Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je probuđen pali div

Nakon 16 sušnih godina Spartak je opet ruski prvak, a za to je zaslužan jedan slučajni prolaznik

Zadnja izmjena: 15. svibnja 2017. Profimedia

Nesavršena ljepota nogometa između ostalog je i u njegovoj sposobnosti da vlastitom nepredvidljivošću gotovo upropasti trenutak kojeg nestrpljivo godinama čekate.

Njih 16 frustrirajućih su na kalendarima prekrižili navijači Spartaka iz Moskve otkako su posljednji put proslavili titulu ruskog prvaka. Trenutak u kojem su prekinuli post i konačno izašli iz sjene CSKA i Zenita zato je logično trebao biti spektakularna eksplozija emocija i vrhunac ovosezonskog savršenog puta. Ali nogometni bogovi ovu su priču planirali prepričati drugačije – prošle je subote Spartak opet živcirao svoje navijače plešući po rubu i jedva svladavši najlošiju momčad prvenstva Tom Tomsk, da bi u nedjelju Terek Grozni u Sankt-Peterburgu iznenađujuće svladao Zenit. Umjesto da slavodobitno i visoko podignutih ruku utrči u ciljnu ravninu, Spartak je u nju samo gurnut.

No, nije da će bilo koga među golemom armijom crveno-bijelih biti briga.

Spartak je oduvijek bio najpopularniji ruski nogometni klub i službeno je osnovan 1922. godine, ali ozbiljna povijest započinje tek 10-ak godina kasnije. Do tada je MKS, kako se zvao prije nego što će ga preimenovati po rimskom gladijatoru, bio daleko iza svojih gradskih rivala, prvenstveno zbog činjenice da nije imao pravog sponzora.

Međutim, za osnivače je imao braću Starostin, od kojih se najstariji Nikolaj prometnuo u jednog od najboljih nogometaša tog vremena. To mu je omogućilo da klub poveže prvo sa sindikatom radnika u prehrambenoj industriji – otud pristašama kluba nadimak „Meso“ – a kasnije i sa sindikalnom organizacijom koja je okupljala zanatlije i trgovce, što je Spartak učinilo omiljenim u narodu. Već 1936. njegove je domaće utakmice gledalo u prosjeku gotovo 30.000 ljudi. Te je iste godine, na Dan fizičke kulture, na Crvenom trgu organizirana utakmica dvaju Spartakovih momčadi, što je bila prva nogometna utakmica koju je Staljin gledao uživo.

‘Narodni’ je klub je glavne rivale imao u CDKA-u i Dinamu iz Moskve, klubovima koje su kontrolirali vojska, odnosno tajna policija. Braća Starostin su početak 1950-ih dočekala u Sibiru, a Spartak je na povratak u vrh morao čekati do Staljinove smrti i povratka Nikolaja u Moskvu.

Od dominacije do pada u sjenu

Sovjetski je nogomet bio u sjeni željezne zavjese i svojevrsnog podcjenjivanja zapadnog svijeta, no njegova ga je raznovrsnost činila vrhunskim. Prvenstvo SSSR-a okupljalo je momčadi iz zemlje koja je imala 15 republika, a nogomet koji se u njima igrao bio je kompleksni spektar različitih stilova.

No, i nakon Staljinove smrti nogomet je ostao jedan od glavnih instrumenata u borbi za politički i društveni utjecaj. Nije Spartak bio izvan ovih krugova – da jest, ne bi mogao ni funkcionirati u specifičnom sovjetskom univerzumu – ali mit da jest ga je, zajedno s činjenicom da je tradicionalno igrao tehnički najdotjeraniji nogomet u zemlji, činio i najvoljenijim klubom među Rusima.

Ipak, Spartak je najviše profitirao upravo padom Sovjetskog saveza i post-komunističkom nogometnom erom. Zemlja je, a s njom i nogomet, upala u ogromnu krizu, a najbolji igrači pohrlili su ka bogatom zapadu. No, u situaciji kada je pola bivše zemlje doslovno gladovalo, Spartak je s prvom titulom u neovisnoj Rusiji dobio priliku da igra Ligu prvaka, a novcem zarađenim u međunarodnim natjecanjima mogao je privući najbolje igrače iz Rusije i okruženja i uspostaviti apsolutnu dominaciju kod kuće. Tako je Spartak, pod komandom Olega Romanceva, između 1992. i 2001. osvojio devet od 10 naslova prvaka.

Romancev je bio strastveni pušač i – kako se to lijepo upakira – ljubitelj dobre kapljice, a ujedno je i predsjednik kluba, naslijedivši najveći paket dionica u privatizaciji. No, 2000. je odlučio je taj udio prodati izvjesnom Andreju Červičenku, jednom od onih koji su bogatstvo stekli u mutnim 1990-ima na poslu s plinom. Spartak se tako uključio u svojevrsni rat oligarha koji su u to vrijeme počeli vladati ruskim nogometom.

