Prvo što je rekao Stuart Webber, 35-godišnji sportski direktor Norwich Cityja, nakon što je klub osigurao Premier ligu, bilo je da neće spiskati novac koji će dobiti od TV prava i da navijači ne bi trebali imati ogromna očekivanja. Webber je naprosto imao svoj plan, a njega je gradio postupno i tu bonus od 100-injak milijuna funti koje drugi klubovi, tipa Aston Villa, spiskaju na drugorazredna pojačanja nije imao toliku važnost. Novac uvijek dobro dođe, ali Webber je svoju priču gradio oko sustava rada.
Prvi korak u tom sustavu je bio tražiti vrijednost odnje gdje znaju više. Kao Huddersfieldov direktor prvo je regrutirao Davida Wagnera, kuma Jürgena Kloppa i tadašnjeg trenera druge momčadi Borussije Dortmund. Webber je razmišljao o tome gdje može naći najnapredniji pristup nogometu iz organizacijske razine i odlučio se za Njemačku.
I kako je pogodio jednom, tako je pogodio i drugi put.
Nakon što je prešao u Norwich našao se u situaciji u kojoj se obično nađu klubovi koji ispadnu iz Premier lige koji su, bez obzira na financijski padobran koji kroz tri godine nudi dodatnih 90 milijuna funti, puni preskupih ugovora za igrače koji nemaju motivaciju nastupati u Championshipu. Kao čovjeka koji će srediti takvo stanje doveo je Daniela Farkea, također tipa koji je trenirao drugu momčad Borussije Dortmund.
Pukki predvodi napad, ne toliko golovima koliko osjećajem za igru
Stvar s Farkeom je u tome što on nije htio biti trener. Svoju jako skromnu igračku karijeru proveo je u niželigašima Lippstadtu i Steinhausenu, a za to vrijeme studirao je ekonomiju. Ono čime se Farke želio baviti je posao sportskog direktora i upravo je zato ulagao vrijeme u dodatne vještine. Na faksu je naučio dovoljno o vođenju financija i poslovnim modelima, vrijeme je provodio učeći o skautingu i slaganju sportskog modela koji će biti održiv. Međutim, Lippstadt nije Bayern. Mjesto sportskog direktora u tako malom klubu mu je davalo slobodu da implementira bilo kakav model kakav je zamislio jer —koga točno boli briga za Lippstadt. Problem je bio u tome što je mjesto sportskog direktora podrazumijevalo i treniranje prve momčadi, a to Farkea nije toliko zanimalo.
Prihvatio se toga, čak je i zavolio taj posao, ali s faksa ekonomije i iz želje da bude što bolji sportski direktor promatrao je različite modele rada i naučio bitnu stvar – delegiranje obaveza.
Impresivne, ali i logične brojke
Oko sebe je skupio čitav tim mladih ljudi koji su tek izašli s fakulteta i nisu mogli dobiti ozbiljan posao u nogometu. Koliko god Njemačka bila napredna po pitanju davanja šanse mladim trenerima koji nisu nužno bili profesionalni nogometaši, još uvijek puno veću šansu za postati, primjerice, Bayernov sportski direktor i trener imate ako ste nosili Bayernov dres — kao što su takvu šansu dobili Hasan Salihamidžić i Niko Kovač — nego ako ste neki no-name štreberi s odličnim ocjenama na sveučilištu. Međutim, Webber je tražio točno takve. Otišao je u Dortmund, ponudio je Farkeu posao, znajući da se u Njemačkoj rijetko daje prilika trenerima drugih momčadi, a s njim je povukao čitav tim koji je Farke okupljao kroz Lippstadt i BVB.
Došlo je vrijeme za sljedeći korak. Njegov dio bio je Teemu Pukki.
Prošle sezone Finac je bio proglašen za igrača godine u Championshipu nakon što je zabio 29 golova i dodao tome 10 asistencija. Impresivnost tih brojki donekle umanjuju dvije činjenice. Za početak, Championship se igra u sezoni koja ima 46 kola, a onda je faktor i to da je Norwich bio daleko najofenzivnija ekipa lige. Natrpali su Kanarinci 93 gola, dominirali su posjedom i Farke je, sa svojim pomoćnikom Edmundom Riemerom koji je bio zadužen za fazu napada, stvorio dominantni napadački stroj koji je mljeo suparnike bez većih problema. U takvom sustavu Pukkiju je bilo lakše igrati nego igdje drugdje u karijeri, tako da je brojka od 29 golova i 10 asistencija taman toliko logična koliko je i impresivna.
