Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je propao Medveščak

Nema više ledene groznice u Zagrebu. Ostali su samo najvjerniji

Zadnja izmjena: 24. siječnja 2019. Igor Soban/PIXSELL

Sjedio sam u kafiću u centru grada kad sam načuo razgovor dvojice tipova za susjednim stolom. Bili su u odijelima i, rekao bih, u svojim kasnim 20-ima, a vjerojatno su upravo završili svoje radno vrijeme u kakvoj banci ili slično. Bilo je to prije nekoliko godina, u vrijeme onog Arena Ice Fevera, groznice koja je na utakmice KHL Medveščaka povukla i jednog od te dvojice tipova. Prepričavao je tako on svojem kolegi ili što već kako nije znao da se hokej igra na tri trećine. Naime, pri kraju te posljednje djevojka mu je rekla kako bi trebali krenuti da izbjegnu gužvu, pa, eto, uslijed toga nije dočekao tu “četvrtu trećinu”.

Danas taj tip sjedi i ćaska s kolegama u istom kafiću, a Medveščak mu nije niti na kraj pameti. I nema niti jednog razloga da mu takvo što zamjerite. Groznica je odavno popustila — Medvjedi su danas debelo zadnji na ljestvici EBEL lige, a jučer su s 0-7 u Zagrebu protiv Red Bull Salzburga zabilježili svoj 21. uzastopni poraz; to im je bila peta utakmica u posljednjih šest — i treća u nizu — u kojoj nisu uspjeli zabiti gol, a pritom su u tih šest primili gotovo 10 golova po utakmici (59).

Prije nešto više od mjesec dana u javnost je procurila informacija kako bi zbog financijskih problema Medveščak mogao biti izbačen iz EBEL-a, lige u koju se vratio prošle sezone. Proračun kluba ionako svake sezone ovisi ponajprije o sponzorskom novcu, a uoči ove nekoliko se sponzora iznenada povuklo. Odmah su potom srezani troškovi, klub su napustili sada skupi stranci, a roster je sklepan sa svih strana — između ostalih, iz KHL Zagreba posuđen je vratar Tihomir Filipec, 29-godišnji dizajner te moj dugogodišnji poznanik.

I sve do prije dva tjedna nikada nisam bio na utakmici Medvjeda. Uvijek sam nekako zazirao od te groznice, unatoč tome što sam peglajući NHL na Play Station ‘jedinici’ koliko-toliko poznavao pravila. No, tada mi je Filipec poslao poruku kako će zbog ozljede prvog vratara cijeli tjedan braniti, pa sam zaključio kako je usput zgodno provjeriti onu brojku o navodno 2.000 odanih navijača na svakoj tekmi.

“Pa to je sve iracionalno bilo, to je sve bilo nerealno. Mi smo iz nekakvog trećeg razreda došli u vrh svjetskog hokeja”

Otprilike 800 do 1.000 ljudi gledalo je kako Filipeca rešetaju sa svih strana. Iako je branio i ono što nije trebao, pretkraj druge trećine na semaforu je stajalo 9-0 za austrijski Dornbirn. I točno sedam sekundi prije kraja trećine eksplodirala je cijela dvorana kad su Medvjedi uspjeli probiti led, samo da bi sudac ubrzo poništio zgoditak te zaradio salve uvreda i zvižduka. Na svoje smo naposljetku došli u posljednjoj trećini, koju je Medveščak dobio s 2-1 i tih je 800-injak privrženika kući ili na još jednu pivu otišlo prilično zadovoljno. I ako bismo pročešljali sva sportska borilišta u Zagrebu nije ta brojka toliko zanemariva; osim toga, bili su to oni navijači koji su došli i dva dana kasnije, na tekmu protiv prvih Vienna Capitalsa, koji su Filipeca i taj siromašni Medveščak zasuli s 13-0.

Val ludila

“Pa to je mene guralo”, priča mi Damir Gojanović o bazi navijača koja je zasigurno ponešto veća od ove brojke, ali se jedan dio njih sakrio u mišju rupu, kako to već biva kad kola krenu nizbrdo. “Ja sam mogao odustati nekoliko puta, ali sam osjećao odgovornost prema tim ljudima”, nastavlja pričati u jednom dahu.

S Gojanovićem pijem kavu u kafiću u Domu sportova, jednom od onih u kojem i zidovi znaju što se sve u klubu događa. Kroasan koji jede dok počinje pričati sa mnom vjerojatno je prvo što je jutros ‘stavio u kljun’, iako je na nogama već nekoliko sati. Izgleda prilično umorno i iscrpljeno, a nekako sam uvjeren da mu je i ovaj naš razgovor tlaka, iako ne odaje takav dojam. I čim krećemo pričati o Medvjedima, kao da mu se mijenja stanje svijesti — postaje lagano euforičan, tlak mu malčice skoči i oči mu se razgorače, a nerijetko mijenja temu jer nije lako premotavati film 10 godina unatrag.