Nakon 16 godina frustracija, propuštenih prilika i neispunjenih očekivanja, onda kada se nitko nije nadao, omiljenog diva probudio je slučajni prolaznik

Červičenko, za kojeg su navijači tvrdili da je simpatizer CSKA, do 2003. je potjerao Romanceva zbog loših rezultata i problema s alkoholom, a onda i vlasništvo kluba prodao još jednom magnatu iz Lukoila – Leonidu Fedunu. Štrkljasti, dugokosi Ukrajinac rođen u Kijevu i navijač tamošnjeg Dinama – jednog od najvećih Spartakovih rivala iz sovjetskog vremena – obećao je ruski ponos do 2009. pretvoriti u jedan od 10 najboljih europskih klubova, ali ga je pretvorio u predmet ismijavanja. Česte promjene trenera, među kojima su bili i Michael Laudrup i Unai Emery, konstantno petljanje u kadrovsku politiku i katastrofalni potezi na tržištu Spartak su gurnuli u sjenu.

Kule i gradovi

Očekivanja navijača su iz sezone u sezonu bila su ogromna, a Spartak je konstantno posrtao, čak i kada bi imao dobar početak sezone i kada se činilo da je najozbiljniji kandidat za titulu – između 2005. i 2012. Spartak je pet puta bio drugi. Nakon toga su stvari postale još gore, klub je tavorio u sredini, a Fedun, kojeg su navijači vidjeli kao krivca za Spartakovu krizu identiteta, u međuvremenu je nastavio obećavati kule i gradove.

Ali onda je prije dvije godine konačno i dovršio jednu.

Nakon što je otvorena Otkritie Arena, moderni stadion s kapacitetom od 45.360 gledatelja, Spartak je prvi put u svojoj povijesti dobio pravi dom – do tada je kao domaćin igrali na gotovo svim stadionima u Moskvi, a jednom i u dvije vremenske zone udaljenom Ekaterinburgu.

I zato je ovakav gotovo slučajni završetak sezone ustvari savršen simbol za sve ono što se u Spartaku događalo u protekle dvije godine, u kojima su se stvari razvijale potpuno drugačije od planiranog, a opet savršeno za crveno-bijele.

Prije dva ljeta Spartak je na klupi priliku dao ljubimcu navijača Dmitriju Alejničevu, koji je obećavao velike stvari, ali je momčad prošle sezone odveo tek do petog mjesta. Mučio se Spartak pogotovo u obrani, primio 39 golova u 30 utakmica, pa je Alejničev odlučio angažirati pomoćnika specijaliziranog za ovaj segment igre.

U isto je vrijeme Antonio Conte potpisao ugovor s Chelseajem, u koji je povukao 13 suradnika i promijenio sve, uključujući i espresso aparate u klupskom kampu, ali je za prvog asistenta morao zadržati Stevea Hollanda. To je značilo da je njegov vjerni suradnik Massimo Carrera bio slobodan prihvatiti ponudu i preseliti u Moskvu. Ni dva mjeseca kasnije Spartak je ispao iz Europske lige, ovaj put od AEK-a iz Larnace; Fedun je to nazvao sramotom, Alejničev je dobio nogu, a Carrera ostao na klupi kao vršitelj dužnosti.

Preokret preko noći

Carrera je trebao biti samo prijelazno rješenje – kao što je to bio 2012. u Juventusu, dok je Conte bio suspendiran zbog neprijavljivanja namještanja utakmica.

Međutim, praktično preko noći je statičnu i letargičnu momčad pretvorio u najatraktivniju i najmoćniju u Rusiji. Igrači, navijači i novinari su se vrlo brzo zaljubili u njegov način rada, a Spartak je najednom djelovao kao ekipa koja ima jasnu ideju i plan; pragmatični Talijan prilagođavao se potrebama, ali je većinom koristio sustav 4-2-3-1 sustav i težio dominaciji u posjedu i igri dodavanja. Ključnu je ulogu dao Nizozemcu Quincyju Promesu, a 25-godišnjak mu je vratio s 11 golova i 10 asistencija ove sezone. Spartak je dobro poslovao i u zimskom periodu, prije svega zadržavši momčad na okupu, a dobroj atmosferi oko kluba pomogla je i činjenica da je Fedun napravio korak unatrag i sportski aspekt u potpunosti prepustio treneru.

Realnost je i to da su dva najveća konkurenta, Zenit i CSKA, ove sezone prolazili kroz krizni tranzicijski period. Mircea Lucescu se u Sankt-Peterburgu teško snalazio, pokušavajući na Zenit prekopirati svoj sustav iz Šahtara. Moskovljani su loše otvorili sezonu i na zimskoj pauzi ostali bez Leonida Slutskog, koji je na klupi bio čitavih sedam godina. Upravo u utakmicama protiv direktnih konkurenata Spartak je pokazao snagu – Zenit je dobio sredinom travnja na svom stadionu, a CSKA u oba derbija, prije toga pobijedivši ih tek dvaput u 10 utakmica.

Nakon 16 godina frustracija, propuštenih prilika i neispunjenih očekivanja, onda kada se nitko nije nadao, omiljenog diva probudio je slučajni prolaznik. Nesavršena ljepota nogometa.

Ne propusti top članke