Stvar je u tome što su Webber i Farke znali točno što će dobiti od Pukkija.
Jedan od najvažnijih ljudi u sustavu koji su Webber i Farke složili je Chris Domogalla, lik koji je došao u Borussiju kako bi naučio sve što može o analitici u sportu kako bi bio uspješniji osobni trener. Međutim, ubrzo je promijenio mišljenje. Shvatio je da mu analitika ide gotovo jednako dobro kao kondicijska priprema i umjesto u teretani se pronašao kao Head of Performance u Farkeovom stožeru, — čovjek koji se brine o kondicijskoj pripremi i koji je šef odjela za analitiku i znanost. Upravo on je inzistirao na tome da će baš Teemu Pukki biti savršeno rješenje za ono što im treba.
Posljedica konteksta
Gol nije uvijek ‘samo’ gol. Postoje različiti golovi, različite važnosti i težine. Nije isto zabiti u finalu Lige prvaka i u drugom kolu seoskog turnira. Nije isto zabijati redovito onaj prvi gol koji donosi bodove i bildati statistiku nabijajući gol razliku na 3:0. Na kraju krajeva, nije isto zabijati u ligama u kojima se igra otvoren nogomet s napadački razrađenim shemama u igri cijele momčadi ili u ligama i momčadima gdje je obrana primarna. Sve ovisi o kontekstu, a upravo je taj kontekst Domogalla valorizirao brojevima i grafovima koje je donio Webberu i Farkeu.
Kroz karijere Leigha Griffithsa, koji je 2016. bio prvi strijelac Škotske s 31 golom u Celticovu dresu, zatim Krisa Commonsa, koji je 2014. za Celtic zabio 26, te Liama Boycea, koji je 2017. za Ross County zabio 23, Domogalla je došao do zaključka da Pukkijevih sedam golova u škotskoj ligi vrijedi dovoljno da Norwich uloži u njega. Imao je Pukki, doduše, epizode u Schalkeu i Sevilli, ali na temelju toga što je s tih sedam golova donio Celticu i Commonsu, te na temelju onoga što je značio Brøndbyju, znao je da je čovjek kojeg traži. Talent nije bio upitan, što pokazuju ugovori sa Schalkeom i Sevillom koja ga je dovela kad mu je bilo tek 18, ali Pukki nikad nije imao kontekst koji će mu dati ono što je imao u Norwichu. Sve ono što je radio na terenu bilo je dobro; Farke, Webber i Domogalla su znali da će golovi doći sami od sebe kad mu se pruži pravi kontekst.
Norwich mu je to svojom igrom pružio, a to četiri gola u dva kola Premier lige govore sama za sebe. Doduše, ne treba očekivati da će nastaviti trpati ovim tempom, ali Pukki je točno ono što Farke treba — kompletan igrač koji se uklopio u sustav zasnovan na napadačkoj igri.
“Fizički nisam bio dovoljno jak da bih igrao za Celtic i znam da to nije bilo moje nabolje vrijeme kao nogometaša”, ispričao je Pukki prošle sezone za Guardian. “Ali bez tog iskustva bilo bi mi mnogo teže biti ovdje. Mislio sam da će u Championshipu biti samo duge lopte, ali mislim da mi igramo dobar nogomet. Trener inzistira da igramo iz obrane, da otvaramo dodavanjima. Ima mnogo kretanja, mnogo trčanja od strane suigrača i puno kratkih dodavanje. Kreiramo mnogo šansi i to je nešto što je vrlo važno za mene.“
Jedan od temelja takve igre je upravo Pukki. On je taj koji predvodi napad, ne toliko golovima koliko osjećajem za igru i svim onim stvarima koje je Domogalla izmjerio i koje je Pukki radio cijelo vrijeme, u svakom napadu, u svakom dodiru s loptom, u svakom pozicioniranju.
Koliko god činjenica da Pukki s četiri gola u dva kola stoji na čelu ljestvice strijelaca Premier lige bila impresivna, golovi su samo posljedica konteksta u kojem se našao, plod plana na kojem je Webber inzistirao kad je preuzeo Norwich.