Gojanović je u ovom kafiću sjedio i prije 10 godina, dok je klub na računu imao nekoliko tisuća kuna kad je dobio poziv u EBEL, ligu za koju je potreban proračun od oko 500.000 do milijun eura. Zašto je uopće prihvatio taj ogromni financijski izazov?

“Pa zato što sam bio mlad”, započinje naglo i direktno, dodajući kako je taman tada bio prodao svoju firmu. “Jednostavno sam iz prevelike ambicije i energije umislio kako možemo igrati EBEL”, priča kao da se nekome pravda. “Nosili su me i neki stari osjećaji jer sam igrao pred punom dvoranom kad sam ulazio u prvu momčad”, ističe. “I kopkalo me to. Htio sam da bude puna dvorana kao prije”, kaže pa uzima sitnu pauzu. “Ali sad kad gledam, izgleda da sam povukao mačka za rep.”

Gojanovića je zaprepastila ta prva utakmica s Jesenicama, kad je dvorana bila krcata. “Samo je odjednom nastalo ludilo i jednostavno se sve posložilo”, priča te naglašava kako su mu u tom početku pomogli prijatelji iz poslovnog svijeta. “Normalno, kad je bilo problema, oni su se rješavali na valu tog ludila, na euforiju”, kaže bez zadrške.

Borba za goli život

A problema je u te prve četiri sezone u EBEL-u itekako bilo. Prije svega se to odnosilo na dugove igračima, tj. barem bi to isplivalo u javnost kad bi sami igrači intervenirali na društvenim mrežama. Ali bilo je ljepše gledati onu drugu stranu medalje, onu puno blještaviju. Odnos navijača s klubom i igračima bio je besprijekoran, rezultati su također bili dobri i Ledena dvorana gotovo je uvijek bila puna. Usto je stvoreno zdravo rivalstvo s ebeligašima, a klupski PR brižljivo je glancao sliku o Medveščaku kao hit-proizvodu.

U rujnu 2012. Medvjedi su klizali i u pulskoj Areni, a takav se spektakl svidio Aleksandaru Medvedevu, jednom od čelnika energetskog diva Gazproma i tada prvom čovjeku ruskog KHL-a, koji je uslijed eventualne gradnje plinovoda Južni tok kroz Hrvatsku u svemu vidio značajnu političko-ekonomsku računicu za rusku državu. Neki danas iznose tezu kako je nastup u KHL-u Medvjedima predstavljao izlaz iz financijskog krkljanca.

“Tako je”, kao iz stopa odgovara Gojanović. “Ja sam bio gotov i nanjušio sam da bi nas Rusi mogli izvući”, priča o novcu ruskih sponzora, ponajprije Gazproma, koji je pokrivao dobar dio godišnjeg proračuna. I kao što Gojanović svaki put ističe, zaoštravanje odnosa na liniji Europske unije i Rusije utjecalo je na postupno povlačenje ruskog novca, a time i na cijelu ideju o Medveščaku u KHL-u. I ono što je započelo onom nestvarnom pobjedom od 7-1 nad moskovskim CSKA-om, završilo je time što je dobar dio posljednje sezone u KHL-u, 2016./2017., Ledena dvorana zjapila poluprazna, a na posljednja su gostovanja Medvjedi putovali s tek 12 igrača…

Svih ovih godina većina je hrvatskih medija pisala o Gojanoviću kao o vrhunskom menadžeru — kako netko s takvom etiketom klubu koji je svojevremeno proglašen najuspješnijim brendom u Hrvatskoj nije mogao pronaći generalnog sponzora? Gleda me nakratko u čudu, zateknut pitanjem.

“Mi smo doslovno obišli sve tvrtke triput”, kao da ne zna otkud bi počeo. “Evo, sad mogu o sponzorstvima u Hrvatskoj predavati na fakultetu”, nastavlja samouvjereno. “Ti naprosto nemaš puno tih mogućnosti, razumiješ? Imaš nekoliko mogućih sponzora na ovom tržištu i bili smo doslovno kod svih triput”, pomalo je frustriran. “To ti je borba za goli život.”

“Sportski tim me razočarao”

Ako ste u proteklih mjesec i pol dana pročitali neki od intervjua s Gojanovićem, mogli ste se uvjeriti kako manje-više vrti istu priču. Baš mi je zato bilo zanimljivo čuti šačicu buntovnika, dugogodišnje navijače Medvjeda, s kojima tog popodneva sjedim u jednom kafiću u blizini Doma sportova. U zajebanciji kažu kako govore “u ime zabrinutih navijača”, a neki od njih imaju navijački CV koji seže u razdoblje dok Medvjedi nisu postali hit. To su ljudi spremni potegnuti 1.400 kilometara do Minska — gdje je, kažu, sve puklo jer ih igrači nisu pozdravili.

Odnos s klubom bio je odličan prvih nekoliko godina; prve dvije godine besplatno su dobivali karte, a u trećoj su sezoni sami zatražili da ih plaćaju. Iziritirani su postali nakon što je miljenik navijača počeo dobivati sve manju minutažu — Tom Zanoški je otišao u KAC iz Klagenfurta, da bi se kasnio opet vratio među Medvjede i igrao s desetkom na leđima. Sve do prije nekoliko dana. Gojanoviću predbacuju kako nije imao dugoročni plan s klubom, a interesiraju se i za financijske izvještaje kluba.

