Kako je rastao i padao Wolfsburg

Priča o automobilima, vizijama i nogometu

Zadnja izmjena: 24. rujna 2017. Profimedia

Većina njemačkih gradova i gradića izgleda sasvim slično. U centru je trg na kojem je gradska vijećnica – većinom iz kasnog srednjeg vijeka – oko koje se dalje razvijao grad. Wolfsburg nema takvu lokaciju i centralna točka grada je Autostadt – ogromni tematski park u kojem možete vidjeti par tisuća tipova automobila i umjetničkih djela posvećenih automobilima. Jer Wolfsburg i jesu automobili.

Na rijeci Aller sjeveroistočno od Braunschweiga, nedaleko od Hannovera još 1302. prvi put se spominje Wolfsburg, dvorac lokalne plemićke loze Bartensleben. I na tom mjestu još 650 godina nije bilo apsolutno ničega drugog. Tek 1. srpnja 1938. osnovan je grad Wolfsburg i to kao “Stadt des KdF-Wagens bei Fallersleben”. Njemački jezik ima takvu prirodu da se ne zamara izmišljanjem novih riječi, u duhu jezika je opisno spojiti dovoljno riječi u jedan pojam koji će objasniti novo značenje bez obzira na broj slova koji je potreban za to. Tako Nijemcima nije mrsko nazvati novo naselje doslovno „Grad KdF automobila u Fallerslebenu“. Nije nešto zgodno za smišljanje gradske himne i dizajniranje pečata, ali Nijemcima je za početak bilo važno da svi shvaćaju kakav je to grad. O estetici i nisu razmišljali.

Stvar je bila jednostavna, Adolf Hitler je planirao motorizirati Njemačku tako da svako kućanstvo ima jedan narodni automobil – Volkswagenovu Bubu. Za proizvesti toliki broj auta – a vrlo brzo i svu ratnu industriju – bile su potrebne gigantske tvornice, koje su tražile golemu količinu radnika. Napravljen je potpuno novi grad planiran nadomak sela Fallerslebena, u potpunosti sagrađen za radnike tvornice Volkswagen.

Tek 25. lipnja 1945. na nagovor Savezničkih snaga i britanskog zapovjedništva koje je bilo smješteno u blizini, grad je preimenovan u Wolfsburg. Glavni razlog je taj što je KdF u dotadašnjem imenu označavalo nacističku radničku organizaciju Kraft durch Freude, a to je bio simbol s kojim je trebalo raskrstiti. Lokalno je stanovništvo zagovaralo da se riječ KdF zamijeni s Volkswagen, ali Britancima se valjda nije svidjelo ispunjavati formulare s imenom grada koji ima 33 slova u imenu. Ili su cijenili estetiku više od Nijemaca. Zato je grad dobio novo kratko ime – Wolfsburg, po starom dvorcu. Međutim, iako je tada postao vučji grad, Wolfsburg je uvijek u suštini ostao grad automobila.

A gdje su automobili, tu su i radnici. Po pravilu, gdje su radnici tu je – nogomet. Već 1945. osnovan je VfL Wolfsburg, nogometni klub koji je služio da bi stanovnici grada imali organizirane načine sportske rekreacije. Pošto su svi stanovnici grada ujedno bili i radnici u VW tvornici koja je nastavila proizvoditi automobile, VfL Wolfsburg je postao Volkswagenova tvornička momčad. Wolfsburg je bio grad automobila i nogometni klub je živio od automobila.

Quälixov trijumf volje

Klub se polako razvijao, od tek usputne rekreacije za radnike postao je amaterski klub, a kasnije je postepeno prešao u profesionalni rang, sve do Bundeslige. Za klub koji je usko povezan s autoindustrijom je uvijek bilo novca, s obzirom da je Volkswagenu išlo prilično dobro. Nakon Bube došao je Golf, VW grupacija se etablirala kao lider u proizvodnji automobila za široke mase i nogometnom klubu je samo trebala ideja, novac nije bio toliki problem.

Nakon godina sredine bundesligaške ljestvice, u sezonama 2005./06. i 2006./07. Wolfsburg završio tek mjesto iznad zone ispadanja. Motor je trokirao i trebao je veliki servis. Cilj uprave je bio jasan – prodrmati momčad koja je imala kvalitetu više od onoga što je na terenu prikazivala, ali kronično je nedostajao podražaj. Klubu je očajnički nedostajala ideja, a ubrzo je ideja postao Felix Magath.

