Godinu prije, poraz od istog čovjeka Nadal nije doživio tako traumatično. Bio je zadovoljan i zahvalan na činjenici što je prvi put u finalu Wimbledona, a nije imao ni dovoljno vjere da može pobijediti tog čovjeka koji je lebdio s teniskim reketom u rukama. Bila je to pomalo tipična zamka u koju je upao jedan nezreli i friški 20-godišnjak, što će i sam priznati u knjizi.

Te 2007. Nadal je zakazao u nekim ključnim trenucima petog seta; fokus mu je nakratko popustio, ruka se skratila i, kako to i biva, meč je bio gotov u treptaj oka. Koliko je bio rastrojen sugerira činjenica da ga je počeo tješiti i njegov željezni stric Toni Nadal, čovjek koji ga je učestalo kritizirao i nakon pobjeda. Kad je 2005. osvojio svoj prvi Grand Slam, pobijedivši u finalu Roland Garrosa u četiri seta Mariana Puertu, stric Toni nije bio zadovoljan; rekao mu je da je Puerta igrao bolje i da je imao sreće u ključnim poenima, samo da bi mu drugi dan uručio papirić na kojem je pisalo što sve treba popraviti ako još jednom želi osvojiti turnir ovakve veličine.

“Tog sam dana u Melbourneu vidio, jasnije nego ikad prije, da se ključevi ove igre nalaze u umu. Vidio sam da um može trijumfirati nad fizičkim”

Sada je, međutim, i taj tvrdi čovjek omekšao, rekavši mu da nema razloga plakati jer ovo nije posljednji Wimbledon, kao ni posljednje finale Wimbledona. Rafa je mislio da mu je ovo vjerojatno posljednja šansa za naslov, ali pritom nije bio dječački naivan u svojim razmišljanjima: “Jako sam dobro svjestan toga koliko je kratak život profesionalnog sportaša i ne mogu podnijeti pomisao da sam prokockao priliku koja se možda više nikad neće ukazati. Znam da neću biti sretan kad mi karijera završi i zato želim što više izvući iz nje dok traje”. Naravno, stric Toni je bio u pravu. Rafa je iduće godine ponovno igrao finale Wimbledona, opet protiv istog čovjeka, samo što se ovog puta zakleo da ga neće izdati glava.

“Federer je mogao pobijediti, ali ja nisam mislio izgubiti”, opisao je to na sebi svojstven način. Naravno, bio je to Onaj meč; meč kojim je započela era mečeva koji nikad nisu završili. Pa ipak, stric Toni vjerojatno ni sam nije bio siguran u to što govori, a Rafa nije bio samo nezreli neutješni mladić, već čovjek svjestan situacije u kojoj se našao otprilike godinu i pol dana prije. Još zapravo u travnju 2004., dok je debelo zagazio u prvih 50 na svijetu, Nadal je prvi put u karijeri morao pauzirati zbog ozljede, kad je zadobio sitno napuknuće jedne kosti u lijevom stopalu. “Dugoročno gledano, možda to i nije bilo loše”, piše u knjizi. Jer to što je moje tijelo bilo tako krhko, učinilo je moj um jačim.”

“Sumnja će postojati do kraja moje karijere”

Nekih godinu i pol dana kasnije, odnosno 17. listopada 2005., na dan kad je, pokazat će se, prvi od četiri puta u karijeri preokrenuo 0-2 u setovima, i to u finalu Mastersa u Madridu protiv Ivana Ljubičića, Nadal je ponovno osjetio bol u lijevom stopalu. Bio je to njegov 89. meč u sezoni u kojoj je osvojio 11 titula, ujedno i zadnji te godine. Još dva mjeseca kasnije, Nadal je i dalje osjećao bol zbog koje nije mogao trenirati. Njegov liječnik Angel Cotorro nije mogao objasniti o čemu se radi, kao ni specijalist iz Barcelone kojeg mu je preporučio njegov drugi stric i bivši nogometaš Miguel Angel.

Sredinom prosinca obitelj Nadal se našla u Madridu, kod liječnika koji je doktorirao na temu kosti koja se nalazi otprilike u središnjem dijelu stopala. Dijagnoza je bila Müller-Weissov sindrom, vrlo rijetka bolest stopala o kojoj se ni stoljeće nakon što je prvi put opisana ne zna puno. Radi se o bolesti zbog koje se ta kost u djetinjstvu ne formira pravilno, a Nadalu nije bilo od pomoći to što je od malih nogu bio u intenzivnom treningu. Kost u njegovu stopalu bila je defomirana i veća, sklona puknućima, a prognoze nisu bile dobre; dapače, liječnik je rekao kako je lako moguće da će morati zaključiti karijeru.

