Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Partizan je od dominantne sile postao osrednja ekipa ABA lige – može li se vratiti?

Novi ritam crno-bijelih

Ne tako davno Partizan je bio simbol za dominaciju u regionalnoj košarci. ‘Parni valjak’ svojedobno je gazio sve pred sobom – napravljen je niz od pet uzastopnih titula ABA Lige (2007. – 2011.), te još nevjerojatnija serija od osvojenih 13 nacionalnih prvenstava (2002. – 2014.), a u međuvremenu je ostvaren i plasman na Final Four Eurolige 2010.

Onda je počelo postupno posrtanje. Crvena zvezda se nezaustavljivo dizala, svake sezone bila sve bliže gradskom rivalu, da bi ga 2015. konačno srušila s trona. To je prouzročilo odlazak dugogodišnjeg trenera Duška Vujoševića, alfe i omege kluba. Kada pogledamo unatrag, vidi se da je to bila jedna od većih prekretnica u povijesti kluba – prinuđeni višom silom (sve tanji budžet, nenastupanje u Euroligi, politički pritisci na klub), crno-bijeli su krenuli promijeniti svoj stil.

Na klupi je priliku dobio Petar Božić, klupska legenda i specijalist za obranu, ali u igračkim danima. S prosječnim igračkim kadrom u rukama, nije znao uigrati ni obranu ni napad, i Partizan je krenuo s naglom rasprodajom ugleda – šokantno se gubilo na sve strane i polovicom regionalne sezone crno-bijeli su bili na začelju ljestvice.

Prezeleni Božić dobio je otkaz i na klupu je zasjeo Aleksandar Džikić, mnogo renomiraniji stručnjak, i tamo se zadržao sezonu i pol. Za to vrijeme Partizan je mnogo oscilirao – pobjede nad najjačim regionalnim momčadima bilježene su na kapaljku, a jedina bitna bila je u polufinalu srpskog kupa 2016. kada je poražena Zvezda. Ipak, u finalu se dogodio podbačaj protiv Mege.

Kad se sve zbroji i oduzme, brojke su okrutne – Partizan u protekle tri sezone nije osvojio niti jedan jedini trofej, što je do pred koju godinu bilo nečuveno. Džikić nije uspio stvoriti prepoznatljivu igru kojom bi u kontinuitetu sakrivao brojne nedostatke ne baš najbolje složenog rostera i s pravom je ocijenjeno da je nužan rastanak.

Trči, pucaj i promaši

Izbor njegovog nasljednika vrlo je iznenadio – Miroslav ‘Muta’ Nikolić vratio se u klub nakon punih 19 godina. U međuvremenu je ostvario respektabilnu trenersku karijeru (vodio Crvenu zvezdu, Budućnost, Hemofarm, Radnički, Avtodor, Apollon Patras…), ali ne baš bogatu trofejima. Najveći uspjeh ostvario je još krajem prošlog tisućljeća, kad je s Budućnosti povezao dvije titule prvaka Jugoslavije.

U ovom mileniju kao glavni trener seniorskih momčadi nije osvojio baš ništa (tu su uspjesi s mlađim uzrastima Srbije, ali i seniorima, s kojima radi kao prvi pomoćnik Aleksandra Đorđevića), ali su njegove momčadi uvijek igrale dopadljivu run and gun košarku s ležernim pristupom u obrani. S jedne strane Muta se mora pohvaliti da je vizionarski uveo neke nove trendove u konzervativno nastrojena okruženja, ali s druge se nameće pitanje kako misli prenijeti svoju filozofiju igre na tradicionalni bastion obrane, gdje se više plješće ukradenim loptama nego alley-oop zakucavanjima.

Već nakon prvih par kola pokazalo se da Nikolić ne misli odustati od svog stila pa je Partizan, nakon tranzicijskoj razdoblja u kojem se mnogo lutalo, u potpunosti raskinuo s prošlošću te krenuo novim putem. Nema više obrane krvavih koljena i dugih napada, vrijeme je za sasvim novi ritam, vrijeme je za trči i pucaj!

Trči, pucaj i promaši, ako je suditi po početnim utakmicama. Do izražaja nije došla ubojitost napada, već propusnost obrane. U prva tri kola ABA Lige pretrpljena su dva poraza na gostovanjima kod MZT-a i Mornara, nimalo zastrašujućih suparnika, a upisana je domaća pobjeda nad FMP-om. Sve utakmice bile su neizvjesne, na preko 80 poena kod obje ekipe.

Kako je to kada na megdan dođe napadački potentnija momčad od onih iz donjeg doma ABA Lige, vidjelo se u prvom kolu Eurokupa na gostovanju u Berlinu. Partizan je opet ubacio vrlo dobrih 85 poena, ali je primio posramljujućih 111, gotovo 30 po četvrtini.

Ali dobro, svaki početak je težak. Pokušajmo pronaći Mutine ideje za bližu budućnost, viziju kako bi Partizan trebao igrati kad se zahukta. Za usporedbu bih uzeo momčad Radničkog iz 2013., kada je klub iz Kragujevca igrao senzacionalnu košarku i ostao jednu loptu udaljen od Eurolige.