Trener koji je netom dobio otkaz u Bayernu nakon što je dvije sezone u nizu osvajao dvostruku krunu bio je idealan za stanje u kojem se u tom trenutku nalazio Wolfsburg. Čovjek kojem je njemački tisak nadjenuo nadimak Quälix (kombinacija riječi qualen – mučiti i imena Felix) bio je hodajući podražaj. Kod njega nije bilo spavanja ni švercanja, trčalo se danonoćno. U trening centru je napravio poznatu ‘Magathovu planinu’ – umjetno brdo na kojem su igrači mogli trčati jer po njegovim standardima trčanje po ravnom nije bilo dovoljno, prava stvar je trčati uzbrdo. Ideja je bila podignuti fizičko stanje momčadi i igrati, ono što je on smatrao, pravi germanski nogomet. Napucati par konjskih snaga u motor i zaigrati radnički nogomet. Kako je inzistirao na ‘otočkoj’ ulozi, odnosno objedinjavanju trenera i sportskog direktora u jednoj osobi, on je bio taj koji je u potpunosti diktirao sportsku politiku. Oslobodio se desetak starijih nogometaša kojima je njegov tempo bio previše, doveo je Edina Džeku, Grafitea i fantastičnog (a potpuno zanemarenog) Josuéa, prebacio je taktički fokus na romb u sredini i krenuo na posao. U prvoj sezoni je napravio ono što se od njega očekivalo, podigao je Wolfsburg s dna u gornju polovicu ljestvice.

U drugoj sezoni napravio je neočekivano, pravo malo čudo.

Sve je počelo kad je germanskom radničkom stilu dodao malo začina sa strane. Doveo je talijanski par stopera Andreu Barzaglija i Christiana Zaccarda, a Zvjezdan Misimović je, dobivši desetku, doveden da režira igru s vrha romba. Često nepravedno podcijenjen, upravo je Misimović uz Josuéa koji mu je čuvao leđa bio jedan od ključnih razloga zašto je napadački duo Džeko-Grafite tako dobro kliknuo i zašto je Wolfsburg promarširao do naslova na krilima 54 gola koja su utrpali ova dvojica.

Mimo svih očekivanja, s Magathom kao idejom i čovjekom koji je u potpunosti preuzeo sportsku politiku na sebe, Wolfsburg je 2009. slavio naslov prvaka. Ne s balkona gradske vijećnice kako se inače u Njemačkoj običava raditi, nego u Autostadovom paviljonu Volkswagena – kako i doliči gradu automobila.

Život poslije naslova

Nakon što je osvojio prvenstvo, Wolfsburgu je stiglo bolno tiježnjenje.

Da će pokoji igrač otići, to je bilo svima jasno i logično, to je moderni nogomet. Međutim, nisu bili spremni izgubiti Magatha koji se nije razmišljao niti sekunde kad je došla ponuda od Schalkea. Trener koji je bio ideja i pokretač kluba je otišao. Uprava kluba, nakon početnog šoka, je u tom trenutku dobro shvatila poruku – Wolfsburg ne da nije na razini Bayerna, nego ni Schalkea, Borussije Dortmund, HSV-a ili Stuttgarta. Nije dovoljno velik klub bez obzira na netom osvojeno prvenstvo, i to treba promijeniti. Novca nije nedostajalo, mogli su zadržati sve igrače i na temelju šampionske momčadi graditi imidž velikih. Samo, nisu imali ideju kako to napraviti.

Lutali su i dovodili različite profile trenera, tražeći novog Magatha. Armin Veh je doveo Obafemija Martinsa, a s njim, Grafiteom i Džekom u napadu Wolfsburg je mogao zabiti svakome. Samo, nisu oni mogli zabiti koliko je obrana bila u stanju primiti. Zato je ubrzo doveden Steve McClaren koji je tada friško osvojio nizozemsko prvenstvo s Twenteom, a on je okrenuo taktiku na 4-2-3-1, s centralnim veznjacima koji vole igrati jaki presing. Niti se Misimoviću trčalo, niti je bilo smisla rastavljati duet napadača koji su zajedno igrali zatvorenih očiju, niti je McClaren potrajao predugo. Motor je opet zatrokirao i upalila se lampica za servis.

Uprava je odlučila prekinuti lutanje i vratiti Magatha koji je trebao, barem u njihovom planu, samo nastaviti gdje je stao. Opet je rasprodao hrpu starijih igrača – ovaj put među njima i Grafitea – pokušao je nametnuti svoj ubojiti tempo i poznati teror prema igračima, ali to sve funkcionira dok te igrači, usprkos svakodnevnoj torturi i hladnom odnosu, ipak poštuju i spremni su napraviti sve što tražiš od njih. Problem je bio što igrači nisu zaboravili kako ih je Magath napustio i nisu imali poštovanja prema nekome koga su smatrali izdajicom. Više nisu grizli njegovo brdo na treningu niti su bili spremni ostati još pola sata nakon drugog treninga tog dana, a bez toga njegove metode nemaju smisla. Magath je to pokušao kompenzirati dovodeći nove igrače, kojima je mislio dati novi impuls ekipi, tako da je u jednom trenutku Wolfsburg imao preko 40 igrača pod ugovorom. Prvu sezonu je nekako doveo do kraja, ali stvari su se samo raspale i bio je to Quälixov kraj u Wolfsburgu.