Bilo je to prilično mračno i depresivno razdoblje za Nadala, ono u kojem je ozbiljno razmišljao o tome da bi mogao postati profesionalni golfer. Stric Toni ga je pokušavao oraspoložiti tako što bi otišli ‘trenirati’; Rafa bi sjeo na stolicu nasred terena i udarao forhende i bekende ili vježbao voleje. Čisto da ne izgubi osjećaj, govorio je Toni. Operacija nije dolazila u obzir upravo zato jer se radilo o slabo poznatoj bolesti, onda i neprovjerenom i rizičnom postupku, a jedina preostala opcija bila je da se izrade specijalizirani đonovi za tenisice kojima bi se probalo smanjiti opterećenje na kost u stopalu. Radilo se o pomalo očajničkom pokušaju; također, ako bi urodilo plodom, suptilno izmještanje težine tijela moglo je imati razarajući učinak na ostale dijelove tijela, kao što su koljena i leđa.

Nekih 19 ozljeda, ili možda 19 Grand Slam naslova kasnije, u lipnju prošle godine, nakon još jednog brutalno krvavog obračuna s Novakom Đokovićem, sada i poraza u polufinalu Roland Garrosa, Nadal je objavio da propušta Wimbledon zbog ozljede. Dva mjeseca kasnije odigrao dva meča na turniru u Washingtonu, samo da bi objavio da će propustiti ostatak sezone. Pretpostavljate, radilo se o najranjivijoj točki njegova tijela i Nadal se na kraju podvrgnuo operaciji.

“Sumnja i dalje postoji”, izjavio je prije nekoliko dana. “Iskreno, sumnja će postojati do kraja moje karijere, sigurno, zato što imam to što imam i to je nešto što se ne može popraviti (…). Nekad bih došao na teren i trenirao samo 20 minuta, nekad 45, nekad dva sata, a nekad ne bih trenirao. Ali bilo je jako teško zamisliti da ću moći igrati best of five.”

Izraubani starčić

Rafael Nadal nije trebao osvojiti Australian Open.

Mislim, čovjek nije trebao igrati tenis 2022., ali pustimo sad to. Pogotovo ga nije trebao osvojiti nakon što je gubio 2-0 u setovima od Daniila Medvjedeva, čovjeka koji, malo je reći, zaslužuje duboki naklon i poštovanje.

Postoji dobar razlog zašto ga Nadal nije osvojio sad već, eto, 13 godina; zato što su ga uglavnom osvajali bolji igrači na ovoj podlozi, a umiješale su se tu, naravno, i ozljede. AO je turnir na kojemu je Nadal najviše pokazivao koliko je ranjiv ili, ako hoćete, slab, a zbog toga onda valjda i kakav je borac. Od osam finala Grand Slama koliko ih je u karijeri izgubio, ovdje su se dogodila četiri bolna poraza. Igrao je i gubio je ovdje najviše mečeva u pet setova. Prošle godine izgubio je od Stefanosa Tsitsipasa nakon vodstva od 2-0 u setovima, što mu se dogodilo tek treći put u karijeri.

Isticalo se zadnjih dana i da je zadnjih pet poraza na turniru doživio u večernjim satima, kad njegov forhend zbog hladnije temperature nije hvatao toliko topspina; realno, ne može se više osloniti ni na to da igra dugačke i iscrpljujuće mečeve u kojima lomi suparnike intenzitetom; pobogu, zato je čovjek promijenio servis prije tri godine. Promijenio ga je zato što nije htio igrati mečeve kao jučerašnje. Nije htio toliko raditi za poene i znojiti se kao da je u sauni. Nije htio da meč postane fizička bitka koju ovaj izraubani starčić s kroničnom bolesti stopala mora izgubiti. Nije htio gubiti 2-0 u setovima od Medvjedeva; usput budi rečeno, posljednji put je zaostatak od dva seta preokrenuo na Wimbledonu 2007.

Sve je to Nadal jučer prebrisao krpom. A da bismo shvatili kako je to napravio, potrebno je vratiti se na Australian Open iz 2009.

Te je godine Nadal bio protagonist jednog od najboljih mečeva ere koja polako nestaje; trilera od pet sati i 14 minuta koji se igrao u brutalnim vremenskim uvjetima, postavši tada i najduži meč u povijesti Australian Opena. S druge strane mreže nije bio netko iz Velike Četvorke, već obični tenisač s ljudskim licem koji je tog dana odigrao zasigurno najbolji meč u svojoj karijeri: Fernando Verdasco.

Patiti i ići do kraja

“U zadnjem gemu tog meča, trenutak prije zadnjeg poena, oči su mi se napunile suzama”, piše Nadal. “Nisam plakao zato što sam osjetio da ću izgubiti, ili pak pobijediti, već kao odgovor na nevjerojatnu bol i tenziju cijelog tog trenutka i meča”. Četvrti je set izgubio u tie-breaku, ali je, kao što sam kaže, prikupio posljednje atome mentalne snage za peti. Šansa je došla pri vodstvu od 5-4, kad je imao tri vezane meč lopte na Verdascovom servisu. Prve dvije je prokockao.

