Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je propao Boris Becker

Jučer je proglasio bankrot. Sve je počelo na dan njegova oproštaja u Wimbledonu

Zadnja izmjena: 24. lipnja 2017. Profimedia

Bila je to luda srijeda u All England Clubu.

Ta 1999. bila je jedna od lošijih u karijeri Gorana Ivaniševića, rame je već uvelike štekalo, i te je srijede završio svoj izlet u Londonu u tri seta protiv Todda Martina. Godinu ranije Goran je izgubio finale od Petea Samprasa, koji je sada izbjegao prokletstvo terena broj 2 i lako prošao Daniela Nestora. Mark Phillippoussis zabio je nož u srce Englezima, deveti nositelj Greg Rusedski je izletio nakon 1-6 u četvrtom, ali stvari je popravio dobri stari Tim Henman – spasio je tri meč lopte Jima Couriera i dobio utakmicu u 16. gemu petog seta za novu – valjda je to i preblaga riječ – euforiju domaćina u Wimbledonu.

Na centralnom terenu Wimbledonu tog se dana posljednji put naklonio i u povijest otišao Boris Becker.

Doduše, naklonio se opet. Njegova je era već bila gotova, nakon poraza od Samprasa u četvrtfinalu dvije godine ranije već je bio mahnuo publici i zahvalio se, poručivši da se “99 posto neće vraćati”. Ali tih jedan posto je presudilo, nije mogao izdržati.

Nijemac, koji je kao dječak osvojio ovaj Grand Slam prvi put 1985., onda to ponovio 1986. i 1989. i još četiri puta igrao u finalu, naprosto je obožavao All England Club, pa je za kraj morao probati, makar opet nije bio među nositeljima. I dogurao je do četvrtog kola, spasio tri meč lopte u prvom protiv izvjesnog Škota Milesa Maclagana (koji je bio 172. na ATP ljestvici, a kasnije će biti trener Andyja Murraya), iznenadio Nicolasa Kiefera i izbacio supertalentiranog 18-godišnjeg Lleytona Hewitta.

Ali te srijede na centralnom terenu Wimbledona nije imao šanse.

Publika je bila na njegovoj strani, pokušala mu dati vjetar u leđa, još jedno četvrtfinale za legendu i veterana bilo bi poklon njima. Međutim, Patrick Rafter nije mario za to. Bez previše muke, bez prevelikog napora, prepustio je tek osam gemova. Becker je pružio ruku, naklonio se kraljevskoj loži, a onda prošetao centralnim terenom i poklonio se svakoj od četiri tribine posljednji put.

Ne žalim ni za čim; vrijeme je da krenem dalje. Wimbledon mi je omogućio slobodu da nakon ovog trenutka sa svojim životom radim ono što želim

“Hvala vam na svemu što sam doživio ovdje”, rekao je tada. “Ne žalim ni za čim; vrijeme je da krenem dalje. Bio sam ovdje jako, jako dugo i svi vi znate koliko mi znači ovo mjesto. Ono me je napravilo onakvim kakav jesam, ono mi je omogućilo sve ovo što sam napravio u tenisu. Ali, Wimbledon mi je isto tako omogućio slobodu da nakon ovog trenutka sa svojim životom radim ono što želim”.

Najskupljih pet minuta u životu

I uradio je.

Jedan od najboljih tenisača svih vremena vratio se u hotel sedam mjeseci trudnoj supruzi Barbari. Par je bio u braku od 1993.; tada su već imali jednog sina i javno su se voljeli; zajedno su goli pozirali na naslovnici jednog magazina, a Boris je često bio meta rasističkih napada zbog boje Barbarine kože. Te je srijede želio van, želio je popiti poneko piće, naučiti kako se nositi s činjenicom da je njegova karijera gotova, da se njegov život mijenja iz korijena. Žestoko su se posvađali, a Barbara je osjećala bolove i vjerovala je kako se porađa, pa je otišla u bolnicu. Boris je otišao na večeru i piće u azijski restoran Nobu u Park Laneu.

Pogled mu se nekoliko puta sreo s manekenkom Angelom Ermakovom. Devet mjeseci kasnije Ermakova poslala mu je faks u kojemu je pisalo da je upravo postao otac djevojčice Anne. Legenda kaže da je Boom Boom Boris – dok mu je trudna supruga bila u bolnici – nakon kratkog flerta završio u ostavi sa Angelom, ali on će kasnije u svojoj autobiografiji prepričati da je “sve trajalo nekoliko sekundi” i da su “završili na stepenicama”. Najskupljih pet minuta Beckerovog života.

Boom Boom.