Nikolić je napravio sveto trojstvo od Aleksandra Ćapina na pleju (postao MVP ABA lige), Terrica Whitea na šuteru i Matthewa Bryan-Amaninga pod košem. Prva dvojica imala su 90% lopti u rukama, apsolutnu slobodu da rade što žele, a brzi i skočni Bryan-Amaning je, uparen s još jednom četvorkom (Stefan Birčević, Danilo Mijatović), pretrčavao teže suparničke centre, odmotavao se, kupio promašaje bekova.

Tu je još bio niz bekova koji su širili teren, čekali loptu na tricu, ali i Ratko Varda, jedini pravi centar, koji bi obično startao (dok se nije ozlijedio) i u tim minutama igra je bila donekle kontrolirana, ali, kako je utakmica odmicala, momčad je igrala sve brže i brže. Slično danas pokušava igrati Partizan.

Može li Muta ponoviti recept?

Prilično je jasno kako Nikolić želi uspostaviti isti takav sustav uz neke potrebne preinake. U ulozi Ćapina vidi Nigela Willams-Gossa, u ulozi Whitea Vanju Marinkovića, a ekvivalent Bryanu-Amaningu je Novica Veličković. Jako bitne role imaju i Patrick Miller, Marko Čakarević i Đoko Šalić, ali izvjesno je da će razvoj sezone ovisiti o prvoj trojici. Kolika je vjerojatnost da će oni doseći razinu trija iz Radničkog?

Tu postoji nekoliko pozitivnih i negativnih elemenata. Nigel Williams-Goss (23 godine) možda je neiskusniji od Ćapina, ali je svakako bolji igrač, uz mnogo prostora za napredak nakon što se u potpunosti navikne na europski stil igre.

Riječ je o razigravaču koji je proljetos vodio Gonzagu do povijesnog NCAA finala, gdje je u porazu od North Caroline bio najbolji strijelac, skakač i asistent svoje momčadi. Nakon niza poluproizvoda koji su proteklih godina dovođeni na tu poziciju, Partizan je konačno upecao kapitalca. Williams-Goss glavna je Mutina uzdanica i bit će ključ eventualnog uspjeha ovog projekta.

S druge strane, Vanja Marinković lošiji je igrač od Whitea, kojeg su ozljede spriječile u ostvarenju zapažene NBA karijere. Marinković je još uvijek veliki potencijal, tek mu je 20 godina, ali jasno je da od njega neće i ne može nastati novi Bogdan Bogdanović, što mu se nametalo na leđa otkad je imao 17, kada je dobio i kapetansku vrpcu.

Tijekom prošlih sezona dobio je zaista mnogo prostora, a svoj posao obavljao je nekad više nekad manje korektno, ali uvijek ispod prevelikih očekivanja. Sada će dobiti lopti kao nikad u karijeri i ovo je sezona u kojoj će se konačno pokazati kolike su njegove stvarne mogućnosti.

Zasad se čini kao da mu je neugodno trošiti toliko lopti – ubacuje dosta, ali nikako da odigra nešto da se može reći da je zaista bio nezaustavljiv, da su protivničke obrane morale mijenjati koncepciju da bi ga obuzdale. Potrebna mu je jedna velika utakmica popraćena pobjedom da konačno probije tu psihološku barijeru, tada ga promašaj nakon dva-tri ubačaja neće izbaciti iz ritma.

I na kraju je tu Veličković, koji je bolji igrač od Bryan-Amaninga, ali se dosta slabije uklapa u Mutinu viziju igre. 31-godišnji veteran je old-school krilni centar, kojemu su draži sporiji napadi na postavljenu obranu od bjesomučnog trčanja u leđa. Nikolić mnogo igra s njim na petici, on se trudi uklopiti u sustav, znatno pridonosi, ali sve to škripi. Ima klasu, no jednostavno nema fizikalije potrebne da bude ono što je Muta zamislio. Partizanova legenda mogao bi biti kamen spoticanja zbog kojeg potpuna transformaciju igre biti nemoguća.

Čisti početak

Sve u svemu, Partizan ima veću širinu, ali manje kvalitetnu momčad od negdašnjeg Radničkog. Treba u računicu pridodati i huk publike, najbrojnije i najglasnije u regiji. Ona će sigurno biti veliki adut u privikavanju ekipe na drastične promjene, mada im neće biti lako gledati kako momčad prima po 80, 90 pa i 100 poena. Navijači Partizana navikli su na umiranje u obrani, toga više neće biti.

Ali ponekad, kada se zaglibi u mjestu, potrebno je potpuno promijeniti pristup, izbrisati sve ostatke nekoć besprijekornog sustava kako bi se polako ali sigurno krenulo naprijed. Novi, čisti početak. To je ono što Muta želi donijeti crno-bijelima. Međutim, trebat će mu mnogo sreće jer čini se da je krenuo spajati nezamislivo. „Sve je to normalno!“ njegova je omiljena uzrečica, ali ako ovaj projekt uspije zaživjeti u punom sjaju, to stvarno neće biti normalno.

Ne propusti top članke