Nakon njega, zaposlili su sportskog direktora. Izbor je pao na Klausa Allofsa, legendarnog napadača i europskog prvaka. Stvari koje je Allofs radio u Werderu bile su odlična referenca za posao u Wolfsburgu. U Bremenu je uvijek imao ideju, momčad je imala igru i to je držalo Werder u vrhu njemačkog nogometa, s osvojenim prvenstvom i dva kupa koje je potpisao Allofs makar nije imao novca u količinama kojima se nudio u Wolfsburgu. Pridružiti njegovoj ideji novac, to se činilo kao dobitna kombinacija.

Kad u Bundesligi zalutate, ne preskoči vas jedan ili dva kluba kao u drugim ligama – preskoči vas 10 konkurenata, jer svi znaju što rade

Za trenera je doveo Dietera Heckinga, kupio je Kevina de Bruynea kao otpadak iz Chelseaja i Ivana Perišića koji se nije snašao u Dortmundu i na njima odlučio graditi novi Wolfsburg. Obojica su bili izvrsni igrači, to su znali i u njihovim klubovima, ali ni José Mourinho ni Jürgen Klopp nisu imali u planu staviti ih u glavnu ulogu, a još manje su imali volje nositi se s njihovim mušicama i željama da se igra vrti oko njih. Bili su prevelika gnjavaža za klubove koji su imali i talentiranije igrače od njih. Zato Wolfsburg nije i Allofs je sebi mogao priuštiti rizik podređivanja kluba takvim igračima. Ideja je bila okružiti franšizni talent veteranima s karakterom poput Ivice Olića i Luiza Gustava, koji će im pomoći u razumijevanju značaja ekipe i požrtvovnosti, a opet će prihvatiti rubne uloge i omogućiti ovima da zablistaju. Sličnom logikom je došao i André Schürrle – ne možda toliki sirovi talent, ali još jedan izniman igrač koji se nije snašao u većem klubu. Usporedno s njima, klub je počeo razvijati i vlastitu akademiju, privlačeći mlade igrače garantirajući im mjesto u momčadi, za što im je manekenski poslužio primjer Maximiliana Arnolda.

VW u problemima

Rezultat je došao relativno brzo. Osvojen je DFB Pokal u sezoni 2014./15., a tom osvajanju kupa pridruženo je i drugo mjesto u prvenstvu i to je bilo dovoljno da se pokaže kako nova ideja itekako ima smisla. Izgledalo je kako je Wolfsburg na putu da postane druga sila njemačkog nogometa i kako ponavljanje uspjeha iz 2009. nije znanstvena fantastika kako se ne tako davno ranije činilo.

Međutim, Wolfsburg je grad automobila, a nogometni klub živi od automobila. Otprilike s osvajanjem kupa, Volkswagen grupa je upala u velike probleme.

Ukratko, varali su na testovima. Njihovi novi automobili su imali softver koji je detektirao kada su auti testirani na ispušne plinove i shodno tome mijenjao način rada motora kako bi uspješno prošao testove. Bez toga softvera, poneki su modeli imali emisiju ugljičnog dioksida koja je bila i nekoliko puta iznad deklariranog i iznad zakonom dopuštenog. Daleko je autoindustrija došla od Golfa ‘duje’ koji čađi za hladna jutra kao omanja sovjetska tvornica ferolegura i današnji filteri su toliko moćni da je u pokusu u pariškom predgrađu La Garenne dokazano kako emisije iz dizelskih motora sadržavaju manje čestica od zraka koji motor uvlači. Dakle, priroda možda nije ni osjetila tu povećanu emisiju dioksida, ali kad su ih otkrili – budžet korporacije je to itekako osjetio. Volkswagen grupacija je morala opozvati preko 8,5 milijuna automobila, što je koštalo oko 6,7 milijardi eura. Međutim, to nije konačni iznos, s obzirom da je to samo trošak povlačenja prodanih vozila. Samo za područje SAD-a kazna se može popeti na 18 milijardi dolara, a ostaje pitanje privatnih tužbi kupaca. U listopadu 2015. VW grupa prijavila je gubitak od 2,8 milijardi eura, što je bio prvi negativni kvartal u 15 godina. A s poteškoćama Volkswagena, u financijske poteškoće je upao i Wolfsburg.