Barbara je dvije godine kasnije predala papire za razvod, koji je dotad već bio neizbježan. Boris je morao isplatiti gotovo 15 milijuna te joj predati luksuzni stan na Floridi. Malenu Annu na početku nije priznavao, ali nakon što je DNK test pokazao da on jest otac, a majka počela zanemarivati malenu, Boris je kupio stan u Wimbledonu i počeo se brinuti za djevojčicu.

“Bile su to najteže godine u mom životu”, prepričao je u intervjuu za The Observer 2005. “Povlačenje iz tenisa je bilo jedino logično, ali mislim da je mojoj obitelji i pogotovo supruzi mnogo teže pao život nakon moje igračke karijere”.

Becker je rođen 1967. u Leimenu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, a njegov otac-arhitekt imao je potpuno drugačiji plan za njega. Trebao je biti pravnik, liječnik ili nešto poput toga, a završio je u jako kompetitivnom i zatvorenom svijetu tenisa, u kojemu je ovaj riđi dječak uživao. Nakon iznenađenja koje je napravio 1985. u Queensu i nadogradio ga osvajanjem Wimbledona, pritisak je bio ogroman, ali činilo se da se Boris Becker – koji je za vrijeme karijere bio poznat kao veliki partijaner – s njim nosio dobro. Međutim, kasnije će priznati da je na vrhuncu karijere bio ovisan o tabletama za spavanje koje je zalijevao viskijem.

“Iskreno, trebalo mi je nekoliko godina da se naviknem na život bez tenisa”, priznao je u još jednom intervjuu za Guardian prije osam godina. “Napravio sam nekoliko velikih grešaka”.

Glava zakopana u pijesak

Becker je službeno u svojoj karijeri od turnira zaradio preko 18 milijuna eura, ali njegova se vrijednost procjenjivala i na oko 100 milijuna. Na leđa su mu sjeli njemački poreznici, njegovo stalno prebivalište u Zürichu za njih je bilo upitno, platio je gotovo sedam milijuna eura i još zamalo je završio u zatvoru. Ermakovoj je morao isplatiti više od 2 milijuna eura, a alimentacija je iznosila gotovo 30.000 mjesečno. Profesionalno je zaigrao poker, upustio se i u online biznis, štancao svoje ime na teniskim akademijama u Aziji, ulazio u sve lošije poslovne procjene.

Novac je polako nestajao a da ni sam Boris nije bio toga svjestan.

Nikada nije bježao od interesa javnosti; razvod je bio medijska senzacija koju je prenosila i televizija, sudjelovao je valjda u svakoj verziji Krušaka i Jabuka i sličnih gluposti na njemačkom i engleskom jeziku – a tako je, uostalom, zaprosio i današnju suprugu Lilly Kerssenberg.

Dugo je govorio kako bivši vrhunski tenisači ne mogu biti i vrhunski treneri, i to prije svega zbog vlastitog ega i nemogućnosti da se fokusiraju na tuđi uspjeh. Kasnije je postao trener Novaka Đokovića; Srbin je trebao nekoga s iskustvom pobjednika, nekoga tko će ga naučiti da dobiva velike utakmice i bude bolji od najvećih rivala i u tome je uspio. U tri sezone osvojili su šest Grand Slamova i 14 Mastersa, ali prošle sezone, kada su stvari krenule lošije za Đokovića, Becker je dobio otkaz i vratio se komentatorskom poslu, koji će za BBC odrađivati i na idućem Wimbledonu.

U srijedu je sud u Londonu proglasio bankrot Borisa Beckera.

Privatna bankarska organizacija – što bi se, ovako laički, valjda prevelo kao kreditni biro ili kako se već legalno zovu lihvari – Arbuthnot Latham & Co zatražio je da se proglasi bankrot nakon što im je Nijemac već dvije godine dužan “veću svotu novca”. Beckerov odvjetnik tvrdio je da će Boris novac imati za mjesec dana nakon što napravi program refinanciranja kuće na Mallorci (koju je prije 10-ak godina, kada je bio u sličnim problemima prodavao za gotovo 20 milijuna eura, a danas navodno vrijedi šest), ali sutkinja Christine Derrett procijenila je da se to neće dogoditi. Sjetila se i kako je Borisa gledala na centralnom terenu Wimbledona – možda ne baš te srijede u lipnju 1999. – i kako sa žaljenjem mora konstatirati da Nijemac ostavlja dojam “čovjeka glave zakopane u pijesak”.

“Razumijem da će ovo utijecati na vaš imidž, ali bojim se da ste o tome morali razmišljati malo ranije”, zaključila je Derret.

Malo ranije. Možda zadnje srijede u lipnju 1999.

Ne propusti top članke