Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

“Kako je prošao Auxerre?”

Priča o ‘čudu’ od kluba koje nije preživjelo odlazak tvorca Guya Rouxa

Zadnja izmjena: 5. lipnja 2019.

Veliki Eric Cantona jednom je prilikom rekao: “Francuska ne zaslužuje klub poput Auxerrea.” Da kojim slučajem nisam sjeo oči u oči s bradatim Ericom te zašao mrvicu dublje u njegovu usijanu glavu, vjerojatno bi mi bilo nešto teže dešifrirati ovu misao. Sjedio sam tako u zadnjem redu kino dvorane i čekao svoj red za intervju. Nervoza me prala kao da hoće iscijediti i ono malo petlje iz mene. Trema se fino ispoljila onda kad sam mu uoči intervjua na francuskom saopćio kako imam 17, a ne 27 godina, na što su me on i njegova sestra odmjerili s dozom skepse.

Ipak, razgovor je ubrzo potekao poput mekanog i pitkog teksta, a zapravo pitomi Eric povjerio se: “U tom trenutku nogomet u Francuskoj nije bio ono o čemu sam ja sanjao. To je bilo vrijeme Bernarda Tapieja, kada si mogao znati hoćeš li pobijediti ili izgubiti.” Tapie je bio dugogodišnji predsjednik Marseillea koji je u to doba drmao francuskim nogometom; postoje priče kako je, između ostalih ‘nepodopština’, trovao protivničke ekipe…

Nepodopštine svoje vrste radio je, naravno, i Cantona. Jedna od žešćih dogodila se upravo u Auxerreu 1987., godinu prije nego će prijeći u svoj Marseille, kad je uoči jedne utakmice šakom u glavu maznuo suigrača Brunu Martinija. Već se u svlačionici znalo da je usijana glavurda — uoči jednog treninga prijetio je Basileu Boliju da će ga ošamariti ako ga još jednom ne pogleda u oči dok se rukuju. Pa, iako ova trojica baš i nisu bili najprisniji, nešto im je bilo zajedničko — svi su ponikli u Auxerreovoj nogometnoj akademiji, a postali su i francuski reprezentativci. Danas, Martini i Boli imaju status klupskih legendi.

Tadašnji Auxerre nije imao samo drugačiji modus operandi u odnosu na Marseille, već i u odnosu na druge klubove. ‘Štancanje’ igrača u vlastitom dvorištu bio je, uostalom, jedini način da u prvoligaškoj divljini taj ‘klubić’ preživi pune 32 godine. Sve do 2012., kad je ‘čudo’, kako mu je francuska javnost nerijetko tepala, završilo u pustoši druge lige.

Što je pošlo po zlu u klubu koji je bio financijski zdrav, crpio novac od europskih natjecanja i pokojeg unosnog transfera i činio se kao stabilan prvoligaš?

L’Association de la Jeunesse Auxerroise iliti AJA osnovao je 1905. svećenik Ernest Deschamps. U gradiću s nešto manje od 40.000 stanovnika, smještenom u pokrajini Burgundiji u središnjoj Francuskoj, nogomet je bio marginalna djelatnost, zabava za nekolicinu, a klub je plivao po petoj i nižim ligama.

Bilo je tako sve dok nije došao On.

Najjeftinija opcija

Teško je ukratko opisati tipa poput Guya Rouxa, čovjeka koji je ni iz ičega podigao moderni nogometni klub i četiri desetljeća držao ‘tri zida kuće’ — jedan je ipak držao i Jean-Claude Hamel, predsjednik kluba od 1963. do 2009.

Imao sam tu sreću upoznati Rouxa jer, eto, stari je potkraj osamdesetih igrao za Auxerre, a pitanje “Kako je prošao Auxerre?” postalo je gotovo pa stvar kućnog odgoja. Bilo kako bilo, dok sam 1998. s ocem pohodio Vatrene po Francuskoj, svratili smo jedan dan na slatki Stade de l’Abbé-Deschamps, tj. “Stadion Oca Deschampsa”. Taman se  postavljao novi travnjak, a mi smo kroz onaj središnji tunel ušli na stadion i zagazili na dio postavljene trave, kad se Roux stvorio iz vedra neba. “No, no, no”, započeo je uzbuđeno, tjerajući dva stranca s ‘njegova posjeda’. Jasno, smekšao se kad je prepoznao starog, ali zakleo bih se da je kasnije bacio oko jesmo li oštetili koji pedalj trave.

Tako smo mi našli Rouxa kako na stadionu ordinira radovima na novom travnjaku te budno pazi na svaku sitnicu. Gotovo istu stvar radio je i 30 godina ranije kad je lokalne seljake ‘žicao’ da mu udijele gnojivo kako bi mogao skrpati podnošljiv nogometni pašnjak. Uostalom, njegovom direktivom je stadion postao vlasništvo kluba, što je slučaj s još tri francuska kluba.

U klub je Roux stigao s 23 godine 1961. kao trener-igrač, a izabran je jer je bio najjeftinija opcija; desetak godina kasnije ušuljali su se u drugu ligu, a klupska historiografija posebno pamti 1979. Kao svaki mali klub Auxerre je osobito cijenio kup-natjecanje i te su godine stigli do finala francuskog kupa, gdje su na jedanaesterce poraženi od tadašnjeg giganta Nantesa. S obzirom kako im je te sezone zamalo izmakao plasman u prvu ligu, očekivalo se da će novac zarađen od kupa uložiti u pojačanja. Roux je, međutim, razmišljao dugoročno — još dok se postavljao kamen temeljac za izgradnju nogometne akademije, da stvar bude bolja, klub je 1980. izborio prvu ligu te silom prilika stekao profesionalni status.