“Tada je sve to postalo previše za mene. Slomio sam se. To je trenutak kad je taj zlatni oklop pao i ratnik Rafael Nadal, kojeg teniski fanovi misle da znaju, postao je ranjivi, ljudski Rafael. Jedina osoba koja to nije primijetila bio je Verdasco. Ili to, ili je bio u još gorem stanju nego ja.” Verdasco je pukao i napravio duplu pogrešku. Obojica su istog trena pala na tlo, iscrpljeni do krajnjih granica, samo da bi Rafa smogao snage ustati, otići na drugu stranu terena, zagrliti Verdasca i reći mu da nijedan, ni drugi nisu zaslužili poraz. “Toni, kojemu nije promaklo da sam doživio slom u zadnjem gemu, rekao je poslije da bi me Verdasco vjerojatno pobijedio da nije napravio duplu. Moram priznati da se slažem s tim.”

Meč je završio u jedan ujutro, Rafa je u krevet legao četiri sata kasnije i do finala s Federerom je bilo manje od 48 sati: “Nije mi palo napamet da predam meč — jer radi se o finalu Grand Slama — ali rezultat koji sam očekivao i za koji sam se mentalno pripremao bio je poraz od 6-1, 6-2, 6-2.”

Nadal je bio slomljen. Sutradan je napravio kratko istezanje, lagano se zagrijao na biciklu te se uputio odraditi kratki trening s Carlosom Costom. Dotični je trening prekinuo nakon 20 minuta kad je vidio da se Nadal ne može pomaknuti. Bio je ošamućen i iscijeđen, noge su, unatoč svim ledenim kupkama i masažama, bile teške poput olova, a počela se javljati i dobro poznata bol u lijevom stopalu.

“Osjećao sam da ne postoji ta sila na zemlji koja je sposobna izvršiti taj zadatak”, piše. Na dan finala zadnji trening je počeo u pet popodne, dva i pol sata prije meča. Pola sata kasnije Rafa je rekao da mu je dosta. Uhvatili su ga grčevi u listovima i Toni mu je ubrzo rekao da pođu u svlačionicu. Kasnije, Nadalov partner na autobiografiji Carlin pokušao je željeznog Tonija dovesti do zida, pitajući ga što se događa kad se Rafino tijelo pobuni, a bol se čini prevelikom da bi se natjecao.

“Postoje samo dvije staze kojima možeš krenuti”, odgovorio je Toni. “Možeš si reći da ti je bilo dosta i to je to — odlazimo. Ili, možeš biti spreman patiti i ići do kraja. Izbor se svodi na to hoćeš li izdržati ili ćeš odustati.”

U glavi igrao svoj posljednji meč

Najvažniji trening koji je Toni radio s Rafom nije se događao na teniskom terenu — nego u autu, dok su se iz Manacora vozili na turnire u 50 kilometara udaljenu Palma de Mallorcu, kad bi planirali što bi trebalo činiti u mečevima ili analizirali što nije bilo dobro. Njegova moć proizlazila je iz njegovih riječi. Bilo je tako i u svlačionici uoči meča s Federerom.

“Gledaj”, piše Rafa o tome što mu je rekao. “‘Sad je 17.30 i kad u 19.30 izađeš na teren, uvjeravam te da se nećeš osjećati ništa bolje. Vjerojatno ćeš se osjećati gore. Zato je na tebi hoćeš li se izdići iznad boli i iscrpljenosti i pronaći u sebi želju za pobjedom’. Odgovorio sam mu: ‘Toni, oprosti, ali ne vidim se kako pobjeđujem. Jednostavno ne mogu’. ‘Nemoj reći da ne možeš’, rekao je. ‘Jer svatko tko kopa dovoljno duboko uvijek može pronaći motivaciju koja mu treba. Ljudi u ratu rade stvari koje se čine nemogućima. Zamisli samo da na stadionu iza tebe sjedi tip koji ti je uperio pištolj u glavu i govori ti da će te upucati ako nećeš trčati i ne nastaviš trčati. Kladim se da bi onda počeo trčati.’”

Nadal je pobijedio 7-5, 3-6, 7-6, 3-6, 6-2. Kod vodstva 2-0 u petom setu okrenuo se prema svom boksu i na lokalnom dijalektu s Mallorce rekao da će pobijediti.

Možda to jučer ni u jednom trenutku nije rekao naglas, ali tamo negdje sredinom trećeg seta, otprilike onda kad je spasio tri vezane break lopte, njegov govor tijela odjednom je postao pozitivniji; kao da upravo nije odigrao dva iscrpljujuća seta koja su ga trebala dotući, već je spreman umrijeti na terenu. Svjestan svega što je prošao na ovom turniru, pa onda i toga da mu je ovo zacijelo zadnja dobra prilika za drugi naslov, Nadal je jučer u glavi odigrao svoj posljednji meč na Australian Openu.

“Izvukao sam veliku lekciju iz te pobjede”, piše o 2009. “Bila je to lekcija koju mi je stric Toni godinama pokušavao objasniti, ali sve do te pobjede nisam shvaćao koliko je u pravu. Naučio sam da se uvijek trebaš nekako održavati; da, bez obzira na to koliko se tvoje šanse činile minornima, moraš otići do samog limita. Tog sam dana u Melbourneu vidio, jasnije nego ikad prije, da se ključevi ove igre nalaze u umu. Vidio sam da, ako je um čist i snažan, možeš svladati bilo koju prepreku, uključujući bol. Vidio sam da um može trijumfirati nad fizičkim.”