovom svi zajedno”, rekao je Chris Iannetta, catcher New York Yankeesa, prošli tjedan za ESPN. “Jasno nam je odakle dolazimo. Dolazimo s ramena igrača koji su igrali prije nas. Oni su nam osigurali dobre uvjete po kojima danas možemo igrati bejzbol. Naša je dužnost da to učinimo i za one koji će naslijediti nas. Naš sindikat to razumije.”

Da je živ, Millera bi Iannettina izjava obradovala više od plakete u Cooperstownu.

Ne propusti top članke