Da, to su jedni od onih koji previše čačkaju, koji se previše bave politikom kluba i koji su upravama trn u oku. Nema ih puno, ali kažu kako postoji dobar dio ljubitelja Medveščaka koji su, poput njih, razočarani. Barataju raznoraznim poluprovjerenim i nekim provjerenim informacijama, ali nerijetko su svjesni kako tapkaju u mraku. U prilog tomu kako nije bilo dugoročne strategije navode činjenicu kako su domaći igrači potpuno zanemareni.

“Ne, ne, ajmo polako”, odgovara mi Gojanović i prije nego što sam ga stigao pitati što je bilo s nadarenom generacijom juniora koji su u sezoni 2015./2016. igrali finale EBEL-a. “Ja sam više puta rekao da je mene moj sportski tim razočarao”, kaže te dodaje kako je sportskom dijelu oduvijek davao odriješene ruke. To je jedna od rijetkih stvari koje bi promijenio.

“Da mogu vratiti vrijeme, naredio bi im da u trećoj i četvrtoj postavi moraju držati domaće dečke, pa makar imali dvije lijeve”, kaže misleći ponajprije na prošlu sezonu u EBEL-u te dodaje kako bi možda bilo bolje da je ta generacija juniora u sezoni 2016./2017. igrala nešto više od slovenske lige.

Jesu li ta prevelika ambicija, pa i ljubav prema klubu, utjecali na to da Gojanović u cijeli projekt uđe pomalo nespremno i iracionalno?

“Pa to je sve iracionalno bilo, to je sve bilo nerealno”, opet priča euforično. “Mi smo iz nekakvog trećeg razreda došli u vrh svjetskog hokeja… Ne znam je li to itko ikad napravio.”

“Ja više ne mogu bit žicar”

U Hrvatskoj je naprosto preteško zasnivati hokejaški projekt na duže staze.

“Mi možda mislimo da je ta naša navijačka baza velika, ali onda shvatiš da nije”, kaže pa nastoji objasniti kako su u klubu htjeli prekopirati određene modele iz SAD-a, Njemačke, Švicarske itd. “I onda smo nakon godinu i pol uvidjeli da ni fan shop ne može funkcionirati”, priča pa nastavlja argumentirati kako je Medveščak svih ovih godina imao prilično jeftine ulaznice, a niti ima vlastitu dvoranu pa ni nekakav prihod od jednog kafića u Ledenoj. Usto klub nikada nije tražio pa ni dobivao previše gradskog novca, a nije bio ni u poziciji da zarađuje na odštetama prilikom odlaska igrača iz kluba.

“Jedni te isti ljudi dolaze na hokej, jel’ ti razumiješ taj problem?”, opet kao da me nastoji uvjeriti kako ne postoji osoba koja bi bolje vodila Medveščak. “Ne postoji fluktuacija od 50.000 ljudi i ovi koji nama dolaze su limitiranog džepa”, kaže pa već pri kraju pokazuje znakove umora. “Ja više ne mogu biti žicar”, nastavlja, misleći kako svake godine sponzore mora vući za rukav, a pomalo ogorčeno zaključuje kako “u hokeju praktički ne postoji poslovni model.”

Upravo zbog toga što se umorio Gojanović je prije otprilike godinu dana uzeo predah od Medveščaka, tj. operativno nije bio u klubu. Kad je dogorjelo, odlučio se vratiti i pomoći Michaelu Markoti, osobi koja je uspjela osigurati sponzore za prošlu sezonu. Pitam ga što će biti s Medveščakom?

“Neizvjesno je”, oprezno odgovara te dodaje kako će sigurno završiti sezonu u EBEL-u. Ostalo je još nešto duga iz razdoblja KHL-a, a ovi stranci koji su sada otišli odrekli su se svih potraživanja. Bilo kako bilo, ponovno će sponzori određivati koliko će biti muzike…

Svojevremeno je Medveščak bio najgledaniji klub u Zagrebu — što je, ako uzmete u obzir kako je hokej u Hrvatskoj na prilično niskim granama, znatan poduhvat. Bio je to klub koji je bez nekih velikih proračunskih donacija živio u nekakvom svojem svijetu. I mnogi su olako veličali cijeli projekt, pripisujući većinu zasluga jednoj jedinoj osobi i zanemarajući kako je klupska mašinerija temelj svakog ‘modela’.

“Borimo se, kao i svake godine”, rekao mi je još na početku razgovora Gojanović. Drugi su pak, pogotovo u početku, s podsmijehom gledali na Medveščak, smatrajući kako se radi o one season wonderu. I gledajući iz današnje perspektive nekako je jasno kako su i jedni i drugi sasvim pogriješili — podcijenili su, ili precijenili su, kako god hoćete, tu moć euforije, ludila i groznice.

Ne propusti top članke

Dom