Centre de formation ili nogometna akademija dovršena je dvije godine kasnije i postala je onaj jezičac na vagi u odnosu na konkurenciju. Malo tko je tada shvaćao važnost takvog projekta i klub je počeo kupiti talente diljem zemlje; također, akademija je Rouxu omogućila da ustroji klub baš onako kako je on to zamislio. Un sou est un sou, poznata je uzrečica koja ocrtava njegovu filozofiju, a u suštini znači da je stari lisac pazio na svaku lipu. Proizvodeći školovan i kvalitetan kadar, izbjegavao je skupa pojačanja te usput održavao financijsko zdravlje u klubu. Jasno, treba shvatiti vremenski kontekst — radi se o razdoblju prije Bosmanovog pravila, kad su u Francuskoj bila dozvoljena dva stranca i kad je lakše bilo duže zadržati igrača.

Svoju sposobnost da preduhitri nerijetko moćniju konkurenciju Roux je pokazao i onda kad se okrenuo dovođenju igrača s tržišta Istočne Europe; Poljaci su, primjerice, tek nakon navršene 30. mogli proći kroz željeznu zavjesu, a jedan od njih, Andrzej Szarmach, i dandanas je najbolji klupski strijelac.

Zahvaljujući takvoj strategiji Auxerre je ubrzo postao jedan od najboljih francuskih klubova, redovito se boreći za mjesta u Europi, gdje im je i Dinamo postao ‘mušterija’. Vrhunac kakvog nitko nije očekivao postignut je 1996. — ojačan pridošlicama kao što su Laurent Blanc, Lilian Laslandes i Taribo ‘Pitaj-boga-koliko-godina-imam’ West, AJA je uzeo dvostruku krunu.

Neodrživa klupska politika

Bilo je to godinu nakon uvođenja Bosmanovog pravila koje će pogoditi one sa slabijim financijskim zaleđem i komercijalnim potencijalom, no Auxerre je nastavio svojim putem.

Ne znam za vas, ali nema mi slađeg u Football Manageru nego uzeti osrednji klub koji ima hrpetinu talentiranih mladaca te uspeti se na nogometni pijedestal. Auxerre je početkom 2000-ih bio takav klub, za prste polizati — Philippe Mexès, Olivier Kapo i Djibril Cissé kalili su se u akademiji, a pridodani su bili Jean-Alain Boumsong i nešto stariji Khalilou Fadiga, da ne idemo sad unedogled. Roux je tada, zbog zdravstvenih problema, nakratko prekinuo svoj trenerski mandat, ali čim se vratio zaigrala se Liga prvaka, osvojena su dva kupa, a kasnije su niknuli i Bacary Sagna, Younès Kaboul, nesretni Abou Diaby i drugi.

Logično je upitati se što je pošlo po zlu u klubu koji je bio financijski zdrav, nerijetko je crpio novac od europskih natjecanja i pokojeg unosnog transfera te se u najmanju ruku činio kao stabilan prvoligaš?

Možda je najtočnije reći kako je s Rouxom ostario i erodirao i Auxerre — politika neprestanog stvaranja vlastitih igrača koje onda valja prodati, uz minimalna ulaganja na pojačanja, naprosto je postala neodrživa. Važnost omladinskih pogona s vremenom su shvatili i drugi francuski klubovi, što se dobro ogleda u činjenici da Francuska danas može složiti tri ili čak četiri prilično jake reprezentacije, i to od uglavnom mladih imena. A onda je tu i ona elita, domaća i strana, koja jede malu djecu i najperspektivnije pikira sve ranije.

Prije nego li je 2004. s 23 godine otišao u Liverpool, Cissé je u klubu proveo punih šest godina i pritom dvaput bio najbolji strijelac lige.  Takvo što je već neko vrijeme nezamislivo; danas drugoligaški Auxerre nema čime zadržati jednog Sébastiena Hallera, koji je, doduše, odigrao 50 utakmica za prvu ekipu, ali i brže-bolje otišao u Utrecht za svega 750.000 eura. Još brže je Evan N’Dicka prošlog ljeta prešao u Frankfurt, no barem je klub od njegovog transfera osigurao 5,5 milijuna eura. Akademija, obnovljena i modernizirana prije pet godina, i dalje živi…

Roux je trenersko mjesto napustio 2005.; još za njegova madata bilo je nekih propusta poput odlazaka Boumsonga i Kapoa iz kluba bez odštete. Iako su u tom razdoblju dobro tržili te igrali Ligu prvaka, manjak pravih pojačanja i jedna lošija sezona koštali su ih glave. Klub se od 2012. koprca u poslovično tvrdoj drugoj ligi, odvijale su se i interne borbe za vlast, a bili su i na rubu bankrota. Kao da je previše toga previše vremena ovisilo o jednoj osobi. Doduše, svih ovih godina Guy Roux je imao golem utjecaj nad klubom, a borba za utjecaj nastavila se i nakon što je 2016. kineski miljarder James Zhou postao većinski vlasnik.

Zhou zasad nije donio bogznakakve pomake; prije dva tjedna Auxerre je jedva osigurao ostanak. Drugi put u tri godine spašavao je živu glavu i uistinu je malo falilo da opet postane onaj mali, provincijski klub, zarobljen u anonimnosti… Ako se to kojim slučajem i dogodi, valjda će se osim Erica i mene naći netko tko će ispričati koliko je AJA zapravo velik.

Tko zna, možda se netko sjeti upitati i ono — kako je prošao Auxerre?

loading...
Ne propusti top članke