Bilo je jasno kako će se smanjiti sponzorski ugovor matične tvornice i kako se klub treba snalaziti sam. Novaca za servisiranje ugovora Perišića, De Bruynea i Schürrlea više nije bilo, a kucali su bogati klubovi s ponudama. Wolfsburg je po prvi put bio prisiljen prodavati, a onda na tržištu pokušati pogoditi sa sličnim rješenjem. Nakon što su otišli De Bruyne i Perišić, nakon što su Olić i Gustavo postali prestari ili se više nisu uklapali, nakon što su se riješili Basa Dosta i Schürrlea koji su imali velike ugovore, Wolfsburg je pokušao nastaviti pogađati s igračima. Dovedeni su Julian Draxler i Max Kruse za potrebe kreiranja i zabijanja umjesto ove četvorice, a Dante je doveden iz Bayerna kao garancija veteranske stabilnosti umjesto Olića i Gustava. Međutim, bez novca i sasvim dobra ideja razvoja ima prilično veći rizični faktor. Draxler i Kruse su igrali dobro, ali nisu mogli u potpunosti zamijeniti produkciju koju su imali svi ovi prije njih. A onda je i Draxler otišao u PSG i sve se raspalo. Danas Wolfsburg nema franšiznog talenta jer sasvim je nerealno da se svake sezone izmišljaju novi Draxleri i De Bruynei. Sasvim je nerealno zadržati razinu koja je postavljena dok se prodaju nositelji igre bez adekvatnih zamjena.

Spremni za servis

Kad su njemački klubovi u pitanju, nagla rezultatska srozavanja nisu tolika rijetkost. Bayer Leverkusen je prošle sezone ostao svega devet bodova iznad Ingolstadta koji je ispao, a godinu dana prije su bili uvjerljivo treći i igrali jako zapaženu ulogu u Ligi prvaka. U sezoni 2012./13. hit prvenstva je bio Freiburg, koji je iduću sezonu igrajući europska natjecanja propao u donju polovicu tablice, a sezonu iza izletio iz lige. U okvirima Bundeslige nimalo čudno nije da ispadnu Stuttgart, Hertha, Borussia Mönchengladbach ili Werder. U ligi koja je financijski sređena, u kojoj je naglasak na razvijanju talenata i rad s mladima i koja je taktički iznimno napredna – margina za pogrešku je iznimno mala. Stvar je u tome da svi rade jako dobro, izjednačenost je ogromna i u tim uvjetima je lako zalutati. A kad zalutate, ne preskoči vas jedan ili dva kluba kao u drugim ligama – preskoči vas 10 konkurenata, jer svi znaju što rade u razvojnom, stručnom i financijskom smislu.

Kad su u Wolfsburgu imali osjetno više novca kojim su mogli proširiti marginu pogreške u usporedbi s konkurencijom, nisu imali dugoročnu ideju. Kad su našli čovjeka na kojem bi mogli graditi dugoročni uspjeh i ispeglati imidž velikog kluba, ostali su bez novca koji je ipak bio temelj ideje oživljavanja kluba elitnim talentom koji je curio iz velikih klubova. Nakon otkaza Heckingu, klub je napustio i Allofs. Bez čovjeka koji je bio nositelj ideje počeli su lutati, a motor je počeo opasno trokirati. Do kraja sezone pod novim sportskim direktorom Timom Schumacherom priliku su dobili Valérien Ismaël, a nakon njega i Andries Jonker. Jedan od temeljnih motiva pri zapošljavanju bivšeg asistenta Louisa van Gaala u Barceloni i Bayernu, te šefa Arsenalova omladinskog pogona bio je razvoj mladih igrača koji će postati nositelji nekog novog Wolfsburga, posebno nakon što su zadržali prvoligaški status u dodatnim kvalifikacijama.

Ipak, nakon samo 19 utakmica Jonkeru je nestrpljivi Schumacher uručio otkaz, a na njegovu poziciju u prošli ponedjeljak je uskočio Martin Schmidt. I nemojte da vas zavara uspješan debi u kojem je remizirao s Bayernom, jer pred njim je ozbiljan posao. Wolfsburgu je potrebna ideja, bitan je novi smjer, a tu bod iz Bavarske ne mijenja ništa. Motor opasno trokira i hitno mu je potreban veliki servis.

Zanimljivo, Schmidt je po zanimanju automehaničar. Na simboličnoj razini teško da postoji idealnija osoba za posao u gradu automobila, u klubu koji živi od automobila.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.